Edin Šarčević, profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, o odluci VSTV-a i aktualnim polemikama
Edin Šarčević profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, o reakcijama javnosti na odluku VSTV kaže: “Palo mi je u oči da su na jednoj strani mediji, a na drugoj učesnici u debati, posebno po internet-portalima, sporni zaključak VSTV-a reducirali na zabranu nošenja marame; zabrana pogađa muslimanke. To je netačno razumijevavanje stavova VSTV-a.Debata je, također, pokazala zavidan stepen neinformiranosti o sadržaju, o utemeljenosti i o pravnim dometima ovog zaključka, ali i o ljudskim pravima. Reakcija je u cjelini, prema mom mišljenju, zadobila forme, i tako se mora imenovati, hajke na VSTV. U njoj su učestvovali javni servisi, dnevne novine i niz osoba sa akademskim titulama i sa funkcijama koje podrazumijevaju odgovarajuću informiranost, ako ne pozitivno znanje. Pokazalo je da je najmanje stručnog znanja, čak je i jedna ombuds-žena sa svakom izgovorenom rečenicom u TV-emisiji dokumentirala deficite vlastitog obrazovanja i stručnosti. Iz svega se vidjelo do koje mjere je javni prostor otvoren diletantima i galamdžijama: nepripremljeni novinari, sagovornici s predrasudama i naoštreni vjernici čije frustracije pothranjuje nepravedan politički sistem, odlične su pretpostavke za nezasluženu hajku na VSTV.
Ja sam u reakciji vidio nesposobnost bosanskohercegovačkog društva da se izvan ideoloških obrazaca suoči sa temama iz pravosuđa. Šta je drugo političko zalijetanje u institucionalne nadležnosti VSTV-a, artkuliranjem zahtjeva da VSTV preispita svoj stav, do prirodan nastavak vjerničko-medijske hajke koja kao konačan efekt može imati samo politizaciju i primitivizaciju VSTV? Tamo je ionako bar trećina članova, uključiv i njihovog predsjednika, ispod podnošljivog standarda neutralnosti, profesionalnosti, pa usudio bih se reći i karijerno-političke ovisnosti. Ali, i oni institucionalno uče i napreduju, imaju nove ambicije i civiliziraju svoje stavove protekom mandata, sve dok im se ne pošalju poruke vjernika i prateće nomenklature „stručnjaka“ da se od njih očekuje kršenje zakona koji ih obavezuje.
Kad smo već kod zakona treba odgovoriti na prvi dio pitanja. Najprije bih podsjetio vaše čitaoce, šta je tačan povod: VSTV je na više upita iz pravosudne zajednice o uposlenicima koji nose vjerska obilježja, u formi zaključka i na osnovu ovlaštenja iz Zakona o VSTV-u, podsjetilo na važeće zakonske obaveze i skrenulo pažnju rukovodiocima pravosudnih institucija da je zabranjeno nošenje vjerskih obilježja svim uposlenicima pravosudnih institucija. Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl. sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona.
VSTV je, dakle, da ponovim, ukazalo na postojeće propise. Oni zabranjuju sudijama i službenicima ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke ili nacionalne pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti i određuju da se oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju isticati na sudskoj zgradi ili prostoriji suda. To je važeće zakonsko rješenje i ono je u funkciji očuvanju sudske neutralnosti, sudskog mira i pravednog suđenja, a zakoni predviđaju da su stranke i treća lica izuzeta od ove zabrane. Takvoj odluci se ne može staviti nikakav prigovor u pogledu uposlenika u pravosuđu budući da je država obavezna da osigura, iznad svega na simboličkoj ravni, prostor u kojem će se neutralno suditi. Takav propis stavlja sudove u funkciju vjerske harmonije, tolerancije i autoriteta vjerski neutralnog sudovanja. To podrazumijeva neutralnost i u pogledu na vjersko opredjeljenje osoblja i stranaka pred sudom. Međutim, VSTV je proširio primjenu ove zabrane na tužilaštva i na stranke i jedino se u tom proširenom zahtjevu mogu pronaći mjesta za kritiku.
U cjelini uzevši kritika je uslijedila kao frontalni napad na VSTV. Čak i kad bi se zakonskim propisima koji zabranjuju isticanje vjerskih obilježja u sudovima htio staviti bilo kakav prigovor, ne smije se prigovarati VSTV-u zbog toga što skreće pažnju na te zakone i insistira na njihovoj primjeni. Glavna teza napada je, da VSTV svojim zaključkom krši ljudsko pravo na vjeroispovijest žena koje nose maramu kao izraz vlastite vjere, ponavljano je da zaključak krši jedno ili više ljudskih prava. Osnovno, ljudsko pravo na slobodno ispoljavanje vjere nije neograničeno, i svaka država ga, kao što je to ovdje slučaj, može ograničiti vlastitim zakonima. Evropski sud za ljudska prava stalno naglašava da se u vjerski pluralnim društvima može opravdati potreba da se ograniči sloboda vjerovanja ili uvjerenja kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo poštovanje svake osobe.Sve i kad bi se iz kulturno-hisotrijskog konteksta privilegirala jedna vjerska grupa, to mora ostati izuzetak, a taj izuzetak mora biti potvrđen iz aspekta državne neutralnosti koju zahtijeva Konvencija. Prema tome, vrlo je jednostavno opravdati zakonska ograničenja slobode vjerovanja na koja je upozorilo VSTV. Jer, uloga države u BiH može biti samo uloga orgaizatora prakticiranja religija koja doprinosi javnom redu, vjerskoj harmoniji i demokratskom društvu, a uloga njenih sudova da osigura vjerski neutralno suđenje koje, do toga mi je stalo i to naglašavam, na simboličkoj ravni svakom čovjeku garantira status osobe kao takve. Konačno, ne smije se zaboraviti da osnovno pravo na slobodu vjerovanja jamči i slobodu da se ne vjeruje i da se pojedincu zagarantira javna sfera u kojoj neće biti izloženi utjecaju vjerskih svjetonazora, a to konkretno znači vjerskih simbola.
Nadam se da sam ovim otklonio svaku sumnju u opravdano ograničavanje slobode vjerovanja i u zakonitost zaključka VSTV-a, a ništa drugo ne vrijedi ni za navodnu diskriminaciju kojoj su izložene muslimanke u pravosuđu. Istina, niko od kritičara nije tačno obznanio u čemu se ona konkretno ogleda, ali je sigurno da se istim razlozima može opravdati diskriminiranje u pogledu zakonske zabrane ispoljavanja vjere nošenjem vjerskih obilježja sa simboličnim značenjima.
A sada o pravno problematičnom dijelu zaključka kojim je zabrana proširena na tužilaštva i na stranke u sporu. Za tužilaštva nedostaje izričit zakonski propis, no može se u slučaju spora analogno primijeniti propis koji važi za sudove budući da se radi o državnim tijelima koja učestvuju u sudskom postupku na strani države. VSTV nije imao zakonsko uporište da zaključkom obaveže stranke na odustanak od vjerskih obilježja. No, ono to nije ni učinilo, nego je preporučilo da nosioci pravosuđa u svakom konkretnom slučaju pažljivo procijene situaciju i donesu odluku uzimajući u obzir i prava učesnika suđenja i potrebu neutralnog i objektivnog sudovanja. VSTV ovim zaključkom, prema tome, ne isključuje mogućnost da stranke u postupku nose vjerska obilježja, ali ostavlja mogućnost da se s obzirom na konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja reaguje na neodmjereno ili nesrazmjerno isticanje vjerskih obilježja koje bi vodilo ometanju i neurednom vođenju postupka. Takvom pristupu se zaista ne može ništa prigovoriti i mišljenja sam da je u ovom dijelu zaključak ostavio dovoljno prostora za uspostavljanje uslova u kojima se može dovest u ravnotežu zahtjev da sudovi neometano i vjerski neutralno sude u sekularnoj državi sa zahtjevom da se pojedincu maksimalno osigura sloboda na vjerovanje i ispoljavanje vlastitih vjerskih ubjeđenja. Prema tome, VSTV nije uspostavilo nikakvu zabranu niti je zaključkom direktno prekršilo neko ljudsko pravo. Ono je osiguralo uravnotežen mehanizam pomoću kojeg će se se vjerski motivirano ometanje postupka potisnuti pred zahtjevom urednog i neutralnog suđenja.
Sve u svemu mislim da je odluka VSTV pravno utemeljena, da u ovoj formi ne ugrožava osnovna prava vjernika i da izlazi u susret potrebi da se sudovi poštede vjerskog utjecaja. Prva i zadnja linija odbrane sekularne države jeste odbrana prostorija sudova i sudskog osoblja pred institucionaliziranjem vjerskog svjetonazora u sudovima. To su neuralgične tačke na kojima pravosuđe i praktična politika polažu ispit iz vjerske neutralnosti. Pri tom se mora vratiti u fokus činjenica da se zaključak VSTV-a odnosi na sve zamislive forme eksponiranja vjerskih obilježja kao religijskih simbola, nikako na jedan njen tip, naima na maramu muslimanki. Zatim, na činjenicu da sloboda vjerovanja jamči i slobodu nevjerovanja, da zaključak ima uporište u entitetskim zakonima i da ne predstavlja nikakvu zabranu ili naredbu koja se odnosi na stranke. U tome leži njegov stvarni značaj i ja ga mogu samo podržati kao prvi korak u zaštiti jedne važne državne sfere pred sveopćim diktatom religija, vjernika i vjerskih zajednica. Stvarna prijetnja nije zabrana isticanja vjerskih obilježja u sudnicama, nego stavljanje sudova pod kontrolu vjerskih svjetonazora. Sve započinje sa simbolima jer oni su jedini univerzalni jezik koji se razumijeva bez prevodioca.”
O odnosu sekularne države i vjerskih simbola Edin Šarčević kaže: “Sekularna država nije uobličena kao jedan opšteprihvaćeni standard nego se konkretni elementi razdvajanja crkve i države artikuliraju prema historijskim iskustvima i konkrentim odnosima snaga koje su utjecale na svako rješenje. Tipični su model stroge odvojenosti, bez organskih i funkcionalnih veza između vjerske zajednice i države u kojem država podržava laičke i vjerski neutralne zadatke, npr. Francuska, Slovenija, Portugal, Turska, Holandija ili SAD i model kooperativne odvojenosti u kojem, država i crkva sarađuju u određenim područjima, npr. Njemačka, Belgija, Španija ili Austrija.
Isto je sa prihvatljivošću vjerskih simbola na javnim mjestima i u državnim institucijama. Zavisi od tipa sekularnosti i nema jedinstvenog standarda. U Francuskoj je zabranjeno državnim namještenicima da nose obilježja koja simboliziraju vjersku pripadnost, učenici sa upadljivim vjerskim simbolima, npr. maramom, kipom ili turbanom, isključuju se iz državnih škola, u Njemačkoj je polovina saveznih zemalja zakonski zabranilo nastavnicima da nose vidljiva obilježja vjerske pripadnosti. Debata koja se ovim povodom vodila, zajedno sa komentarima zakona, pokazuje da je primarni cilj ovih zabrana usmjeren na muslimansku maramu – Kopftuch. Savezni ustavni sud je prošle godine utvrdio da država nastavnicama ne smije paušalno ili preventivno zabranjivati nošenje marama, nego samo u slučaju da su konkretno i dokazano ugrožen mir u školi i državna neutralnost. U Francuskoj je zakonima zabranjeno pokrivanje ženskog lica u javnosti, slično je i u Belgiji i tako dalje.
U bosanskohercegovačkoj sekularnosti protežu se elementi kooperativizma i vjerski simboli su prisutni kao najsigurnije markacije teritorija. Državni organi su u tome vidljivi ili prećutni saradnici. Simboli bilježe dominacije i nadmoć većinske vjerske zajednice. Ja zagovaram da se optimalan omjer vjerskih simbola u javnom prostoru sekularne države utvrđuje na osnovu uloge religije u predratnom, ratnom i poslijeratnom periodu. Mislim da bi upotrebom tog kriterija u BiH vjerske zajednice morale biti istisnute iz javnog prostora i da bi svojevrsna dekontaminacija državnih ustanova, strožijim sekularnim pozicioniranjem države, bila višestruko korisna, kako za vjerske zajednice, tako i za državu. Konačno ne smijemo zaboraviti da je ratna i poratna ekspanzija vjernika u izvjesnom smislu potvrdila da su tri tradicionalne vjerske zajednice u cjelini preuzele komandu nad socijalnim procesima. One su doboko uvučene u državne institucije i tamo im je osigurano autonomno područje djelovanja. Nije slučajno da se u npr. u jednoj Banjaluci ne mogu obnoviti nacionalni spomenici izvan pravoslavne baštine i da propadaju odobrena sredstva, dok se spomenici pravoslavne provenijencije obnavljaju bez ikakvih problema. Insistiranje na pravoslavlju kao nosećem stupu Republike Srpske, unatoč odlukama Ustavnog suda koje to zabranjuju je, opet, najočiglednija ilustracija institucionalnog i vaninstitucionalnog utjecaja vjere na državne institucije i na održavanje konstelacija koje su nastale ratnim zločinima i kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Ovdje spominjem samo najočiglednije kako bih istakao da su vjerski svjetonazori dominantnih vjera duboko u državnim strukturama, u mentalitetima namještenika, u radnoj psihologiji funkcionera, članova njihovih kabineta i slično. Treba se podsjetiti pravoslavne crkve izgrađene u Orlovića dvorištu i njene odbrane pred svim institucijama RS-a, i shvatiće se o čemu je riječ. Ona nije samo pitanje upravnog i sudskog održavanja očiglednog bezakonja koje institucije RS-a stavlja u službu zaštite vjerskog nasilja, nego ima i simboličku vrijednost. Na nju treba misliti ovim povodom i zbog specifično ratnohuškačkog, financijskoprofiterskog i, zašto ne reći, zločinačko-inspiracijskog potencijala vjerskih zajednica. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”
Iz razgovora za portal Tacno.net.
Uz dopuštenje profesora Šarčevića prenijeto saedinsarcevic.wordpress.com
