Samopoštovanje podrazumijeva svijest o sebi i drugima, znanje i neovisnost, koji bi trebalo da utječu na sve segmente i domene življenja i djelovanja.
Nadalje, svako djelovanje, pa i političko, podrazumijeva tri temeljna preduvjeta: cilj, ideju i lidera. Bez ovo troje, djelovanje gubi smisao, nije to što bi trebalo biti, a kao jedini cilj pojavljuje se samo osvajanje moći kao sredstva stvaranja uvjeta za nekontrolirano ekonomsko jačanje male skupine podobnih, definirane familijarnim i/ili interesnim kriterijima.
Budući da je osnovna sociološka (ideološka) odrednica svih djelovanja i politika u Bosni i Hercegovini nacija i nacionalno, to je ujedno i jedini kontekstualni okvir u kojem treba sagledavati sve pojave.
Slijeganje ramenima
Bošnjaci nisu i nikada neće biti nacionalisti. Ne zbog toga što ne žele, nego zato što ne umiju. I to iz istog razloga iz kojega ne umiju vladati ni sami sobom, a kamoli drugima: nemaju jasnu viziju svoga narodnog/nacionalnog identiteta, ne znaju šta je to država, a naša politička elita nije spremna odreći se bilo koje od stečenih povlastica i ugoda zarad dobra naroda, nacije i države, te stoga nisu u stanju definirati osviještenog i moralno neukaljanog pojedinca ili skupinu koji bi ukazali na „pravi put”. Nemušti, skromni i žaljenja vrijedni dnevnoaktuelni, parolaški i/ili tabloidski pokušaji nacionalnog (nacionalističkog, šovinističkog ili ksenofobičnog) djelovanja među Bošnjacima, zasigurno silno zabavljaju ozbiljne nacionaliste, izazivaju podsmijeh starih šovinista, ali i sažaljive simpatije ksenofoba od karijere. Time, ali i nekim drugim, neuporedivo profanijim i prozaičnijim razlozima nadahnuta bošnjačka elita – od političke do vjerske – prelahko se odrekla slavne predislamske prošlosti Bosne, prepuštajući bosanske banove i kraljeve u zlonamjerne ruke iskusnih ideologa druge dvije – dominirajuće – nacionalne ideologije u ovom dijelu Balkana, srpske i hrvatske.
Što se bošnjačkog nacionalizma tiče, on je beznadno opterećen natruhama onoga što su „bošnjački nacionalisti” imali priliku iskusiti i odakle su – jedino – umjeli učiti, iz prevaziđene, očigledno nazadne i umiruće srpske i hrvatske velikodržavne mitologije i ideologije, od četnika i ustaša, odnosno onoga što su iskusili na svojoj koži. Ni njihova sljedba, logično, ne može biti bolja. Zato savremeni „bošnjački nacionalisti” izazivaju oduševljenje svojih podržavatelja i anonimnih i poluanonimnih elektroničkih sljedbenika: lajkaša, tviteraša, blogera… dežurnih kritičara svega i svakoga drukčijeg od njih. Zato, glasnogovornici „bošnjačkog nacionalizma” zvuče kao guslari, što izravno potvrđuje istorodnost i istovrsnost osjećaja koje izazivaju: fanatično odobravanje i ohrabrivanje s jedne i gađenje s druge strane.
Kleronacionalizam je sasvim razumljiv kod Hrvata i Srba, kako bosanskih tako i u Hrvatskoj i Srbiji, ali je Bošnjacima potpuno stran. Međutim, Islamska zajednica jedina je institucija koja ima kakav-takav kontinuitet u posljednjih 130 godina. Stoga, ne treba iznenađivati da se bošnjačko nacionalno identificiranje, pa i „nacionalizam”, usko vezuje za vjerski osjećaj. Odatle, jedini iole ozbiljniji i uspješniji pokušaji formiranja ikakve „desnice” kod Bošnjaka uočava se na razini vjerskog, ali i ti „desničari”, iz raznih razloga ne zadovoljavajući se lokalnim, odlutali su u sferu globalnog. Zašto? Odgovor je jednostavan koliko i nevjerovatan: prosto, lakše je!
Historija nam, pri svemu tome, nimalo ne ide naruku. Osim što doista predugo traje, druge karakteristike historije Bošnjaka, uz izuzetke koji su na razini incidenta, su podaništvo, žrtvoslovlje i osobni interes. To su uzroci, razlozi i pokazatelji stanja nacionalne, ideološke i političke svijesti, te djelimičan, ali vrlo značajan, odgovor na pitanje: Zašto bošnjačka politika po pravilu reagira, a ne planira?
Zato je bošnjačkog političara teško zamisliti drukčije osim sa glavom uvučenom u ramena, njegovu reakciju (teško drukčije osim kao) slijeganje ramenima. Drugim riječima, bošnjački politički faktori, nažalost, danas, više ne biraju s kim će, nego idu za onim ko hoće s njima; odnosno, samo glume da se pitaju za bilo šta, a ustvari su se, svjesno ili nesvjesno, ali „za male pare”, doveli u poziciju „monete za potkusurivanje” i „sredstva za začepljanje rupa”, te, kao jedini način zadržavanja na političkoj sceni i imanja bilo kakve uloge u odlučivanju kolaboriranje sa, u posljednje vrijeme više ne ni sa ozbiljnim političkim faktorima, nego čak i likovima čiji je ljudski i moralni kredibilitet teško opisati drukčije osim kao „čovjekolikost”.
Samilost jačih
Dodvornički mentalitet već nas je preskupo stajao. Sve to, rezultiralo je do besmisla usitnjenom bošnjačkom političkom scenom, koja pokazuje sve simptome nedoraslosti izazovima vremena i situacije, gotovo potpunog nesnalaženja i paničnog traganja za bilo čijim odobravanjem; odnosno, samilost jačih (ko god oni bili) i sadaku iz IPA ili nekih drugih fondova koja će se uglavnom istopiti negdje između Brisela i Sarajeva.
Bošnjaci ne samo da nemaju cilj, ideju i lidera nego, jednostavno rečeno, nemaju dovoljno samopoštovanja – svijesti, znanja i neovisnosti – da iskorače iz vlastitih/privatnih i materijalnih interesa, a kamoli snage i riješenosti da se obračunaju prije svega sa onima sa kojima se ne bismo smjeli identificirati, podanicima i žrtvoslovima, ali i kriminalcima, prodanim dušama i petokolonašima i kolaboracionistima u vlastitim redovima.
2013. godine – avaz
