Inicijativa za ukidanje „dvije škole pod jednim krovom“
Šta znači floskula ‘dvije škole pod jednim krovom’? To je oblik etno-nacionalne segregacije u pojedinim školama u Bosni i Hercegovini.
U istoj školskoj zgradi se obrazuju učenici iz dvije etničke grupe, Bošnjaci i Hrvati, ali su fizički odvojeni jedni od drugih (najčešće posebnim ulazom u školsku zgradu). Bošnjačka djeca se obrazuju po federalnom nastavnom planu i programu, a njihovi vršnjaci Hrvati se naslanjaju na nastavni plan i program susjedne Hrvatske.
Takve škole imamo u Bugojnu, Busovači, Fojnici, Gornjem Vakufu, Jajcu, Travniku, Kiseljaku, Vitezu (Srednjobosanski kanton); u Čapljini, Mostaru, Prozoru/Rami i prelijepom mjestu Stolac na jugu BiH (Hercegovačko-neretvanski kanton), te Maglaju i Žepču (Zeničko-Dobojski kanton).
Nakon uklanjanje HDZ-ovog ministra obrazovanja, Nikole Lovrinovića, 2005. godine u jednom od kantona zbog opstrukcija ujedinjenju škola u Srednjoj Bosni, od strane OHR-a, nova ministrica Greta Kuna je šokirala javnost izjavom: ‘Sistem dviju škola pod jednim krovom je dobar jer se njime ne miješaju kruške i jabuke’.
Ako bi prelistali štampu u Južnoafričkoj Republici između ‘48 i ‘94, vjerovatno bi pronašli slične jezičke konstrukcije. Tada su djecu (i odrasle) razdvajali, ne samo u školama, već i u autobusima, parkovima i slično. Danas Južnoafrička Republika još uvijek liječi rane tog perioda iako je, makar, ukinula zakonsku podlogu za segregaciju i aparthejd. Bosna i Hercegovina nije.
Kakav obrazovni sistem želimo budućim generacijama? Da li je naš cilj mržnja, nacionalizam, kršenja ljudskih prava i segregacije učenika koji mogu direktno i indirektno ugroziti stabilnost, sigurnost i budućnost jedne razorene postkonfliktne države? Možemo li napredovati kao druge normalne države ili ćemo ostati ukopani u ratnim rovovima ograđenim bodljikavom žicom? Hoćemo li naprijed ili nazad? Vrijeme je da se konačno osvijestimo jer rat nikom ništa dobro nije donio, samo prouzrokovao gubitak, bol, patnju, mržnju, podjelu. Zašto da djeca danas (i u budućnosti) ispaštaju prošlost kad mogu živjeti civilizirano i zajedno kao i svi drugi u Evropi?
Šta nakon propalog pokušaja OHR-a? Da li da kao društvo odustanemo od te teme? Ili, možda, treba pronaći svog Mandelu? Zrelost jednog društva se mjeri po tome koliko je sposobno da uoči vlastite greške i nađe načina da ih ispravi. Ko posije sjeme zla, ne može se nadati dobru. Teško je ispraviti voćku, ako smo je nekoliko desetljeća pustili da raste krivo?
Kako promijeniti djevojke i momke nakon devet godina učenja da su jedni kruške, a drugi jabuke? Podjele služe samo etno-nacionalnim elitama da učvrste vlast, računajući da će takvim školskim sistemom napraviti si biračko tijelo. Djecu dovode u nepodnošljiv položaj, pogotovo jer svako ljudsko biće želi biti slobodno i donositi svoje odluke. Niko nema pravo da, u njihovo ime, određuje s kim će se družiti, s kim ići u školu ili s kim će raditi.
Kakvo društvo želimo? Građansko u kome su svi jednaki i ravnopravni ili nacionalističko, u kome nekakve samozvane elite određuju šta je za nas dobro i ko su nam prijatelji, ko neprijatelji. Zar bi neko normalan zaista htio živjeti u državi i društvu u kojem je od svojih vršnjaka u školskom dvorištu odvojen žičanom ogradom? Kao u zatvoru. Jesu li naše škole logori u koje su zatvoreni ljudi jedne nacionalnosti i mogu li se takva djeca pravilno razvijati? Škola je tu da uči, ali i da vaspitava.
Ovim uvodnim dijelom sam se obratio svima koji čitaju, da se zamisle nad ovako važnom temom:
– Vlade u Federaciji i tri spomenuta kantona, koje su od ‘96 pa do danas uglavnom činile HDZ-SDA koalicije, neka bude sramota za sve ove godine
– Opozicija u Federaciji i tri spomenuta kantona, koja je sve te godine spavala, da se probudi
– Mediji, koji se uglavnom bave svadbama, rođendanima i stranačkim skupovima, da počnu malo više pričati o činjenici da smo zemlja posljednjeg aparthejda na planeti.
– OHR kojem je prvenstveno ovo pismo upućeno, da još danas donese odluku o ukidanju „dvije škole pod jednim krovom“ i tako pokrenu promjene pogrešnog sistema vrijednosti koji je davne ‘94 ukinut u posljednjoj (tada se mislilo) rasističkoj zemlji svijeta.
Dokažimo da smo kao društvo spremni, da nismo noj koji gura glavu u pijesak. Srednjoškolci u Jajcu su taj posao sami odradili, od osnovaca to ne možemo očekivati. Predugo ovo traje, a posljedice će se osjetiti u narednim decenijama (već se osjete). Ovo je pitanje ispred svih drugih, jer određuje ambijent u kojem dalje izgrađujemo društvo i državu. Ovo je posljednja šansa da zaustavimo odlazak mladih. Zemlja bez ljudi, ma koliko lijepa, ipak je pustinja. Imamo li pravo još čekati?
Suad Đozić
ReSTART BiH
(neformalna grupa građanskih aktivista)
