CORONA CIRCUS: Ekonomska, finansijska kriza, rast apetita diktatora i postavljanje novog svjetskog poretka
Autor: Edin Urjan Kukavica
Post scriptum
Sva bolesnost bosanskohercegovačkog društva – čijoj kritici smo posvetili pisani opus u proteklom desetljeću od kolumni u javnim glasilima do knjiga nastalih tim povodom Kamo dalje, rođače, Fantom slobode, Priručnik za (r)evoluciju – svojim najgorim simptomima od kojih su neki smrtonosni, poput loših i neadekvatnih zakonskih i podzakonskih rješenja, političkih imenovanja i namještenja, odakle podkapacitiranost osoba na mjestima (presudnog) odlučivanja, neznanja i nesnalaženja, neodgovornosti, etnonacionalnog uvjetovanja, (p)ometanja donošenja odluka u kritičnim domenima i kritično kratkim rokovima… (slobodno nastavite nabrajanje po vlastitom spisku), pokazala se pojavom prve velike, globalne zdravstvene prijetnje u našoj generaciji – pandemiji korovavirusa SARS CoV-2. Bolesnost društva je osnovni razlog ove medikalizirane terminologije i činjenice da je ova knjiga zamišljena i nastajala sa radnim naslovom Anamneza ili Historija bolesti, a poklapanje radnog naslova knjige sa pojavom pandemije koronavirusa splet je nesretnih okolnosti.
Kriza je finansijska
No, činjenica da je upravo velika (globalna) kriza pokazala sve globalne krhkosti, ali i kritične slabosti političkih i svih podrazumijevajućih sistema pojedinih nacija i država neusporedivo uređenijih, demokratskijih, naprednijih od Bosne i Hercegovine, te stoga sveobuhvatnoj izgubljenosti domaćih političara i njima odabranim odanih direktora, predsjednika, komandanata… svega. Najprije mi uopće nije bilo jasno zašto u federalnom Kriznom štabu formiranom povodom globalne zdravstvene opasnosti, koronavirusa, uopće nema, a kamoli da njime rukovodi ministar zdravlja FBiH, nego umjesto njega (dva puta zaredom) biva birana ministrica financija, uvjeren da je to još jedan u nizu političkih ustupaka, realiziranje prava na jednaku zastupljenost svih konstitutivnih naroda, stvaranje pozicije za (ne)zakonitu zaradu učešćem u javnim nabavkama ili zadržavanje kontrole „tokova novca“ (novac, naime, „teče“ no bitno je gdje se ulijeva)… a onda mi je, jednostavnim „okretanjem stola“ sve postalo kristalno jasno. Ponajprije činjenica da kriza uopće nije zdravstvena nego ekonomska, odnosno finansijska, a potom i sve ostalo. Drugim riječima, bosanskohercegovački vladari prednjače ili su samo naivniji / gluplji ili nesmotreniji, ili nezainteresiraniji jer su prozirniji od ostalih vladara zemalja svijeta.
Povjerovali smo da virus postoji samo zato što su nam nekoliko stručnjaka i nekoliko političara rekli da je to stvarnost i da su ljudi prestali obolijevati i umirati od bilo čega drugog osim od virusa! To nas – htjeli mi to priznati ili pak ne – čini žrtvama masovne hipnoze, psihoze, histerije, potpunog odsustva zdravog, a kamoli kritičnog mišljenja i razmišljanja, spremnosti prihvatanja zdravo-za-gotovo bez ikakvog preispitivanja bilo čega i bilo koga… Šta smo još spremni prihvatiti?
Od čega se još umire
Kako trenutno (4. april) stvari stoje, najmanje žrtava bit će od virusa SARS CoV-2 i bolesti koju uzrokuje (po svemu nalik na gripu!) nazvane COVID-19. Ne kažem da ih neće biti ili makar da se umrli od svih ostalih uzroka od kojih su ljudi umirali prije pojave ovog virusa neće zavesti kao žrtve pandemije. Vrijedi spomenuti da se od pojave virusa naprasno prestalo razbolijevati i umirati od svih ostalih bolesti koje su do tog odsutnog trenutka u historiji svijeta bile smrtonosne (ili se makar o tome prestalo izvještavati). Doduše, u svijetu se još uvijek umire i od gladi i od žeđi i to u razmjerama i brojevima koji neusporedivo nadmašuju – oduvijek su nadmašivale – stope smrtnosti od virusa, ali to više nikome nije bitno.
Glasovi da bi ipak, moglo biti riječi i o nečemu drugom, a ne baš o virusu, unaprijed su ismijani, a (pro)nositelji takvih mišljenja obezvrijeđeni kao alternativni odnosno, zabavni, iščašeni i malo poremećeni što – usuđujem se reći – nije daleko od istine kad takva mišljenja iznose osobenjaci, new age gurui, trend setteri i influenseri i influenserke… Ali, kad svoje mišljenje iznose, recimo, pukovnik ruske vojske ili nobelovac britansko-izraelskog porijekla i profesor strukturalne biologije na Univerzitetu Stenford (Stanford University School of Medicine, Stanford, CA, USA), koji smjelo ustvrdi da „Izrael neće imati više od 10 žrtava koronavirusa ili, pak, njemački ljekar, političar i profesor na Univerzitetu Flensburg ili biolog, član nekoliko europskih i jedne svjetske akademije znanosti…, tada, usprkos svim oprezima i uzdržanostima, to „mišljenje“ – bez obzira o čemu govori – pročitam ili pogledam vrlo pažljivo i nekoliko puta… za svaki slučaj.Nisam ni izdaleka pametan kao akademik i nemam namjeru praviti se pametan pa da ispadnem gluplji nego što jesam, ali ista pitanja koja su akademici postavili sebi i mene su kopkala i još me kopkaju jer nemam odgovore. Nasumičnim redom: zašto se virus pojavio i usporedivo brže širi u najurbanijim, industrijaliziranim, u-svakom-smislu naprednim oblastima – da ne kažem, zemljama – umjesto i očekivano zaostalim, nerazvijenim i prilično primitivnim sredinama, recimo, Afrike? Nekoliko je odgovora, ali nijedan ne zadovoljava ni dječiju znatiželju, a kamoli znanstvene kriterije. Osnovna tehnika djelovanja ovog virusa i univerzalna klinička slika oboljelog su kao i kod svake druge infekcije: virus ili bakterija napadaju imuni sistem čovjeka, organizam / imuni sistem se bori protiv napasnika i ubija ili bakteriju ili vlastite stanice koje proizvode virus, ta borba je poznata kao upala, a na bojištu ostaju leševi nagomilavanja oštećenih proteina i mrtvih stanica (nekroze) koje u konkretnom slučaju završavaju u plućima što dovodi do gubitka funkcije pluća: izmjena kisika i ugljikova dioksida jako oslabi i nastaje gušenje. Pitanje je zašto se ne bori protiv virusa, a ne protiv njegovih posljedica? Nadalje, ako je ovaj virus klasificiran kao SARS CoV-2, odnosno, ako je već poznat SARS CoV-1, zašto se do sada nije radilo na vakcini protiv prvog ili ako jeste, zašto se drugi ne pokušava liječiti varijacijom prvog? Da se pri ovome ne upuštamo u etička pitanja poput toga zašto se u javnom diskursu gotovo po pravilu koristi sintagma „borba protiv virusa“, a ne „bitka“ ili „rat za zdravlje“ ili znakovito lokalnijeg problema političkog prepucavanja i trgovine utjecajem, budžetima, pomoći i ko zna čime sve još… zbog mira u kući Izetbegovića.
Vlasti bez zdravog razuma
U Bosni i Hercegovini drugi virusi – neznanja, nesnalaženja, nesposobnosti i nemogućnosti i najsmrtonosniji od svih, sakrivanja svega toga iz političkih razloga, odnosno da se ne bi otkrilo koliko su odluke donošene u proteklih dvadesetpet godina bile pogrešne, pokazat će se fatalnijim od bilo kojeg oboljenja i od bilo koje druge sporne ili nesporne epidemije. S druge strane, nemoć ili odsustvo želje i volje da se odmakne od interesa etnonacionalističkih partija čak i u ovom vremenu kada se globalno ukazuje i insistira na jednakosti pred virusom odluke Vlade Federacije BiH svaki trun zdravog razuma bacaju pod noge. Usprkos svim najavama, hitnim postupcima, prijedlozima zakona i njihovim usvajanjima zadnja odluka Vlade FBiH o raspodjeli 21 miliona KM, iako je pokazatelja stranački pristrasnog odlučivanja bilo i ranije, doslovno je pustila vodu za svakom nadom da bi makar u svima-bliskoj-i-jednakoj opasnosti od bolesti mogli biti malo ravnopravniji. Dodatno boli licemjerje klubova zastupnika i političkih stranaka i njihovih lidera, uz rijetke izuzetke (ako se o izuzecima uopće može govoriti), ali iskreno i vrlo osobno, najviše boli opetovano, konstantno i neprestalno vrijeđanje najosnovnije i najelementarnije inteligencije i osjećaj da sam – usprkos svemu – očekivao nešto drugačije.
Corona circus – pandemične razmjere
O mnogim stvarima možemo suditi samo na osnovu njihovih ishoda odnosno, ako hoćete temeljem rezultata i posljedica. Buka i kakofonija medijskih izvještavanja, u utrci da se bude prvi – ne nužno najistinitiji nego samo prvi – najinformiraniji i najinformativiji nužno uzrokuje „šumu“ informacija, podataka i vijesti koje, posljedično, zamagljuju pogled i viđenje onog jednog „drveta istine“ koje nam je u svim situacijama jedino bitno, ali i proizvodi šūm koji ometa sve frekvencije i onemogućava izoštravanje osjetljivosti „čula sluha“ da čuje ono što ga doista zanima. U tome, pored zvaničnih medija, prednjače socijalne mreže koje su – pored toga što su suštinski potpuno asocijalne i antisocijalne – idealno sredstvo za plasiranje kolokvijalno rečeno „svega i svačega“, još i afirmiranje i promoviranje gurua savremenih trendova i realiziranje kojekakvih utjecaja koji ne moraju – i prečesto uopće nisu – ni dobri ni korisni u kontekstu općeg dobra i opće koristi. O fenomenima medija i socijalnih mreža po različitim osnovama napisano je mnoštvo radova bez ikakvog značajnijeg učinka i utjecaja osim zadovoljavanja akademske sujete, te, stoga, tom temom nema potrebe dodatno opterećivati tekst čija tema nije „uloga suvremenih medija i socijalnih mreža u (dez)informiranju javnosti“. Dovoljno je osvijestiti, primijetiti i zabilježiti da je tradicionalna uloga medija – da obavijeste, informiraju i ukažu – već duže vrijeme preusmjerena u pravcu koji znakovito odstupa od spomenutoga, te da su novinari, samo radeći svoj posao u kompetitivnim okolnostima nametnutim brojkama i statistikama, ponovo zloupotrijebljeni. No, bilo-kako-bilo…
Pojava i identifikacija virusa SARS CoV-2 i bolesti koju uzrokuje nazvane COVID-19 u vrijeme dok je obolijevanje bilo ograničeno samo na kinesku pokrajinu Hubei i grad Wuhan, zauzimala je pa, recimo i značajne dijelove medijskih izvještaja. Nešto veći prostor pojava je dobila sa potvrdom širenja pojave na Iran i Italiju, ali tek sa proglašenjem pandemije i medijska pomama poprimila je iste – pandemične – razmjere. Sablažnjiva bujica zastrašujućih informacija o novim globalnim lokacijama pojave zaraženih virusom, njihovim brojevima, ubrzo potom i brojevima oboljelih, priključenih na respiratore / ventilatore, netom potom uslijedili su i brojevi umrlih… Te vijesti i informacije pratile su one o nedostatku najosnovnije medicinske opreme od (hirurških) maski preko zaštitnih odijela do testova (testova, testova!) i one sofisticirane poput spomenutih respiratora / ventilatora koji su vrlo brzo postali headline svih vijesti, kao najneophodnije sredstvo za borbu protiv virusa(?!) iako, elementarna logika nalaže, da je ta sprava posljednje sredstvo na koje se priključuje osoba koja je izgubila svoj osobni rat… Ove vijesti zamijenile su one o uvođenju izvanrednih mjera od kojih su neke umnogome podsjećale na represiju – te, stoga, ukazivale na izvjesnu paniku kod najodgovornijih – jer represija uvijek ukazuje na nesnalaženje i strah iz bilo kojeg od mnoštva poznatih razloga, od straha od nepoznatog (virus) do straha zbog poznatoga (vlastitoga neznanja).
Medicinske i alternativne stručnjake naporedo su pratili on-line gurui koji su – svako na svoj način – nudili „recepte“ i uputstva kako prekratiti ili učiniti kreativnim vrijeme u (samo)izolaciji i / ili nakon policijskog sata(!)… a potom su se (po)javile i prve influenserke i pokoji influenser… i tu su stvari počele poprimati sasvim drugi kontekst: počeli smo se navikavati ili smo se naviknuli na novi (ras)poredak sa svim što on sobom nosi.
Navikavamo se na ovakvo življenje
Premda se gužva u vezi pandemije koronavirusa i bolesti koju izaziva nije slegla i, kako stvari stoje još zadugo neće – medijsko i svako drugo uzbuđenje u vrijeme početka pisanja ovog teksta (31. mart 2020.) traje bez izgleda kada bi se moglo završiti – čini se da sve, ipak, pomalo jenjava i gubi, ako ne na zamahu onda, sigurno na intenzitetu. Razloga za taj dojam može biti više, od subjektivnih do objektivnih, bilo da sam / smo se navikli na vijesti o posljedicama pandemije, bilo da smo uskratili pažnju medijskim izvještajima i posvetili se nečemu što je više opuštajuće, zabavnije, edukativnije(!) ili samo preče u konkretnom trenutku, dakle, ili rjeđe uključujemo televizor ili pak biramo kanale sa drugačijim sadržajem… do masovnog da ne kažem kolektivnog, jer bi to bilo nemalo pretenciozno, navikavanja na življenje po obrascima nametnutim proglašenim stanjima „prirodne i druge nesreće“ ili „vanrednim“ (kako je ko već našao za shodno da novouspostavljena pravila ponašanja nazove) i polahko se vraćamo u neku kolotečinu.
U toj „kolotečini“ premda još u (samo)izolaciji, pod maskama, i u rukavicama… sa (samo)nametnutim mjerama zaštite od virusa i sprječavanja epidemije koje su već počele uzimati prve žrtve o kojima se izvještava (o otpuštenim radnicima i zatvorenih firmama) preko onih o kojima se ne izvještava (porasta porodičnog nasilja, raznih vrsta kriminala, porasta potražnje i upotreba droga) do onih o kojima se još i ne razmišlja (pratećim fizičkim ili posljedičnim psihičkim oboljenjima)… Oboljenjima uzrokovanim borbom protiv oboljenja! Dovoljan paradigmatski pokazatelj gotovo svih paradoksa vremena u kojemu živimo, čak neovisno o pojavi virusa i proglašenju pandemije.
Sve je, kao po nekom planu, krenulo prije gotovo dvije godine kada je jedan od trojice, četverice vlasnika svijeta najavio slijedeći globalni izazov u 21. stoljeću. Naime, prema njegovoj najavi, milijarder Bill Gates „vjeruje da će smrtonosna pandemija pogoditi našu planetu tokom narednog desetljeća te da će smrtonosna bolest ubiti više od 30 miliona ljudi za najviše šest mjeseci. Apokaliptična upozorenja poput ovoga Gates je iznosio i ranije, ali ovaj put, na nekom naučnom skupu u Massachusettsu, bio je sigurniji u svoje tvrdnje nego ikada prije. Napominjući da je obično optimist, ovaj put je rekao da „postoji jedno područje u kojem svijet nije puno napredovao, a to je pripremljenost za slučaj pandemije“, te da će se povodom opasnosti o kojoj je govorio uskoro susresti i s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom(?!). U prilog argumentima da nije riječ o nekoj proizvoljnoj ili ludoj teoriji govori podatak da je američki Kongres odobrio dodatna sredstva Nacionalnom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. Pretpostavlja se da će upravo SAD predvoditi globalnu i potaknuti druge države, da rade na pripremama za izbijanje pandemije. Da to, ipak, nije bilo baš tako, potvrdili su podaci o broju zaraženih i smrtnih slučajeva u Sjedinjenim Američkim Državama koje su vrlo brzo nakon pojave virusa i bolesti kod stanovnika SAD preuzele vodeću poziciju od europskih neuralgičnih tačaka, Italije i Španije. Osim rečenoga, Gates je ustvrdio da bi manja skupina ljudi, koja neće biti povezana ni sa jednom državom, mogla stvoriti još smrtonosniji oblik velikih boginja u laboratoriju. To će biti veliki problem, jer s današnjim načinom života kada ljudi jednostavno uđu u avion i u drugom su gradu, na drugom kontinentu za samo nekoliko sati, bolest će se brzo proširiti. Također, Gates je predstavio simulaciju Instituta za modeliranje bolesti koja je otkrila da bi novi oblik gripe sličan španskoj, koja je 1918. pobila 50 miliona ljudi, danas vjerovatno ubila 30 miliona unutar šest mjeseci. A sljedeća bolest koja nas iznenadi vjerovatno će biti ona koju po prvi put vidimo tek kad izbije pandemija, kao što je nedavno bio slučaj s virusima SARS i MERS.Slažem se, nakon stvarnog izbijanja pandemije, samo dvije godine nakon ove apokaliptične najave, sve po mnogo čemu podsjeća na scenario holivudskog filma, doduše, glumci su iz prve lige, vrhunski, ali film se činio nekako više za emitiranje na televiziji nego u kinima. No, bez obzira na to što je najavljivani broj oboljelih i umrlih umnogome podbacio, premijera je, rekao bih, nadmašila očekivanja. Nažalost, Gates nije na gorerečenome stao.
Šta sanjaju diktatori
Obrasci ponašanja / življenja u globalnim vanrednim okolnostima postaju matrica koja bi bez puno truda i bez velikog napora mogla postati pravilnik (globalnog) života treće decenije 21. stoljeća. Koliko god da su „članovi“ ili „stavke“ tog pravilnika poremećeni i nemaju gotovo nikakvog smisla toliko – ako ne i više – jesu uvjeti i okolnosti o kojima svaki normalan diktator sanja cijeli svoj život, a koji su – treba to spomenuti radi naglašavanja paradoksalnosti situacije – u zapadnoj kulturi bili dio suludih maštarija popularnih stripovskih anti-heroja kojima se naglašavala njegova / njihova poremećenost, dok su u istom historijskom periodu u istočnoj Europi predstavljali dio sumorne stvarnosti najrepresivnijih komunističkih totaltarnih režima pod utjecajem ili oponašajući sovjetski model. Već ta činjenica da je gotovo u istom vremenskom rasponu od kraja Drugog svjetskog rata do 1980. godine, najparadoksalnija zapadnjačka (američka i zapadnoeuropska) zamisao o ludilu iskazanom kroz želju za uspostavom potpuno nehumanog modela apsolutnog i apsolutističkog vladanjem svjetom, na istoku bila potpuno normalno društveno i državno uređenje ne samo u jednoj nego, svim zemljama Varšavskog ugovora sa malim, gotovo beznačajnim međusobnim odstupanjima, govori više u prilog tome koliko je nezamislivost i nemogućnost jedne pojave ustvari, njena stvarnost u nekim drugim i drugačijim okolnostima. No, čini se da je u pitanju samo perspektiva i volja za prihvatanjem činjenica jer, zapadnjaci su ta dva modela imali pred očima sve vrijeme Hladnog rata, na mikroprimjeru grada Berlina. S jedne strane zloglasnog zida živjeli su Berlinci koji su uživali sve pogodnosti potpuno „amerikaniziranog“ načina života, sa svim pogodnostima koje takav način življenja skrbi i nudi, dok se sa druge strane istog zida, isto nad Berlincima odvijala – nama vjerovatno – nezamisliva totalitaristička drama sa svim elementima najstrašnijeg horora u kojemu je skupini i gomili zlikovaca pušteno na volju i maštu da se iživljavaju i u stvarnost pretvaraju najbolesnije zamisli svoje, ali i svojih pokrovitelja i zaštitnika.
Isti obrazac kako u razmišljanjima tako i u realizacijama uočljiv je i danas gotovo bez ikakvih razlika: prizorište događanja je isto (globalno), ambicije aktera su iste (svejednako globalne), čak je i omjer snaga na globalnoj razini približan, samo su se unekoliko promijenile mogućnosti i okolnosti, pojavilo se još nekoliko pretendenata na globalni prijesto, a način realizacije zamisli o (globalnoj) diktaturi prilagođava se situaciji i mogućnostima.
Kršenja osnovnih prava
Premda je zamalo – a možda i bezmalo – previše pisano o neshvatljivosti diskutabilno represivnih, ali sigurno vrlo diskriminatornih pravila ponašanja – gotovo na rubu kršenja osnovnih ljudskih prava – a nametnutih uvođenjem „stanja prirodne i druge nesreće“ (FBiH) i „vanrednog stanja“ (RS), spomenut ćemo samo neke, naprimjer zabrane okupljanja (u skupinama većim od 20 osoba), uskraćivanje prava na izlazak iz kuće određenim dobnim skupinama (ispod 18 i iznad 65) kojima je kretanje moguće i od životne važnosti, onemogućavanje kretanja svima (varijabilno po administrativnim nadležnostima, u Federaciji BiH najprije u periodu od 18.00 do 05.00, a potom od 20.00 do istih ranih jutarnjih sati narednog dana, što je bez ustezanja čak i pri uvođenju nazvano „policijskim satom“!… prvi glasovi o neprihvatljivosti takvih mjera tek su se gotovo stidljivo počeli pojavljivati zadnjih dana prvog mjeseca nakon njihovog uvođenja. Kritizirajući uvedene protokole nezavisna zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, prof. dr. Jasna Duraković mjere je nazvala „represivnim“ i „suludim“, tvrdeći da je „Federacija BiH usamljena u tom treniranju strogoće“ potvrđujući to činjenicom da nijedna zemlja u okruženju nije uvela ovako stroge mjere. Tražila je da se makar djeci omogući kretanje po jedan sat dnevno ili da se odrede dani i sati kad djeca mogu izaći vani na svjež zrak uz nadzor roditelja, tvrdeći da „potpuna zabrana kretanja i vožnje djece u automobilima jako loše utječe na psihu djece, kao i na njihovo opće fizičko i zdravstveno stanje“ te da „u dugotrajnoj izolaciji ove vrste, dolazi do mnogobrojnih štetnih posljedica po zdravlje djece, poput atrofije mišića uzrokovane nedostatkom fizičke aktivnosti kao i do prekomjerne gojaznosti. (…) do trajnog oštećenja vida, sluha i raznih psihosomatskih poremećaja usljed stalnog korištenja laptopa, tableta, igranja video igrica, gledanja televizije, korištenja mobitela i drugih tehničkih naprava. Nedostatak fizičke aktivnosti zbog koje se stvara ovisnost o tehničkim napravama, dokazano utječe na nedostatak sna, razdražljivost, lošiju koncentraciju i česte glavobolje, razvoj straha, nesigurnosti i emotivne nestabilnosti kod djece, što dovodi dugoročno do ozbiljnih problema u psiho-fizičkom razvoju djece“, naglašavajući svoje uvjerenje „da će ova zabrana kretanja djece imati mnogo dalekosežnije štetne posljedice po djecu u narednom periodu ako im se u potpunosti onemogući sloboda kretanja vani na čistom zraku.“ Trebalo je neko vrijeme dok su se inicijativi profesorice Duraković pridružili i neki drugi političari.
Recimo da su neke od tih mjera nužne, neophodne ili jedini način kako za discipliniranje stanovništva zloglasnog po nedisciplini i usmjeravanje napora koji se čine na sprječavanju epidemijskog širenja bolesti za koju još nema lijeka; recimo da su te mjere – koliko god da su stroge i nezgrapne i loše nazvane i još gore shvaćene i protumačene – jedino čega su se vlasti u datom trenutku mogle dosjetiti; recimo da se s njima – i ostatkom spiska od desetina taksativno pobrojanih mjera donesenih od 9. marta 2020. godine naovamo – prihvatljive i trenutno manje više nalik mjerama koje su preporučene od strane svih medicinskih i zdravstvenih autoriteta u cijelom svijetu, od dobrovoljne samoizolacije i samouskraćivanja suvišnog kretanja, držanja socijalne distance od 1,5 do 2 metra, zabrana javnih skupova pa i okupljanja u većim skupinama, do izolacije zaraženih i karantiniranja cijelih sela, naselja, gradova pa i područja / dijelova zemlje… Prvo, ima li iko da zbilja misli da bi se diktaturi naklonjen političar (a mi ih imamo napretek, najmanje trojicu primus unter pares u samom vrhu vlasti i nenabrojivo mnoštvo od njih naniže), a kamoli normalan diktator, ikada dobrovoljno odrekao svih pogodnosti?! No, ostavimo zakratko mogućnosti ekstremnih politič(ars)kih zloupotreba jedne zdravstvene krize i temeljem pretpostavke o demokratskom načinu izbora političkih predstavnika naroda Bosne i Hercegovine, recimo da kod nas vladaju demokrati, svjesni svojih ograničenja i mogućnosti bez globalnih diktatorskih ambicija (mada ima „svijetlih“ izuzetaka), ali sa izrazitim feudalnim aspiracijama.
Provokacija iz RS
Opasnosti koje ishode iz zloupotrebe matematičke radnje između feudalnog uma i pandemijske krize ukazale su se već prvih dana nakon prepoznavanja opasnosti od masovne / kolektivne zaraze, očekivano, javile su se najprije iz kolektiviteta Republika Srpska i to ne sa razine predsjednice nego člana Predsjedništva BiH, najavom o postavljanju punktova policije RS-a na državnu granicu – uz graničnu policiju – a potom i na međuentitetsku liniju, naglašavajući da taj postupak nema nikakve veze sa političkim odlukama, odnosno, pravdajući tu zamisao činjenicom da je jedan granični policajac za beznačajnu sumu novca dopustio prelazak državne granice tri lica bez valjane zdravstvene, epidemiološke kontrole. Na tu najavu, radije probni balon, najprije je reagirao ministar sigurnosti BiH, a odmah za njim i federalni ministar unutrašnjih poslova, nazivajući takve čak i verbalne najave najprije „avanturama“, a potom i „anticivilizacijskim, nemoralnim i neodgovornim postupanjem pojedinca“. Dodikovu namjeru prozreli su i iz okruženja, a osjećajući da bilo kakva – svaka – zloupotreba krize može narušiti ionako vrlo osjetljivu i labavu ravnotežu, recimo straha u Bosni i Hercegovini ovim, a i povodom najave nekih drugih aktivnosti – poput proglašenja i uvođenja vanrednog stanja u ovom bosanskohercegovačkom entitetu oglasio se i Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović apelirajući na političke lidere „da ne zloupotrebljavaju krizu izazvanu širenjem virusa COVID-19“, ali i upozoravajući „domaću, ali i svjetsku javnost kako su odluke koje su donijeli kao i neke mjere koje najavljuju politički predstavnici bosanskohercegovačkog entiteta RS i nekoliko kantona u entitetu FBiH unijeli zebnju i nemir među građane“.
U nastavku apela reis Kavazović poziva da „uvođenje vanrednog stanja ne koriste kako bi stvarali nove političke realnosti na terenu ili kako bi ionako tešku situaciju u državi koristili za stvaranje dodatnih strahova i napetosti“. Po njegovim riječima, nezamislivo je da se po imaginarnim etničkim granicama uvode karanteni po Bosni i Hercegovini i da se najavljuju granice i blokade koje nisu po preporuci stručnih organa zaduženih za očuvanje zdravlja, nego po etničkim i političkim principima“, pozivajući „one međunarodne institucije koje imaju jasan mandat u Bosni i Hercegovini da ne dozvole neodgovornim političarima da iskoriste zaokupljenost svijeta pandemijom koronavirusa kako bi ostvarili svoje političke ciljeve koje nisu mogli postići ni ratom“, a „sve u državi i društvu da bdiju nad demokratskim procesima i slobodama. Uvođenje vanrednog stanja ne može biti opravdanje za ograničavanje građanskih sloboda ili širenje korupcije“.Apel reisa Kavazovića značajan je i znakovit po nekoliko osnova. Najprije, reis Kavazović je poglavar najveće i najbrojnije vjerske skupine u Bosni i Hercegovini ali i osobno i funkcijski autoritet ne samo u zemljama okruženja i regiona nego i šire. Njegovo obraćanje domaćim političkim akterima, no više međunarodnim autoritetima, koliko god da izgleda možda i besmisleno (u najmanjem zbog toga što ni domaći ni međunarodni političari nisu skloni prihvatanju savjeta), skrbi najmanje dvije značajne dimenzije: prva, svjesnost stanju i situaciji na domaćoj političkoj sceni i o nemoći radije, jalovosti i neiskrenosti integrativnih političkih procesa da na bilo koji način promijene, unaprijede ili pomaknu sa mrtve tačke stanje i situaciju u Bosni i Hercegovini i druga, da situaciju u zemlji mogu (raz)riješiti samo aktivni međunarodni politički činioci, a i to ne samo zbog toga što su njihovi prethodnici napravili sistem čija administracija u biti, služi samo sebi, nego i zbog toga što je ova zdravstvena kriza pokazala sve manjkavosti i nedostatke sistema ali i potpunu nekompetentnost predstavnika vlasti.
Sve uočene nedostatke je, čini se, u svome javnom istupu ponajbolje objedinio Salih Fočo, redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te ćemo njegovo obraćanje prenijeti u nešto širem, gotovo integralnom obliku. „Vlast je bila saglasna jedino u proglašenju vanrednog stanja pod različitim nazivima i s različitim formalno-pravnim ovlastima uz upitan legalitet takvih odluka. Vanredno stanje je razotkrilo sve nedostatke uspostvaljenog sistema vlasti, ali i njenu punu nekompetentnost. To potvrđuje Vijeće ministara ili vlade BiH. Od predsjedavajućeg Vijeća do predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, svi odreda su se pokazali nesposobnim i nekompetentnim da vladaju ozbiljnim društvenim procesima koji su zadesili zemlju. Konfuzija, nedorečenosti, protivrječnosti i nedostatak vizije su osnova njihovog postojanja koju je ova situacija samo razgolitila. “
„Nijedna ličnost koja je bila član kriznog štaba entiteta Federacija BiH nema ni formalne ni stvarne kompetencije. Svi odreda kadrovi su u stvarnosti politički produkt vladajućih političkih centara bez stvarnih kompetencija i potrebnih kvalifikacija. Sam premijer vlade Federacije BiH više liči na predsjednika mjesne zajednice i njenih problema nego na predsjednika vlade jednog entiteta. Često govori i to nepovezano, skače s teme na temu i bez i smisla i stvarne poruke pa i samog koncepta koji želi zastupati. Sama njegova pojava ne samo da ne ulijeva povjerenje u vlast i njene mjere i namjere, već svojim držanjem povećava konfuziju i nesigurnost u ono što radi i što mu je nadležnost:“
Napominje da nije samo predsjednik vlade entiteta Federacija BiH nekompetentan, već i dugi likovi dominantni s prijetnjama i represijama. „Stalni istupi šefa inspekcijskih organa dovoljno govore. Nadobudnost nad građanima i privrednim subjektima bez osnova i bez ikakvog legitimnog ovlaštenja. Organi represije su dominantni umjesto da su neznatni i da su u funkciji građana i privrede. Svaki put slušamo poduzete represivne mjere. Građani se pitaju ima li ijedna koja je olakšala građanima i ljudima i subjektima koji rade i stvaraju novu dobit i omogućavaju da život funkcionira makar i u ovakvim reduciranim uvjetima. U tu sliku se impozantno uklapa i policijski lik koji počinje istup na press konferencijama sa ‘ja’ pa ‘ja’, kao da je on policijski aparat.“ Navodi kako policija treba biti u funkciji građana, da je po njenom ‘glasnoistureniku’ narod više nego zatvorenik i zatočenik neodmjerenih represija. „Policijski čelnik bi više volio da ovakvo stanje potraje i da nema građana, onda bi prema njegovom mišljenju sigurnosna situacija bila dobra i poštovanje građana mjera koje nameće nelegitmnu strukturu. Policija je tu radi građana. Sad su nekompetentne strukture okrenule stvar da su građani tu radi policije i njene moći. Zar u ovakvim situacijama policija ne bi trebala biti u funkciji građana, da im omugući potrebe koje su nužne, bez obzira na mjere zabrane. Kako da odu liječniku, a da ne budu kažnjeni i slično.“
Najviše prijetnji u FBiH
Ministra zdravlja Federacije BiH, navodi profesor Fočo, kao da i nema ili ne zna svoj posao. „Jedva da iščita kakav sklepan podatak i s tolikom nesigurnošću o kavom podatku se radi da iznenađuje svako ko ima imalo snage da više prati takve nekompetentne ljude. Iz zavoda za javno zdravstvo su ljudi koji ne vladaju nijednim validnim podatkom. Priskakuju za poluinformacijama i pežvakanim informacijama da svaki građanin gubi bilo kakvo povjerenje u ono što oni ponavljaju.“
U Kriznom štabu, ističe on, nema kompetentne niti stručne osobe koja može ukrstiti podatke i informacije i koja može na kompetentan način dati informaciju i nadu i upozorenje građanima, privrednim subjektima i cijeloj javnosti. „Sve od ovog u entitetu Federacije BiH suprotno je u drugom entitetu Republika Srpska. Naime, kompetentni ministar vlada informacijama i zna koje mjere poduzeti, zna kakvi će njihovi efekti biti i kakav ishod se očekuje. Predsjednik Vlade RS bavi se privredom i na usluzi je privrednim subjektima da im omogući bar malo bolji položaj i nađe načina da u ovakvim teškim uslovima posluju. Nijedan represivni organ nije izašao s prijetnjama kao u Federaciji BiH. Redovno građani dobiju podatke od tih organa koje su mjere i koliko je osoba prekršilo naredbe ili zakonske odredbe. Represija nije u prvom planu, već sloboda čovjeka i privrednih subjekata. U Republici srpskoj građani osjećaju da je vlast njihova i da je uz čovjeka i privrednike. Nasuprot vlasti u Federaciji BiH, koju građani doživljavajuju kao nametnutu i kao tuđu, koja ne brine o građanima i njihovim interesima”, zaključio je Fočo.
Čelnik Svjetske trgovinske organizacije (WTO) Roberto Azevedo u videoporuci snimljenoj iz njegove kuće i objavljenoj na web stranici, izjavio je da projekcije pokazuju da će ekonomski pad i gubitak radnih mjesta uzrokovanih pandemijom koronavirusa biti gori od recesije 2008. godine. „Nedavne projekcije predviđaju ekonomski pad i gubitak radnih mjesta koji su gori od globalne finansijske krize prije desetak godina”, dodao je. Kazao je da konkretne prognoze još nisu dostupne, ali da ekonomisti pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji očekuju „vrlo oštar pad trgovine“. Međutim, rekao je da bi zemlje mogle poduzeti važne korake za ograničavanje trenutne ekonomske štete i postaviti temelje za dugoročni oporavak, pozivajući ih da sarađuju. „Koordinacioni napori povećat će našu snagu za kolektivnu borbu protiv recesije“, dodao je.
Dok se vlade drugih zemalja koliko-toliko suočavaju s ekonomskim posljedicama pandemije, političke elite u Bosni i Hercegovini koje su i do sada svaku priliku koristile da ne urade ništa što bi za rezultat moglo imati neko – bilo kakvo – opće dobro koje izlazi iz okvira njihovih stranačkih i osobnih, uglavnom i po pravilu materijalnih interesa, pojavu pandemije dočekali su pokušavajući raspetljati politički čvor uvezan desetljećima međusobnog ispunjavanja želja i pravljenja ustupaka koristeći svaku moguću situaciju poput, recimo migrantske krize, za pravljenje dubljih razdora i prikupljanje naizgled političkih, a ustvari, osobnih materijalnih bodova, o čemu je dijelom govorio i profesor Fočo, a prije i poslije njega i mnogi drugi. Moglo bi se – da nije morbidno – reći da je njima pandemija dobrodošla da imaju (globalni) izgovor da sakriju sve nepodopštine koje su do sada učinili i koje još čine. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme, globalnu krizu dočekali smo apsolutno nespremni…
Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i entitetskim vladama promaklo je upozorenje u izvještaju OECD-a (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) s početka marta, u kojem se naglašava da „vlade moraju djelovati brzo“. Činjenica da je Vlada RS brže donijela i učinkovitije provela određene smjernice može se pripisati isključivo drugačijoj administrativnoj i teritorijalnoj organizaciji od Federacije BiH. No, to nipošto nije opravdanje za potpunu zbunjenost i opći dojam nesnalaženja kojim odiše svaki potez Vlade FBiH. Zakašnjele i neuvjerljive mjere koje se uglavnom svode na presipanje iz šupljeg u prazno i premetanje iz jednog džepa u drugi. Upadljivo je odsustvo koordinacije i sinhronizacije sa kantonalnim vladama koje, usput, uopće nisu pripremljene ni za kakvu, a kamoli ovakvu krizu, što je naočevidnije u sektoru koji je trenutno najizloženiji i najpotrebniji, sektoru zdravstva (o kojemu će biti više riječi u nastavku teksta). U najkraćem, ponovo, opet i dalje plaćamo previsok danak političkoj nestabilnosti, neodgovornosti i nesposobnosti u zemlji u kojoj još nikada niko nije bio ni za šta kriv i odgovoran, nego samo zaslužan.Prema podacima Porezne uprave Federacije BiH u drugoj polovini mjeseca marta 2020. godine, tačnije u periodu od 16. marta do 03. aprila u Federaciji bez posla je ostalo 13.842 osobe, bilo da su otpušteni, bilo da je – kako bi to eufemistično definirao premijer Novalić – „smanjen broj uposlenih“. Prema svemu sudeći, ovo je tek pokazatelj početka ekonomske krize najavljene, među ostalim, i izjavom premijera Vlade FBiH „da je svjetska praksa da dok raste broj zaraženih, a kod nas je to još uvijek, glavna pitanja su iz sektora zdravstva. Nakon toga ćemo se baviti ekonomijom“. Potpuno laički, iz perspektive zainteresiranog posmatrača, umjesto programa podrške očuvanju radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom, odnosno kod poslodavaca kod kojih je došlo do potpunog zaustavljanja ili privremenog pada poslovnih aktivnosti i/ili ostvarenog gubitka u poslovanju, privremene obustave svi programa subvencioniranja zapošljavanja, samozapošljavanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije i javnih radova, te preusmjeravanja svih raspoloživih sredstava na preživljavanje privrede, promišljanja o najranjivijim i skupinama koje će kriza najžešće i najteže pogoditi – onima koji rade na ugovore i žive od minimalne plate, a nemaju nikakve zalihe – pokretanja socijalnog dijaloga i aktivnog angažiranja predstavnika poslodavaca i radnika pa i, zašto ne, ukidanja izdvajanja za parafiskalne namete i reorganizaciju poreske politike i redefiniranje budžeta i proračuna… što je – sve – od vitalnog značaja za očuvanje povjerenja i podrške javnosti mjerama koje su nam potrebne za prevazilaženje krize… iz vlada i kriznih štabova smo dobili prepuruke za sijanje nezasijanih livada, najavu smanjenja plata u javnom sektoru za sada do 10% (radi pomoći realnom sektoru) i gomilu gotovo neprovodivih mjera.
Neophodne mjere
Bosna i Hercegovina je zemlja s malim – u regionu najmanjim – procentom radno aktivnog stanovništva te je očekivati da će najveći problem (uz održavanje zaposlenosti) biti izgledi za novo zapošljavanje i punjenje budžeta, što opet otvara problem socijalnih izdvajanja. Nadalje, doznake iz inostranstva, koje čine oko desetak posto GDP-a i koje su do sada generirale veću potrošnju nego što nam je proizvodnja, bit će reducirane, što će dalje doprinijeti ugrožavanju životnog standarda stanovništva. U (famoznom i prečesto spominjanom) realnom sektoru, prerađivačka industrija i općenito industrija, zasnovane su na i potpuno ovisne o sirovinama, poluproizvodima i snabdjevačkim lanacima iz inostranstva zbog zatvaranja granica i nestašice određenih sirovina i dijelova iz inostranstva može realno dovesti, i već dovodi, do nestašice nekih desetak prehrambenih proizvoda, kao što su brašno, ulje, šećer, meso, tjestenine, sredstva za ličnu higijenu… turizam, hotelijerstvo, promet i ugostiteljstvo past će ispod svakog kriterija održivosti… sve to drastično će ugroziti izglede i za ekonomsku održivost, a kamoli rast, a prve posljedice osjetile su se smanjenjem proizvodnje i plaća, slanjem uposlenika u realnom sektoru na prinudne godišnje odmore i otpuštanjem što je – sve – uzrokovalo znakovito smanjenje potrošnje. Bez potrošnje ove – u najkraćem i potpuno laički – nema (punjenja) budžeta slijedeće godine!
Ekonomisti, finansijski stručnjaci i privrednici tvrde da postoji cijeli set mjera fiskalne i politike dohodaka stoje na raspolaganju: promptno bi se moglo reagirati s privremenim pomoćima preduzećima u teškoćama obezbjeđenja minimalnih plata kako se radnici ne bi otpuštali, uključujući privremena skraćivanja radnog vremena i jednokratne finansijske pomoći domaćinstvima s nezaposlenim članovima. U svrhu potonjeg, bila bi nužna solidarnost javnih preduzeća i institucija političkih struktura i javnih uprava u prelivanju dijela svojih plaća i naknada fondu za pomoć nezaposlenima i građanima koji se nađu u karantinu zbog zaraze. U kratkom roku trebalo bi istrajati u provođenju mjera jeftinijeg finansiranja kompanija – smanjivanjem kamatnih stopa i reprogramima ili moratorijumima otplata kredita ugroženim preduzećima, zatim istrajati u smanjivanju poreskih obaveza – odgodom plaćanja poreza na dohodak i dobit, ali i smanjivanjem komunalnih obaveza. Za sve to su potrebni solidarnost svih građana, društvena odgovornost poslodavaca i banaka, te nadasve, visoka politička odgovornost vlada na svim razinama.
Možda nije prostor i nije trenutak, ali svakako treba spomenuti – ne mareći ni za prostor ni za trenutak – da je, prema navodima inicijative Istinomjer, a u smislu monitoringa ispunjenosti predizbornih obećanja partija na vlasti na državnoj razini – Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u prvih 100 dana svog rada od ukupno 209 obećanja koliko ih je dalo 6 partija na ovoj razini vlasti uoči posljednjih Općih izbora 2018. Godine, Vijeće ministara BiH provodilo aktivnosti na ispunjavanju njih 39. U posmatranom periodu niti jedno dano obećanje nije ispunjeno u potpunosti.
Vijeće ministara BiH formirano je tek 23. decembra 2019. godine, bezmalo petnaest mjeseci nakon objavljivanja rezultata Općih izbora u oktobru 2018. godine, i to od strane šest političkih partija: Stranke demokratske akcije (SDA), Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), Demokratske fronte (DF), Saveza za bolju budućnost (SBB), Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Demokratskog narodnog saveza (DNS). Tokom prvih 100 dana svog rada Vijeće ministara BiH održalo je tek četiri redovne i osam vanrednih sjednica, od kojih je šest održano u periodu nakon 5. marta, kada je u BiH registriran prvi slučaj zaraze novim koronavirusom.
Neispunjena obećanja vlasti
U kontekstu prethodno rečenoga u vezi ekonomskim mjera preduzetih u Federaciji BiH treba reći da je i na razini države najviše obećanja dano u oblasti ekonomije (85), potom državnog uređenja (45) i vanjske politike (38), za kojima slijedi oblast pravne države (28), dok je najmanje obećanja iz izbornih programa partija koje sudjeluju u radu Vijeća ministara BiH vezano za oblasti obrazovanja (8) i socijalne politike (5), u kojima se u prvih 100 dana rada nisu provodile nikakve aktivnosti, te su i sva obećanja u spomenutim oblastima dobila ocjenu “nije (ni) započeto”.
Reda radi, ako već ne radi potpunog informiranja, treba navesti da se 11 obećanja iz oblasti ekonomije može reći da su započeta; među njima su obećanja o nastavku izgradnje koridora Vc, nastavku procesa strukturnih prilagodbi i reformi u ekonomskom sistemu, povećanju državnog Budžeta, ulaganju u infrastrukturu i neka druga. Međutim, veći dio obećanja u ovoj oblasti, njih 74 među kojima su uvođenje diferencirane stope PDV-a, formiranje fonda za razvoj mikro, malih i srednjih preduzeća, osiguranje pune ravnopravnosti stranih i domaćih investitora, donošenje zakona o koncesijama kao i Zakona o javnim dobrima, usvajanje Zakona o turizmu te, usvajanje brojnih strategija dobilo je ocjenu “nije započeto”. U oblasti vanjske politike Vijeće ministara BiH je provodilo aktivnosti koje su uticale na 21 obećanje, te su ona ocijenjena kao započeta: više obećanja o suradnji sa NATO savezom, obećanja koja se odnose na suradnju s dijasporom, ali i obećanja o suradnji sa susjednim državama na polju sigurnosti. Od obećanja na kojima nisu provođene aktivnosti mogu se izdvojiti rješavanje problema putnih isprava i olakšavanje poslovanja sa Kosovom, uspostava Ministarstva za dijasporu u okviru Vijeća ministara BiH, usvajanje Strategije i Zakona o suradnji sa iseljeništvom i druga.Pet obećanja u oblasti pravne države ocijenjeno je kao započeto, a među njima i obećanje o odlasku stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH, s obzirom da su klubovi poslanika SNSD-a i HDZ-a BiH u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u februaru 2020. godine u proceduru uputili Prijedlog zakona o izboru sudaca Ustavnog suda BiH. U ovoj oblasti provođene su aktivnosti na povećanju transparentnosti javnih nabavki, poboljšanju položaja žena i mladih, ali i na uvođenju principa kriznog planiranja i upravljanja kriznim situacijama. Dva obećanja u oblasti državnog uređenja koja su ocijenjena kao započeta su obećanja o podizanju transparentnosti javne uprave i njenom otvaranju za građane.
Načelno, o tome koliko je Vijeće ministara zaista bilo aktivno najbolje govori podatak da su u prvih 100 dana rada održane tek 4. redovne sjednice ovog organa izvršne vlasti u zemlji.
„Posljednja dešavanja u BiH, posebno u Sarajevu kada je riječ o borbi protiv koronavirusa podsjetilo je stanovnike glavnog grada da je naš zdravstveni sistem, dobar za sve osim za pacijente. Ni prije krize nismo imali citostatike, lijekove, nismo imali gaze, sredstava za čišćenje rane, zašto smo sada iznenađeni. Čuda se ne dešavaju preko noći“, rekao je dr. Dragan Stevanović, bivši šef internističkog odjela Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ koji se sa svojom dvojicom kolega, prim. dr. Abdulahom Nakašom i prim. dr. Zlatkom Lerom i među prvima stavio na raspolaganje zdravstvenom sistemu Kantona Sarajevo, u nekoliko rečenica stavljajući svu muku i sve probleme s kojima su se građani i stanovnici najbrojnijeg kantona u Federaciji BiH suočili sa pojavom virusa i proglašenjem pandemije. „Zdravstveni sistem se ne čuva od kolapsa tako što ne prima bolesnike nego tako što pojačanim radom, boljom organizacijom i odlaskom pacijentu kući vrši pravilan probir pacijenata za dalji tretman, a ne da pacijent šeta po ustanovama“, jasan je Stevanović.
Tri smrti u glavnom gradu Bosne i Hercegovine Sarajevu, Advije Kanlić iz Hrasnice, Sejfudina Gogića iz Briješća i dr. Šefika Pašagića (a pretpostavlja se da ovakvih slučajeva ima još), otvorila su brojna pitanja o načinu funkcioniranja najpotrebnijeg i nakritičnijeg dijela sistema u globalnoj krizi – zdravstvenog. Osim onih najčešće spominjanih, zašto se ne testira više, skupno, masovno… zašto se – osim nekolicine koji se nisu mogli sakriti – kriju klasteri iz kojih se širi(la) zaraza… među najčešće postavljanim su: zašto pacijenti moraju bezbroj puta pozivati i moliti za pomoć, zašto su bolnice i klinike poluprazne, a pacijenti umiru kući, odnosno na Podhrastove dolaze u vrlo teškom stanju, a virus u zdravstvene ustanove nije ušao preko pacijenata nego direktno preko ljekara…
Gostujući u Novom danu na N1 dr. Dragan Stevanović, bivši šef internističkog odjela Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ , kazao je da je potrebna hitna reorganizacija zdravstvenog sistema. „Apelirao sam na odgovorne ljude da siđu i vide gdje sistem ne funkcioniše. Neke zamisli su dobro napravljene, ali očito ne funkcionišu. Ne funkcionišu iz više razloga. Telefonske linije su prezagušene. Ja sam lično probao na žalbu građana da kontaktiram, da fingiram jednu situaciju da sam bolestan, sa simptima koji bi zahtjevali da tim dođe kod mene. Poslije 37 poziva sam na kraju dobio odgovor – ostanite kući“.
„Ova situacija sa ovom nesretnom ženom koja je umrla na pragu zdravstvene institucije na Ilidži (Advija Kanlić iz Hrasnice, prim. EUK) pokazuje da sistem očito nije dovoljno uvezan i nije dovoljno spreman da pacijentima pruži adekvatnu uslugu. Ovdje vidim da je osnovni problem na nivou primarne zdravstvene zaštite, odnosno na nivou Doma zdravlja. Mislim da problemi postoje i dalje kroz sistem sve do KCUS-a. Ali, treba da reagiju ministar, komandantica štaba CZ i šefica Kriznog štaba. Imate naredbe o testiranju koje se još ne provode. Još uvijek je to jedan komplikovan sistem.“ Naveo je da rukovodioci previše sjede u kabinetima, donose naredbe koje nisu konzistentne. „Ovi donesu naredbu i puste da se ona sama od sebe realizuje što je van svake pameti u kriznom rukovođenju. Svi moraju biti terenu, među svojim izvršiocima i vidjeti šta to stvarno od onog što je naređeno ne funckoniše. Ima čitav niz stvari koje bi vidjeli da siđu među neposredne izvršioce. Ako su tražili da rade taj posao, neka ga sada rade na najbolji način, neka ne sjede u kabinetima. Ima i komoditeta među nekim mojim kolegama koji su mirnodopski naučili da se lako mogu osloniti na sekundarni i tercijarni nivo zdravstvene zaštite pa samo napisati uputnicu, ali ima i činjenica da u ovoj šumi naredbi koje se ne mogu realizovati nailaze sami na otpor.“
Posljedice izolacije
Od skepse na početku, preko osude panike i represije „u sredini“, do „otkazivanja planova za 2020. godinu“, uz ista lica na televizijskim ekranima i monitorima mobitela i laptopa i svakodnevno najavljivanje narednih „slijedećih 14 kritičnih dana“, uz sve veću nervozu zatvorenih između četiri zida i uzvratnu skepsu prema svemu – doslovno svemu! – vezanom za SARS CoV-2, COVID-19, koronavirus… od istinitosti opasnosti, preko stvarnosti razloga proglašenja pandemije do ozbiljne uznemirenosti usljed mogućih, štaviše, izvjesnih individualnih i kolektivnih fizičkih i psihičkih učinaka i socijalnih posljedica izolacije… Corona circus kreće se ka – na početku ovog Post scriptuma spomenutoj kolotečini života na čekanju razapetom između življenja među četiri zida i življenja sa maskom… u kojemu se najave da virus jenjava i da je Bosna i Hercegovina već doživjela maksimalno širenje virusa dočekuju se sa jednakom ravnodušnošću kao i oni da se „najveći broj oboljelih u ovoj fazi možemo očekivati u prvoj polovini maja, dok još veću ekspanziju virusa, ako u međuvremenu ne dođe do pojave vakcine, možemo očekivati sredinom novembra!“
Zadržavajući i ljubomorno čuvajući čak štiteći poziciju i perspektivu egzistencijalno zainteresiranog posmatrača, uočavajući kako frustracije iz djetinjstva, puberteta, mladosti, brakova… određuju sudbine i odlučuju o životima i smrtima ljudi… očekujući pojavu elite koja će (o)živjeti od korone, učim živjeti sa coronom…
Poruke kojima se javnost kontinurano bombarduje su pretjerane, mjere koje su namijene kao jednokratno ili u najgorem slučaju, kratkotrajno sredstvo ili uvod u naredne napredne korake za suzbijanje epidemije, postale su jedini način. Uglavnom se prepisuje od susjedstva, a nikome nije ni naumpalo da oponaša ako ne najljepši, onda zasigurno jedan od najljepših primjera borbe sa SARS CoV-2 virusom – Tajvan, državu geografski i ekonomski vezanu za Kinu, sa oko 23,8 miliona stanovnika i izuzetno visokom gustinom naseljenosti (671 stanovnik na kilometar kvadratni) koja je do 1. aprila, kako navodi Reuters, imala samo 329 slučajeva zaraženih virusom, među njima 45 oporavljenih i pet umrlih.
Kao metode prevencije širenja zaraze Tajvan je već 1. januara 2020. uveo stroge provjere putnika i to prije iskrcaja, oštre kontrole poštivanja karantene koje uključuju i kazne do 33.000 dolara za kršenje mjera izolacije, korištenje naprednih tehnologija, ali i nagrađivanje onih koji su smješteni u samoizolaciju. Tako su vlasti podijelile više od 10.000 “poklon paketa” osobama u samoizolaciji u kojima su se našle, primjerice, instant juhe, videoigre, pretplate na filmske kanale i grickalice. Pored toga, svaka osoba u samoizolaciji dobijala je i novčanu pomoć u vrijednosti oko 33 dolara. Ukupno ih je u samoizolaciji provelo ili još uvijek provodi oko 86.000 osoba.Pojavu bolesti iskoristili za promoviranje pojedinaca, nego za edukaciju. I umjesto da su širili strah i paniku među ljudima, oni su angažirali naučnike, glumce, muzičare, koji su putem javnih medija educirali stanovništvo o glavnim putevima prenosa, o značaju držanja socijalne distace, omogućili su široku dostupnost besplatnih maski, dezinfekcionih sredstava… Za najmlađe stanovnike su osmislili maskote koje su ih educirale o svemu tome. Na početku svoje borbe organizirali su masovna testiranja i izdvajanje oboljelih u posebne ustanove… Identificiranjem i izdvajanjem oboljelih na samom početku borbe protiv SARS CoV-2 minimizirali su mogućnost pojave masovnog obolijevanja u domaćinstvima. Petnaest dana karantinskih mjera su iskoristili za organiziranje nastavka života sa SARS CoV-2, tako da im danas funkcioniraju škole, fabrike, život se odvija u punom smislu… za razliku od ostatka svijeta.
Zastrašujuća psihoza straha
Mi smo ušli u petu sedmicu represije bilo prema virusu, bilo prema nama, kraj se ni ne najavljuje, ljekari vrhunac epidemije očekuju (ponovo) za 15 do 30 dana, najveći broj oboljelih, ako u međuvremenu ne dođe do pojave vakcina za upotrebu među ljudima, očekuje se sredinom novembra(!). Kažu da je najteže vrijeme, makar što se tiče pandemije koronavirusa, tek pred nama, ali kažu – i to je dio onoga što doista plaši – da će teže od toga vremena biti vrijeme nakon što pandemija jenja jer će represivne mjere kojima se suzbijala pandemija i sprječavalo širenje panike, na duge staze, načiniti više štete nego koristi. Preduga zatvorenost, minimum – ako uopće – kretanja, zastrašujuća psihoza u strahu od smrti, bolesti, priključivanja na respirator ili zbog manjka respiratora… od svega i svačega ali više od toga, najviše od svega, od neznanja, od nestručnosti, od prepotentnosti, od arogancije, od ugađanja prirodnim političkim partnerima, od koaliranja, od svih onih – da ih ne nabrajamo poimenice – feudalnih umova sa diktatorskim pretenzijama kako onih kojih ima tako i onih koji su negdje, netragom nestali… Najavljuju se još rigoroznije i represivnije mjere prema stanovništvu, etnopolitički moćnici svaku priliku koriste za pokazivanje pameti i mišića i pokušaje zahvatanja u budžete i proračune, ismijavajući se, ucjenjujući i otimajući (se) za sve, od potencijalnih glasova do aviona pomoći sa medicinskim materijalom…
S druge strane, zastrašujuće ekonomske posljedice već se osjećaju. Represivne mjere bez najave mjera koje će omogućiti nastavak normalnog života, makar i sa corona virusom, na kraju mogu rezultirati ekonomskim slomom društva pa čak i pojave socijalnog bunta, a u perspektivi orwellovskim društvom pčela i mrava… Neki tvrde da je „život poslije korone“ već počeo: mnoge vlade razmatraju mogućnost elektronskog praćenja onih koji su u izolaciji, neki autoritarni režimi već preuzimaju totalnu kontrolu svojih država.
„Nakon što je platila hranu jedna je češka dama napustila supermarket, platila 50 čeških kruna (1.83 eura) i pokupila svoju bočicu dezinfenkcije za ruke iz dezomata. Produžila je zatim do rouskomata (maskomata), platila 200 kruna (6.5 eura), izvukla svoju novu masku, i bacila staru. Nije razgovarala ni sa kim niti je išta dotakla. Ako mislite da je to priča iz 2050.godine, varate se. To je istinita priča koja se dogodila ove sedmice. U dva Češka grada je već moguće dobiti bočice za dezinfekciju i maske za lice iz automata. U gradu Orduu, u Turskoj, dezinfekcijski tunel je instaliran za one koji su prisiljeni da rade na otvorenom za vrijeme pandemije. Sličan tunel je napravljen ovog tjedna i u Sarajevu, za one one koji ulaze i izlaze iz lokalnog doma zdravlja. Svi već izbjegavaju da koriste novčanice. U ljekarni je jedna prodavačica nekim škarama uzela mobitel iz ruku kupca i registrirala elektronski recept. Ista je procedura ponovljena prilikom plaćanja mobitelom. Niko nije ništa dotaknuo i niko nije riječ progovorio. Zabrinutost radi direktnih kontakata sa drugim ljudima dovodi do toga da službe koje koriste šaltere, kao u pošti naprimjer, možda polako nestanu. Kada sam ovih dana otišao u poštu, u Pragu, da podignem paketić nisu mi tražili osobnu iskaznicu, niti su trebali moj potpis. Kod, koji sam primio SMS-om, je bio dovoljan. Nisam dodirnuo ništa, niti sam imao potrebe razgovarati sa poštanskim službenikom. Bili smo ionako odvojeni staklom.“
Maske će, kažu, postati dobrovoljni ili zakonom regulirani (prisilni) modni detalj i tokom sezone obične gripe. Nije isključeno, uvjeren u poduzetnički duh modne industrije, da nam se uskoro uz odjeću ponude i besplatne maske u istoj boji, ili pak, one preskupe za imućnije. „Pametna karantena“ je od prvog dana aprila na snazi u Južnoj Moravskoj (pokrajini u Češkoj), a funkcionira tako da se olabavi klasična karantenu, ljude puste da izlaze, brzim testom definiraju zaražene osobe, digitalnom tehnologijom identificiraju oni s kojima je ta osoba – svjesno ili ne – bila u kontaktu u prethodna tri dana i izoliraju potencijalni nositelji virusa. Ako se ovaj eksperiment pokaže uspješnim, isti model će se primjeniti na sve građane Češke odmah nakon Uskrsa!
Izgubit će se – već su se izgubili – brojni socijalni običaji i navike, što iz straha, što iz opreza, što zbog zabrana(?!) Ljudi natjerani da ostaju kod kuća, postat će agresivni i nasilni, povećat će se broj i intenzitet porodičnog nasilja; psihologija je već prepoznata kao jedna od važnijih profesija nakon pandemije. U Wuhanu, u Kini, neki ljudi odbijaju da napuste kuće iako virusa više nema. Ta vrsta uzdržavanja se definira kao agorafobija. Nakon pandemije ljekari i svi medicinari će trebati vremena da se nose sa vlastitim stresom i brojnim tuđim PTSP-jevima, mnogi od njih će psihički „izgorjeti” radeći.
Apetiti autoritarnih vladara
Ima li uopće, išta bijelo? Je li doista, sve tako crno. Naravno da nije! Porodice su se ponovo okupile, djeca su nakon duže vremena vidjela roditelje, roditelji su obratili pažnju na djecu, supružnici razgovaraju i dogovaraju se, ima tu i ozbiljnih razgovora i tehnika (pa i digitalna) se vraća na svoje mjesto i – nakon nekog vremena – gubi značaj pred ljudskim kontaktom i komunikacijom i druženjem. Satelitski snimci pokazuju mnogo čišći zrak, u Nju Delhiju za čak 71%. Ptice su se vratile u neke gradove, 97 morskih kornjača je ugledalo svijet na praznoj plaži u Brazilu, delfini se sada vide u Trstu, ribe plivaju kanalima u Veneciji. Solidarnost je nadvladala sebičnost, oni koji imaju viška hrane je daju onima koji je nemaju. Ljudi džogiraju na svojim balkonima, pjevaju na njima, neki ljekari i mnogi policajci su postali „naši“ ljekari i „naši“ policajci, u normalnom svijetu epidemiolozi postaju novi celebrity i lideri, fudbaleri reklamiraju kućni fitnes i smanjuju sebi plate i do 70%, članovi vlade u Hrvatskoj će nekoliko mjeseci raditi besplatno. E da… došlo je do nestanka trash-programa za zabavu. Nevolja mijenja pogled na svijet, opet je došlo do uspostavljanja veza među ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost, opet se rađa taj neki osjećaj zajedništva i povjerenja, loše odluke nailaze na negodovanje kod svih, počinje da blijedi dosadašnja bitnost nacionalne i partijske pripadnosti… Iako se svemu tome politika / političari oštro suprostavljaju.
A u prilog im idu svjetski trendovi.
Recesija ne kuca na vrata, nego sjedi udobno zavaljena na sofi u dnevnoj sobi, uništava male, srednje pa i velike biznise, urniše (oprostite na primitivnom izrazu, prim. EUK) potrošače, masovna otpuštanja, bankrotstva i finansijski gubici u kolosalnim brojevima i dimenzijama već su stvarnost; očekuju se štrajkovi, socijalni i drugi buntovi… neki novi populisti , populisti će možda dobiti novu šansu da osvoje vlast. Drugim riječima, jedini kojima neće trebati vrijeme da se snađu su neki stari i izvjesno neki novi samopromovirani demokratski diktatori. Virus je već potpuno eliminirao demokratiju u Mađarskoj, premijer Viktor Orban, vlada dekretima kao Trump tweetovima. U Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić, potpuno protuustavno proglašava vanredno stanje. Neki ministri u Britaniji imaju ovlaštenja da zatvaraju ljude i zatvaraju granice. Premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, zatvorio je sudove i odložio vlastito suđenje za korupciju te počeo digitalno nadgledanje ljudi. Vojska je u Čileu okupirala trgove gdje su bili demonstranti prije pandemije. Rusija i Jordan uvode zakone sa drastičnim kaznama za one koji šire paniku. Oni već, u svoje osobno i u ime svojih država, preuzimaju kontrolu nad ekonomijom, preko svojih vlada osiguravaju novac ljudima i kompanijama za preživljavanje, uvećavaju birokratiju i armiraju korupciju.
To nisu ni bezazlene, ni jednokratne, ni kratkoročne mjere… Autoritarni vladari vole vlast i uvijek koriste krize da je prigrabe još više. Ponavljam, sve uvedene mjere, od socijalnog distanciranja preko nošenja maski do zabrane okupljanja možda trenutno imaju smisla ali, šta ako im se svide(?!)…pa pojačaju mjere, produže trajanje ovoga ili otkriju / izmisle novi stari virus koji se u najavama već pojavio, a najprije epidemija a potom i pandemija izbiju recimo, u septembru? Odnosno, koliko je i koliko uopće možemo biti sigurni da se na ovaj način ne postavljaju temelji nekog novog / starog lokalnog, ali i svjetskog (ras)poretka?
Nemiri i socijalni bunt
Priča o virusu rečenim se ne završava. No, sa priličnom sigurnošću mogu reći da ne očekujem da će značajnije istupiti izvan ovdje zacrtanih i opisanih parametara koji uključuju mjere i namjere. S jedne strane, neke će biti slabije ili jače, ali u svakom slučaju represivne mjere, od spomenutih nošenja maski do zabrane okupljanja za početak… S druge strane, milioni ljudi u svijetu već su ostali bez posla i bez ikakvih primanja u samo nekoliko dana, a očekuje se da će još pola milijarde (ljudi) biti izravno pogođeno ekonomskim i finansijskim posljedicama ove krize. Nisam nikakav ekonomski stručnjak ali znam da je šejtan u stanju smisliti toga se normalan čovjek nikada ne može dosjetiti. Znam da slijede krediti, zaduživanja, drastičan pad cijene rada… bojim se nemira, socijalnih i drugih buntova, porasta vjerskog i nacionalnog ekstremizma, uličnih i međudržavnih nereda…
Uostalom, povjerovali smo u postojanje (ovog) virusa samo zato što su nam nekoliko stručnjaka i nekoliko političara rekli da je to stvarnost i da ljudi umiru (samo) od virusa i ni od čega drugog! Odabrali smo ne povjerovati onima koji su jednako meritorno i vjerodostojno tvrdili da opasnost uopće nije ni takva ni toliko velika kolikom nam se predstavlja. Decenijama i stoljećima vjerujemo da su neki ljudi bolji od drugih (a drugi gori od prvih) zbog svega onoga na što nikako nisu mogli utjecati, od mjesta rođenja, roditelja, rodbine, porijekla, imena, prezimena… i nekoliko vrlo upitnih i privremenih karakteristika poput položaja, funkcije, socijalnog statusa… Šta smo još u stanju povjerovati?
Edin Urjan Kukavica
(10. april 2020)
