Edin Urjan KUKAVICA: Papci i nacionalci

Sad je, dakle, konačno jasno: Sejdić (Dervo) i Finci (Jakob) su najgori od svih! Zašto? Zato što sve vrijeme trajanja mrcvarenja kojemu su posudili svoja prezimena, njih dvojica – i oni koji su ih na to nagovorili – znaju da su principi provođenja presude Europskog suda za ljudska prava u Strazburu odavno dogovoreni (neki kažu čak prije tri godine) i da „nema nikakvog spora da će svi građani BiH moći biti kandidati za člana Predsjedništva BiH i moći naći u Domu naroda”. Drugim riječima, ono što nije riješeno nema nikakve veze s presudom “Sejdić – Finci”, nego s „ultimatumom HDZ-a BiH, a i zamolbom(?) međunarodne zajednice” bez čega „nema dovoljno ruku” da se u Parlamentu usvoje dogovoreni principi provođenja sporne presude, a to je – da se ne lažemo – izbor člana Predsjedništva BiH samo i isključivo iz HDZ-a. I Sejdić i Finci to znaju, ali se svejednako prave ludi.

Taoci manjine

S jedne strane, uopće nije isključeno da je i ovo dio (dogovorene?!) strategije zamazivanja očiju, skretanja pažnje sa neuporedivo važnijih pitanja koja svi – i nacionalci i ostali – nazivaju „normalnim življenjem”, ili, pak, realiziranja plana za stvaranje pozicije sa koje će biti moguće nametnuti imunitet, aboliciju ili neki drugi vid izbjegavanja odgovaranja za bezočnu, razbojničku pljačku pod krinkom rješavanja nacionalnog pitanja. U svakom slučaju, riječ je o bezumnom teroru manjine nad većinom. Pri tome na umu imam da većinu čine oni koji jedva preživljavaju ili, u najboljem slučaju, krpe kraj s krajem, dakle oni kojima je svejedno ko ih pljačka i ko će biti sljedeći okupator, a manjinu svi ostali, bili oni nacionalci ili kriminalci; jednom riječju: papci.

Surovo i bezdušno (a kako drugačije) vlasnik nekoliko tužbi i oslobađajućih (a kakvih drugo) presuda čiji su predmet bile pronevjere i zloupotrebe s milionskim posljedicama – doduše, nije jedini – zajedno sa svojim istomišljenicima, partnerima i sponzorima samouvjereno ucjenjuje Bosnu i Hercegovinu rješavanjem „hrvatskog pitanja” u Federaciji BiH. Zašto ne i u cijeloj Bosni i Hercegovini pitanje je na koje odgovor duguje svojim sunarodnjacima. Nije trebalo puno političke i zdravorazumske logike da se ovakav potez unaprijed očekuje ili predvidi.

 

 

 

Faksimil naslovnice presude iz Strazbura: Ništa sporno

 

Podsjetimo se, ovaj HDZ je isti onaj HDZ koji je formiranjem HVO-a paralelizirao sistem odbrane Bosne i Hercegovine od srpske agresije, a potom, uz pomoć HV-a, izvršio drugu agresiju na Bosnu, a naročito na Hercegovinu; formirao Herceg-Bosnu (sve sa logorima); proglasio „hrvatsku samoupravu”… Evolutivni proces, navodno, najbrojnije i vodeće hrvatske stranke u BiH odvija se u istom pravcu, ali s tom razlikom što je sada usmjeren ka unificiranju i uniformiranju i definiranju pravovjernog bosanskog Hrvata kao člana HDZ-a. Odstupanje od pravog puta predstavlja svojevremeno odvajanje HDZ-a 1990 pod dr. Božom Ljubićem (ako je to uopće bilo odvajanje jer su se HDZ-ovi, nakon početnog – kasnije se pokazalo kozmetičkog razilaženja – kao blagoslovljeni svetom rukom – naglo ponovo približili). Nemam nikakvih dokaza, ali indikativno je da je ista ruka pomalo utišala i umirila sadašnjeg predsjednika “drugog HDZ-a” Martina Raguža.

Dragan Čović nastupa sa istom strategijom i taktikom kojom je Radovan Karadžić dobio Republiku Srpsku: inicijalno, maksimalistički zahtjevi, a potom njihovo proširivanje do razine potpune bezočnosti i krajnjeg bezobrazluka uz stalne prijetnje uskraćivanjem svega i svima, praktičnom “talačkom krizom” u kojoj taoci nisu samo stanovnici Bosne i Hercegovine koji imaju samo bosanskohercegovački pasoš/putovnicu; naprotiv. Reći ću, hvala Bogu da među njima/nama ima i martina raguža!

Nemam ništa protiv politike (cinici bi rekli “ništa efikasno”). Ona bi trebala biti legalno i legitimno sredstvo borbe za političke ciljeve. Ali, ovo više nije politika, nego politikantstvo, spletkarenje, teror manjine (politikanata) nad većinom (građanima BiH), zlurado sprdanje seoskih lola i brđana … daleko od svakog smisla i obzira prema bilo kome, a naročito prema bosanskim Hrvatima.

Zaokruženi torovi

Rješavanje nacionalnih pitanja u Bosni i Hercegovini, započeto devedesetih godina prošlog stoljeća progonom, pokoljem i, u najboljem slučaju, prinudnim preseljavanjem „svojih i njihovih” u svrhu zaokruživanja nacionalnih torova, a s (dogovorenom!?) namjerom da svako pljačka svoje, zapela je tačno tamo gdje je i počela: ne na rješavanju nacionalnog pitanja svih naroda i nacija u Bosni i Hercegovini (osim u Republici Srpskoj koji su ovaj problem riješili masovnim ubistvima i progonima nesrba i, manje-više, prisilnim preseljavanjem Srba), nego na papcima. Kako je i zašto naziv za prst kod papkara postao sinonim za kompleks osobina – nažalost, neopisivih pristojnim rječnikom – koje karakteriziraju nedovršene, nerealizirane i napola urbanizirane likove, ne znam. Ali je činjenica da su, ustvari, upravo ti i takvi likovi – kakvih ima u svim nacionalnim, religijskim/vjerskim i socijalnim skupinama i slojevima – krivi za sve probleme u ovoj zemlji.

Zašto? Zato što je papak, prema definiciji internet-sveznalica: „pokvarena i prevrtljiva osoba, sklona žrtvovanju svega radi udovoljavanja samo svojim porivima, koja stavlja materijalno ispred i iznad duhovnog, misli da ga odijelo čini čovjekom, a da je asfalt nešto od čega se može lijepo ukrasti, a da niko ne primijeti; (koja) voli i hvali samo ono što je njegovo i to samo zato što je njegovo, (koja) voli vlast i često se bavi politikom, kada govori – laže, kad obeća – ne ispuni, kada mu se nešto povjeri – obavezno iznevjeri, a pri tome sve vrijeme tvrdi da vjeruju (u) Boga”.

Kako god je teško – ako je uopće moguće – među uposlenicima „Vodovoda i kanalizacije” pronaći nekoga ko će „priznati” da radi u „kanalizaciji” (jer svi tvrde da rade u „vodovodu”) toliko je – ako ne i teže – pod papcima ne prepoznati nacionalce. Otkud „sejdić i finci” u ovoj priči? Oni su najveći papci, zato što su ovoliko čekali.

Edin Urjan KUKAVICA
avaz