Edin Urjan KUKAVICA: Bez naslova

Terorizam u Parizu: Ko će trpjeti posljedice

Kad se zločin dogodi, ni zločincima, a pogotovo neposrednim žrtvama više ništa nije bitno. Uopće im nije bitno ko u ime islama – sakrivajući se iza islama – ubija i muslimane i nemuslimane širom svijeta.

Usijane glave

Kao što im više nije bitno ni ko su naručioci, ni ko su izvršioci, niti za koga, a protiv koga su sva nedjela kojima svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Nije im više bitno ni šta su povodi, ni uzroci, ni ko je prvi počeo; nije bitno ni jesu li ubice i žrtve muslimani ili nisu; nije im bitno ni što se avionskim bombama ubiju stotine i hiljade, a mecima desetine; nije im bitno ni što neke države imaju pravo ubijati, neselektivno, surovo, barbarski, a neke se nemaju pravo ni braniti; nije im bitno koliko duboko sežu korijeni ludila zbog kojeg pate milioni, desetine i stotine miliona na svijetu… nije im više bitno zna li policija – uniformirana i neuniformirana – za zlonamjerne pojedince i skupine koji su bili ili će tek biti povezani s bilo kakvim radikalizmom i zašto ne reagiraju pravovremeno, a ne naknadno…

Ono što je bitno je posljedica, radije cijeli niz posljedica koje će snositi posredne žrtve, oni koji nisu „ni luk jeli – ni luk mirisali”, od pogrešne i teško popravljive slike islama kao primitivne, surove i barbarske vjere neciviliziranih, neobrazovanih i zaostalih ljudi; bitno je što svijet – kakav god da je – s pravom ili bez njega, identificira sve muslimane i cijeli islam s mentalnim poremećajem, psihičkim oboljenjem, fanatizmom, ekstremizmom i terorizmom. Bitno je što i među nama postoji skupina ili mnoštvo (teško je u tom anonimnom, kukavičkom svijetu bezimenih komentatora doista znati koliko je ljudi za tastaturama) koji ovako ili onako slave zločin i zločince, navijaju za ubice; bitno je što se optuženim, krivim i postiđenim osjećaju milioni nedužnih; previše se ljudi mora pravdati, stidjeti i osjećati krivicu s nečim.

Previše je tu ljudi s „fantomkama” na glavama, previše bezimenih ljudi s „nikovima”, previše anonimnog zla, previše ignoriranja, zanemarivanja i nereagiranja, previše usijanih glava, vrele krvi i oružja u rukama budala i luđaka; previše avionskih bombi i tenkovskih granata na kamenje i metaka kalašnjikova na nalivpera, previše nesrazmjera između akcije i reakcije, previše zahtjeva za pravdu i uporne nepravde; previše je uvreda i nepromišljenih i neodmjerenih reakcija… Znam da ovaj svijet odavno nije mjesto pravde, međusobnog uvažavanja, uzajamnog poštovanja i tolerancije. Ali…

I ja sam ostavio olovku; doduše, tek jučer, prije džume, sve vrijeme razmišljajući o slobodi, vjerovatno najspominjanijem pojmu posljednjih nekoliko dana. Gdje počinje, dokle seže, gdje prestaje sloboda; može li se sloboda tumačiti kako kome naumpadne, može li se ograničiti, može li se identificirati s bilo čime…? Može li se i „zloupotreba slobode za nametanje neslobode” smatrati nečijom slobodom i je li vrijeđanje bilo čijih i bilo kakvih, naročito vjerskih osjećaja, uopće sloboda? Premda na sva ova pitanja imam vlastite odgovore, radije ću navesti nekoliko citata starijih i umnijih od mene, počevši od vrhovnog vjerskog autoriteta muslimana u Bosni i Hercegovini, reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, koji je rekao da „iako postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju slobodu za nametanje neslobode i vjeru za opravdanje svojih akata nevjere, ipak ti sebični manipulatori ne mogu uništiti vrijednost slobode i plemenitost iskrene vjere” ukazujući da, ustvari, tajna zla leži u spekuliranju vjerom, pravom i slobodom.

„Sloboda je dobro koje nam dozvoljava da uživamo u svim ostalim dobrima”, „pravo da se čini sve što zakoni dopuštaju, ako bi i jedan građanin mogao činiti ono što oni zabranjuju, ne bi bilo više slobode ni za koga, jer bi i drugi prisvojili isto pravo” (Montesquieu) te se zato „pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni”. (Ciceron) „Sloboda, slobodni um i nauka zavest će ih u takve prašume i dovesti pred takva čuda i nerješive tajne da će jedni od njih, nepokorni i svirepi, uništiti sami sebe, drugi – nepokorni, ali slabi, uništavat će jedni druge, a treći, koji ostanu, slabi i nesretni, dopuzat će do naših nogu i zavapit će: ‘Da, vi ste bili u pravu, jedino ste vi znali njegovu tajnu, i mi se vraćamo vama, spasite nas od nas samih’.” (Dostojevski) Drugim riječima, sloboda čovjeka nije u tome da može činiti sve što želi, nego u tome da ne čini sve što može i želi.

Kao čovjek ne mogu prihvatiti da se bilo čija sloboda može, treba i smije protezati preko bilo čije drugo slobode. Kao musliman, ne mogu prihvatiti da neko – bilo ko – svoju slobodu legitimizira paljenjem Kur'ana ili karikaturiranjem Poslanika islama, ali ni dopustiti, prihvatiti i opravdati da se bilo kakav zločin počini u moje i u ime moje vjere!

Činjenica je da će posljedice nedjela ovih i ovakvih „muslimana” ponajviše osjetiti muslimani, kao što su ih i do sada osjećali. Isto tako, činjenica je da niko ne zna niti može predvidjeti hoće li i koliko će ovaj čin neostvarenih, neobrazovanih, isfrustriranih fanatika, probuditi i pobuditi mentalnih bolesnika i kompleksaša tipa „andersa breivika” ili „erica freina”. Ili, ne daj Bože, novih „afganistana”, „iraka”, „sirija”, „izraela”…

S jedne strane, niko ne bi trebao bolje i ljepše cijeniti slobodu od robova, ne samo zato što se najljepši snovi o slobodi sanjaju u tamnici, nego prije svega zato što neslobodan čovjek, poput bolesnoga, ima samo jednu želju – bolestan zdravlje, a neslobodan slobodu. No, činjenica je da robovi, ustvari, ne znaju uživati u slobodi: „Oni vele meni: ‘Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi.’ Ja velim njima: ‘Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu’.” (Gibran) S druge, sloboda nikada nije ni dobro i do kraja definirana.

Onaj koji misli

Kao čovjek ne mogu prihvatiti da se bilo čija sloboda može, treba i smije protezati preko bilo čije drugo slobode. Kao musliman, ne mogu prihvatiti da neko – bilo ko – svoju slobodu legitimizira paljenjem Kur'ana ili karikaturiranjem Poslanika islama, ali ni dopustiti, prihvatiti i opravdati da se bilo kakav zločin počini u moje i u ime moje vjere! „Čovjek bez razuma također je bez volje. Ko nema razuma, dade se zavesti, zaslijepiti i od drugih upotrijebiti kao sredstvo. Slobodan je i nezavisan samo onaj koji misli” (Feuerbach), jer „čovjek je doista slobodan samo ako mu je savjest čista!” (Goethe).

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba