Ponavljamo objavu iz 2014. godine
Zašto nam je ovako kako nam je
I taman kad smo se ponadali da makar neka lica koja godinama gledamo u različitim pametnim ulogama više nećemo morati gledati jer ga je smijenilo i otjeralo s direktorske pozicije na kojoj nije učinio ništa osim što je ubirao redovnu platu, putne troškove, nadoknade za odvojen život i ko zna šta još, ono se pojavi u novoj (vjerovatno staroj, samo što mi nismo znali za nju) ulozi i opet – pametan kakav jeste – počne vaziti!
Loši kriteriji
Ne mogu odoljeti, a da ponovo ne pitam: Jesu li, doista, svi „koji su se snašli” toliki geniji da mogu obavljati po nekoliko funkcija? (Odgovor: Nisu, jer ovdje i dalje ništa ne funkcionira kako treba iako za uspjeh ne treba nikakav naročit trud, samo rad.) Ili su oni koji ih postavljaju, ipak, svjesni da ovdje ništa ne funkcionira, pa ni obrazovanje, koje se toliko spominje i na kojemu se toliko insistira te je, doista, toliko loše da nijedan od nezaposlenih magistara, ustvari, nema pojma o onome što je magistrirao; i ko su i za šta, doista, služe desetine doktora koje naši univerziteti makar mjesečno iznjedre?
Zar ne bi, strateški umjesto kupovine vjernosti starih, u velikoj mjeri istrošenih i umornih kadrova, puno pametnije bilo honorarčićem od 800 KM „kupiti” nezaposlenog magistra, steći ne samo njegovu zahvalnost i odanost nego i članova njegove porodice, pa i šire?
Zašto nam je ovako kako nam je? Je li nam javni zdravstveni servis ovakav zato što ljekari u bolnicama u kojima primaju plaću samo sakupljaju pacijente koje šalju u klinike u kojima rade honorarno; nije li nam obrazovanje nikad gore jer profesori – od upravnih i nadzornih odbora, savjetodavnih komisija i parlamenata – ne mogu stići na predavanja i ispite pa taj dio njihovih obaveza preuzimaju asistenti imenovani na te funkcije samo zato što pristaju iznajmljivati mozgove i vrijeme onima koji su im osigurali posao (profesorima); je li nam kultura ovakva – ako je ovo uopće kultura – zato što, naprimjer, najodgovorniji kulturni poslenik više vodi računa o svojoj kafani u pozorištu nego o pozorištu; jesu li nam pozorišta ovakva zato što glumci i glumice više i bolje glume po parlamentima i političkim strankama nego na svojim stvarnim radnim mjestima; jesu li nam vjernici ovakvi zato što su vjerski službenici više zabavljeni sakupljanjem (a što ne bi kad mogu) titula, kuća, stanova, apartmana po atraktivnim vazdušnim banjama i skupim automobilima nego radom s vjernicima? Je li nam birokratija na svim razinama ovakva kakva je zato što praktično ne postoji način da otpustite državnog neradnika ili nesposobnog, nepristojnog, neobrazovanog službenika?
Je li nam ovako kako nam je možda zato što nam europske integracije vode ljekari, naprimjer ginekolozi, sport ljudi koji se nikad nisu sportom bavili, pravdu razrezuju oni kojima više priliči da budu sa one nego sa ove strane rešetaka, privredom rukovode oni koji u životu nisu proizveli ništa osim gubitaka, a savjetuju ih stručnjaci koji iza sebe – osim prazne retorike – imaju samo upropaštena preduzeća i sumnjive privatizacije… jesu li nam poljoprivreda i stočarstvo kao da se Bosna i Hercegovina nalazi u Sahari ili pustinji Gobi, zato što podsticaje određuju i dijele ljudi optuženi za pronevjere i porezne utaje… Je li nam sve ovako kako kadrovskim komisijama rukovode ljudi osumnjičeni za zloupotrebe položaja? Je li nam ovako kako nam je i zato što se političari i stranke – oni koji su dužni osigurati bolju budućnost stanovnicima ove zemlje, bave nadmudrivanjem oko sklapanja parlamentarnih većina nego onim što bi i većina i manjina trebala raditi – osigurati bilo kakav, a kamoli normalan život svima, a ne samo sebi i „svojima”?
Ako se ovako nastavi, narodna kuhinja nam je jedna od najizvjesnijih vizija budućnosti
Zar, zaista, jedan čovjek – kako i koliko god bio sposoban – može godinama obavljati pet ili više funkcija koje zahtijevaju puno radno vrijeme i, zato što nam je sve u minusu, angažman i izvan radnog vremena, ili nam je, ako pogledamo s druge strane, ovako kako nam je upravo zato što šačica čudovišno narcisoidnih i egoističnih tipova drži sve i svja u svojim rukama imenujući sebe i svoje, za sve i na sve gdje se može uzeti platica, paušalčić, honorarčić, neka parica?
Načelno, investiranje u stare, iskušane i odane stranačke kadrove dodjeljivanjem mjesta i funkcija jedna je od konkretnih slika uzroka lošeg stanja svega u našoj zemlji i ne ukazuje na previše dobrih stvari: u najmanjem, ne ukazuje na pametnu strategiju podmlađivanja stranaka i njihovoga članstva. Zar ne bi, strateški umjesto kupovine vjernosti starih, u velikoj mjeri istrošenih i umornih kadrova, puno pametnije bilo honorarčićem od 800 KM „kupiti” nezaposlenog magistra, steći ne samo njegovu zahvalnost i odanost, nego i članova njegove porodice, pa i šire? Da ne pričamo o tome kako bi to bio znakovit pokazatelj želje ili makar namjere da se nešto – bilo šta – promijeni, unaprijedi ili poboljša. Bi, ali ko će se tim zamarati!? Ionako imamo svoj dio kolača!
Niko ništa ne radi
Bilo kako bilo, činjenica je da nenabrojivo mnoštvo stvari koje bi trebale funkcionirati – ne funkcioniraju. A poslovi se ne rade i ne obavljaju sami. Poslove rade ili ne rade ljudi! Dakle, stvari ne funkcioniraju zašto što ljudi ne rade svoj posao. A kod nas su svi poslovi od kojih nešto ovisi i sve funkcije koje se nešto pitaju puta tri; slijedi da nam je i nerad puta tri! Dakle, je li nam sve, ovako kako je, zato što niko: 1. ne radi samo jedan posao; 2. ne radi posao koji najbolje zna; ili, pak, 3. zato što niko ništa ne radi!?
Doduše, ima i mjesta koja rade; nažalost, vrlo uspješno. Javne ili eufemistički, ali ispravno nazvane, narodne kuhinje. Stoga sam, iz perspektive nezaposlenog s dugogodišnjim stažom na birou, slobodan zaključiti da je najbolje rješenje socijalne i svake druge krize u ovoj zemlji, da svi postanemo ili uposlenici narodnih kuhinja ili, pak, korisnici njihovih usluga. Jer, to nam je, htjeli-ne htjeli, ako se ovako nastavi, jedna od najizvjesnijih vizija budućnosti.
Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz
2014. godina
