Edin Urjan Kukavica: Za i protiv bošnjačkih radikala
Cijeli niz potpuno iracionalnih događanja na unutarnjem društvenom i političkom planu, neobjašnjiv kontinuitet inertnosti na ekonomskom polju, dotezanje tenzionih ventila prijetnjama o socijalnim nemirima “na proljeće” i, naravno, glasno, bukačko i parolaško demagogiziranje ključnih elemenata nacionalnih programa, nedvojbeno jesu rani – ali nikad suvišni – pokazatelji zagrijavanja atmosfere pred početak izborne kampanje.
Desna struja
Na političkoj sceni trenutno su prisutne tri distinktivne opcije; nasuprot dvije kvazi-separatističke tendencije: srpska, čiji je cilj neupitan, hrvatska, sa svojim zahtjevima i bošnjačka koja, jedina, funkcionira kao probosanska. Kao paradoks nad paradoksima, uz sve to, u zadnje vrijeme se, uglavnom u medijima, pojavila teza o radikalizaciji unutar tog bošnjaškog-bosanskog bloka. Ali, šta je, ustvari, bošnjački radikalizam? Ima li on (više) veze sa narodom i nacijom ili sa vjerom? Te, zašto (samo) Bošnjacima ne odgovara da identificiraju naciju i vjeru? – jesu pitanja koja zahtijevaju ozbiljan multidisciplinarni znanstveni skup, a nipošto i nikako samo jednu kolumnu. Ali, poznavajući naše prilike (znam ja nas…) teško da će takav skup ikada biti i organiziran, te je stoga i kolumna dobrodošla.
Svim destruktivnim tendencijama u BiH ide u prilog golemo neglasačko tkivo
Umjerena bošnjačka politika, naime stranke političkog centra, ko god one bile, u najskorijem periodu mogu očekivati pojavu znakovito desnije struje koja će se javiti kao reakcija na 1. hronične probleme u vidu položaja Bošnjaka u Republici Srpskoj i kantonima Federacije BiH sa hrvatskom većinom (nažalost, ne i u RS-u i spomenutim kantonima); 2. na dosadašnju mlitavu i neučinkovitu unutrašnju (politiku unutar Federacije BiH) i impotentnu vanjsku (politiku prema Republici Srpskoj) te 3. na višedecenijske frustracije svim i svačim.
Istini za volju, već iz nabrojanog jasno je da je pojavu radikala među Bošnjacima uzrokovala s jedne strane pretencioznost, a sa druge impotentnost bošnjačke umjerene politike. Bošnjačka politika nema jasno definirane prioritete ni hijerarhiju postupanja i djelovanja, ostavlja dojam stihijskog reagiranja, apologetike, kompromisne pomirljivosti, pa, da kažemo, i nezainteresiranosti… a osim toga, neumjereno bogaćenje, neadekvatni – ako uopće postoje – ekonomski programi, loša – ako uopće postoji – socijalna skrb, te brojni drugi propusti i štetni sporazumi i koalicije – sve zajedno i pojedinačno – umnogome je doprinijelo lošem ugledu, logično, tzv. umjerenih političara koji su nosioci i eksponenti te i takve politike. Upravo gorespomenuti elementi uzrokovali su nastanak veoma brojne skupine iskreno i, s razlogom potpuno nezadovoljnih ljudi, Bošnjaka prije svih, a ako budu pametni i ostalih.
Radikalizacija Bošnjaka – ne nacionalizacija, jer Bošnjaci (ponavljam) ne umiju biti nacionalisti, nego samo liberali ili radikali – a čiji se vrhunac može očekivati u nekoliko mjeseci pred izbore, za razliku od svih ostalih balkanskih radikalizacija, uopće nije negativan proces, naprotiv. Temeljni narodni, nacionalni i svaki-drugi-zamislivi, a prije svega suštinski i egzistencijalni cilj Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina, cjelovita i neovisna država naroda i građana Bosne i Hercegovine kao mjesto normalnog življenja sa jednakim šansama i izvjesnom perspektivom svih ljudi koji to smatraju svojim životnim opredjeljenjem, a ovu zemlju svojim životnim okruženjem, te bi sve ovo – uz mnogo toga što ne može stati u jednu rečenicu – trebao biti osnov političkog programa bošnjačkih radikala.
Bosni i Hercegovini, hitno, treba političko rukovodstvo koje će nedvojbeno, ali i rječju i djelom, pokazati da je jedini cilj svih dobronamjernih snaga u zemlji upravo „Bosna i Hercegovina” sa svim atributima koji pripadaju zemlji i državi. Sve ostalo, može se, bez puno dvojenja smatrati protu-državnim djelovanjem.
U međuvremenu došlo je do infantilne, ali pogrešne i opasne tendencije među bosanskim i muslimanima u okruženju koji se smatraju Bošnjacima, u kojoj se bošnjaštvo identificira sa pripadnošću islamom, a pripadnost islamu sa slijeđenjem nekog/jednog od aktuelnih savremenih puritanističkih pokreta. Koliko god zatvarali oči i odbijali priznati ozbiljnost tog pokreta, ta scena već postoji; njeni prvaci se porede sa Božijim poslanicima, njihove žene sa Poslanikovim ženama, a njihovi verbalni ispadi, zamalo sa Objavom.
Glasačko tkivo
Oni imaju glasačko tkivo u zemlji i inostranstvu, a po svemu sudeći i naoružane i nabrijane. Istina, oni sebe ne smatraju isključivo bošnjačkim, ali budući da ih, u najvećoj mjeri, makar što se regiona tiče, čine Bošnjaci, doživljavaju se takvim. Bilo bi dobro da se ove snage nađu na političkoj sceni Republike Srpske, pa i u kantonim na koje – kao na glasačku mašineriju – računa hrvatska politička elita, ali neće. Zadržat će se isključivo na teritoriju Federacije i dodatno doprinijeti usitnjavaju ionako gotovo beznadežno usitnjenog bošnjačkog glasačkog tkiva. Da paradoks bude veći, islamistički Bošnjaci, umjesto da se obračunavaju sa stvarnim neprijateljima Bosne i Hercegovine, počeli su obračun sa Bošnjacima-muslimanima koji ni Bosnu ni islam ne vide na isti način kao oni.
Političke platforme srpske i hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini su sasvim jasne; one ne slabe, a ako ne jačaju onda imaju kontinuitet. Ali, one nisu znak njihove snage, nego bošnjačke slabosti. Svim destruktivnim tendencijama u Bosni i Hercegovini ide u prilog golemo neglasačko tkivo u zemlji i dijaspori, koje je, opet, najveće među Bošnjacima. S jedne strane, možda pojava radikala među Bošnjacima i nije tako loša. Oni bi, ako budu pametni, mogli razdrmati učmalu i u vlastitu izbornu sigurnost uljuljkane političare koji već dvije decenije doslovno ne mrdaju, čak ni iz fotelja…. S druge strane, taj trend, samo jednim nedomišljenim, neopreznim i sebičnim potezom, može biti korak na putu ka samouništenju.
