Pierluigi Collina – Najbolji, najpoznatiji i najprepoznatljiviji sudac u povijesti ne samo nogometa, nego sporta općenito. Od sredine devedesetih pa sve do sredine nultih činilo se da je sve iole važne utakmice sudio 188 centimetara visoki Talijan upečatljivog izgleda i specifičnog načina suđenja.
Piše: Saša Čobanov, index.hr
INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Pierluigi Colina je obilježio posljednje doba nogometnog romantizma. Legendarni talijanski ćelavac nije bio samo običan sudac, bio je utjelovljenje nogometne igre čitave jedne dekade i jedini djelitelj pravde u čitavoj povijesti sporta koji je još tijekom karijere postao sinonim za jednu igru i pop-kulturna ikona. Postoji jako dobar razlog zašto je to tako.
IGRALA se 66. minuta prvog kola grupne faze Eura u Nizozemskoj i Belgiji 2000. između domaćina Nizozemske i Češke kad je branič Češke Tomaš Repka negdje na centru terena srušio Edgara Davidsa. Talijanski sudac Pierluigi Collina Repki je odmah pokazao žuti karton, no prgavi Davids smatrao je da ima još nešto reći Čehu.
Došlo je do prilično oštre verbalne prepirke između dva igrača, a onda je među njih uletio Collina. Talijan je prvo promatrao svađu, a onda je pokušao blagim, prijateljskim i pomirljivim tonom dati im do znanja da prekinu kako bi se igra mogla nastaviti.
Međutim, obojica su tvrdoglavo nastavila istjerivati svoju pravdu, a kad je Repka prešao granicu, Collina je napravio nešto po čemu je postao simbol, ne samo suđenja, već svjetskog nogometa čitave jedne dekade. Crven u licu od ljutnje, s nabreklim žilama i iskolačenim očima, nasrnuo je na Repku, odgurnuo ga je i počeo je urlati.
Nizozemski pitbull je, vidjevši što se sprema, odavno pobjegao u sigurnost kod suigrača, dok se Čeh, nakon što se vulkan bijesa okomio na njega, skrušeno okrenuo obećavši Talijanu da mu neće više proturječiti. Bio je to Pierluigi Collina u svojoj punoj snazi i moći. Teatralan, dramatičan, gromovit, bučan, ali u prvom redu pošten i ispravan.
Nogometni sudac, možda i najteže zanimanje u svijetu sporta
Biti nogometni sudac strašno je zahtjevan posao. U današnje doba jedan od najtežih u svijetu sporta. Jer niti jedan drugi sport ne budi toliko emocija i strasti kao nogomet. Za primjer ćemo uzeti Hrvatsku. Kako smo se na eksplicitan način imali prilike uvjeriti proteklih dana, nakon svake iole bitnije utakmice isključivo se priča o suđenju, a ne o igri.
U javni diskurs upadaju pozvani i nepozvani, ”hrabri” internetski bojovnici na društvenim mrežama histerično pozivaju na linč sudaca, ulje na vatru dodatno dolijevaju klubovi kako bi, kamuflirajući vlastite pogreške i propuste, za sve okrivili suce, a da bi apsurd bio veći, na spornim sudačkim odlukama koje su podijelile javnost političke poene skupljaju i lokalni šerifi koji si daju za pravo petljati se u ono u što se nikako ne smiju petljati.
Bez ikakve namjere da ulazimo u (ne)kvalitetu hrvatskih sudaca i njihovo (ne)poštenje, činjenica je da ih se sustavno vrijeđa, prijeti im se, redovito primaju gnjusne poruke, a neki od njih bili su čak i fizički napadnuti. No mržnja prema ljudima u crnom sigurno nije omiljen hobi isključivo hrvatskih nogometnih navijača. Nipošto. Suci su na udaru gdje god da se nogomet igra na kugli zemaljskoj.
Čuvena imena koja su se zbog prijetnji smrću morala ostaviti suđenja
Suci su bili otimani, premlaćivani, u primitivnijim sredinama i na nižim razinama čak i ubijeni. Od nasilja prema nogometnim sucima nisu imune ni one nacije koje se vole dičiti civiliziranošću, a žrtve su bile neka od najuglednijih imena u branši.
Švicarski sudac Urs Meier je 2004. prekinuo karijeru nakon što je u četvrtfinalu Eura 2004. na susretu između domaćina Portugala i Engleske poništio gol Solu Campbellu zbog navodnog faula na vrataru. U raspucavanju s bijele točke Englezi su, naravno, kao i svaki put ispali, a otočki mediji i navijači krivca za poraz pronašli su u švicarskom sucu.
Nakon što je jedan britanski tabloid objavio Meierove osobne podatke, Švicarac je primio više od 14 tisuća prijetećih poruka, nakon čega je odlučio baciti zviždaljku.
U ožujku 2005. švedski sudac Anders Frisk objavio je da se povlači iz suđenja, nakon što su on i članovi njegove obitelji dobili tisuće prijetnji smrću. Friskov krimen je bio taj što je isključio Didiera Drogbu tijekom susreta Lige prvaka između Chelseaja i Barcelone, a vatru je potpalio tadašnji trener Bluesa Jose Mourinho, koji je javno rekao da je vidio švedskog suca kako je pozvao trenera Barcelone Franka Rijkaarda u svoju sobu tijekom poluvremena.
UEFA je zbog nedokazane klevete kaznila Portugalca, no mrlja se nije mogla isprati, Frisku je meta bila stavljena na leđa i bio je prisiljen ostaviti se suđenja. Živu glavu je jedva spasio i norveški sudac Tom Henning Ovrebo zbog katastrofalnog suđenja u uzvratnoj utakmici polufinala Lige prvaka, opet, između Chelseaja i Barcelone i, opet, na štetu Engleza.
Norvežanin je Englesku napustio pod strogom policijskom pratnjom, a nekoliko godina kasnije priznao je da nije prestajao dobivati prijeteće poruke bijesnih navijača.
Engleski sudac Marc Clattenburg u karijeri je sudio sva važnija finala, od FA cupa, FA Community Shielda, sve do finala Lige prvaka, finala olimpijskog turnira u Londonu 2012. te finala Europskog prvenstva u Francuskoj 2016. No ni on nije bio imun na iživljavanje navijača. Problem je bio opet s Chelseajem.
”Da, sjećam se da su me prijavili 2012. zbog navodnog vrijeđanja njihova igrača Jona Obija Mikela. Jasno da to nije bila istina, što se kasnije dokazalo na sudu. Čini mi se da je igrač bio kažnjen sa 60 tisuća funti zbog klevetanja. Nije mi bilo lako tih dana jer mi je zbog laži mogao uništiti karijeru. Stizale su mi svakodnevno prijetnje. Ne samo meni već i mojoj obitelji. Čak sam razmišljao da prestanem suditi”, otkrio je Englez prije pet godina.
Najbolji sudac je onaj koji se ne vidi na terenu, ali tu ima jedna kvaka
Ukratko, onaj tko se odluči na sudačku karijeru mora biti spreman na svašta. Poznata je izreka da je najbolji sudac onaj kojeg se ne vidi na terenu. Međutim, u toj mudroj rečenici postoji jedna kvaka. Tihe, nenametljive, dobre i poštene suce povijest nogometa uglavnom ne pamti.
Ti su ljudi svoj posao odradili u službi nogometa i tu je njihov zadatak bio završen. Što je zapravo i logično. Nitko na kavi neće ushićeno prijateljima komentirati kako je sudac virtuozno dosudio nekakav indirektan udarac niti će se društvene mreže užariti zbog fenomenalne reakcije suca kod korištenja VAR tehnologije.
Ukratko, o sucima se jedino priča ako nešto gadno zabrljaju ili ako neka njihova odluka bude toliko sporna da će u svakom slučaju, dosudio je on ispravno ili ne, biti predmet interesa javnosti.
Najbolji primjer za to je azerbejdžanski sudac Tofik Bahramov, čija se golema statua nalazi ispred nacionalnog stadiona u Bakuu, a tu ”počast” je zaslužio priznavši fantomski gol Geoffa Hursta u finalu SP-a 1966. Čudnim spletom okolnosti postao je najpoznatiji čovjek u povijesti nogometa svoje zemlje.
Iznimka zvana Pierluigi Collina
Ipak, kako u svemu u životu postoji iznimka koja potvrđuje pravilo, isto vrijedi i za nogomet. Ta se iznimka u ovom slučaju zove Pierluigi Collina. Najbolji, najpoznatiji i najprepoznatljiviji sudac u povijesti ne samo nogometa, nego sporta općenito. Od sredine devedesetih pa sve do sredine nultih činilo se da je sve iole važne utakmice sudio 188 centimetara visoki Talijan upečatljivog izgleda i specifičnog načina suđenja.
Premda je zviždaljku okačio o klin prije sad već punih 17 godina, Collina je i danas jednako popularan i prepoznatljiv kao što je bio dok je aktivno provodio pravdu na nogometnim terenima. Jedini je sudac u cjelokupnoj povijesti sporta koji je uspio postati brend.
Za njega znaju svi, čak i oni koji o nogometu nemaju pojma niti ih on zanima. Ti ljudi možda neće znati tko su Pavel Nedved ili Marcel Desailly, niti bi prepoznali Alexa Del Piera kad bi ovaj prošao pokraj njih, no Collinu ne bi omašili. U to budite uvjereni.
Samo je Collina znao kako s najvećim barabama u nogometu
Engleski novinar Stuart Horsfield lucidno je opisao Collinu kao utjelovljenje ”Krika”, čuvene slike slavnog norveškog ekspresionista Edvarda Muncha. I nije nimalo pogriješio. Onako visok, krakat, ćelav, čelično plavih izbuljenih očiju i psihotičnog pogleda kad bi ga uhvatio nalet bijesa, Collina je bio sposoban ukrotiti i primiriti i najopakije igrače tog vremena.
Gennaro Gattuso je kao igrač bio sve samo ne stoik i miran tip. Milanov razbijač bio je pojam borbenosti, ali ga je krasila i ogromna jezičina. Stalno se svađao sa sucima, ali nikad s Collinom. Zapravo, to je učinio samo jednom i nikad više.
”Bilo je to negdje na početku moje karijere. Igrao sam za Salernitanu. Ne mogu se sjetiti što je točno bilo, ali znam da sam ja bio u pravu, a ne Collina. Krenuo sam u obračun, no onda me on samo pogledao. Okrenuo sam se i otišao”, kroz smijeh je godinama kasnije pričao legendarni baraba Gennaro.
Način na koji je Collina vodio škakljive utakmice kojima je malo trebalo da se otmu kontroli bio je jedinstven, nije prije i nikad poslije viđen na nogometnim terenima. Možda je pretjerano reći da su se igrači bojali neobičnog suca, ali nije im bilo svejedno kad su znali da je on na terenu.
U jednom trenutku bi urlao na igrače, a u već u drugom bi im bio poput starijeg brata
Poštivali su ga, a i on je cijenio njih. Znao je kad treba upotrijebiti batinu, a kad mrkvu. Bio je majstor u pronalaženju balansa pristupa igračima i trenutku na terenu. U jednom bi trenutku vrištao na igrače, već u drugom bi se prema njima ponašao kao stariji brat.
Nikad se na terenu nije ponašao kao hladni nogometni birokrat lišen emocija, upravo obratno, pokušavao je biti čovjek i zbog toga, čak i kad je griješio, njemu se zamjeralo puno manje nego ostalim sucima.
U Barceloni 28. svibnja 1999. odigrano je jedno od najluđih finala u povijesti Lige prvaka. Na Camp Nouu je Bayern vodio protiv Manchester Uniteda 1:0 sve do sudačke nadoknade kad su Englezi postigli dva pogotka i osvojili naslov prvaka Europe.
Collina je sudio tu utakmicu i u razgovoru za Sportslifestyle prisjetio se kaotične završnice utakmice i rekao je da mu je to iskustvo uvelike promijenilo i život i pogled prema nogometu.
”Bile su to posljednje dvije minute finala Lige prvaka. Vidio sam igrače Bayerna na klupi kako se spremaju za proslavu naslova, a onda je Manchester United zabio dva brza gola i dijelile su ih sekunde od pobjede. Nikad neću zaboraviti zvuk koji je dolazio s dijela tribina na kojima su bili engleski navijači. Zvučalo je kao rika lavova, a Bayernovi navijači su ušutjeli, bili su u šoku. Totalni muk”, pričao je Collina pa je nastavio:
“Igrači Uniteda su euforično slavili drugi gol, dok su igrači Bayerna popadali po travi iako utakmica još nije bila gotova. Nikad neću zaboraviti Sammyja Kuffoura. Pao je na tlo u očaju i suzama je rukama udarao po travi. Prišao sam mu, uhvatio sam ga za ruku, podigao i rekao mu da se smiri i da ustane, da ima još 20 sekundi. U tom sam trenutku vidio pravo lice nogometa – smrt i život na jednom stadionu, ljude koji ludo slave i ljude koji su u smrtnom očaju.”
Bilo je pomalo dirljivo gledati Collinu nakon kraja utakmice kako se izmiče od igrača Uniteda, pokušavajući doći do igrača Bayerna nudeći im utjehu, neku dobru riječ, čak i zagrljaj. Englezima nije trebao, oni su tada bili u sedmom nebu, Nijemci su pak bili fizički i mentalno devastirani.
Zato je došao kod njih jer je znao što proživljavaju. Baš kao što je tri godine kasnije, odmah nakon što je odsvirao kraj finala SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, u kojem je Brazil pobijedio Njemačku 2:0, dojurio do utučenog Olivera Kahna kako bi ga prijateljski podigao.
”Za suca je najvažnije da bude pošten. Ako nisi fer, nisi dobar sudac. Kao sudac, morate biti nepristrani i poštovati obje momčadi. Mislim da je poštovanje nešto što treba zaslužiti, ono se ne dobiva tek tako. Mislim da je najvažnije da, kad navečer odeš kući i ugasiš svjetlo, možeš reći sebi: ‘Znaš što, danas si napravio dobar posao.’ Uvijek sam pokušavao biti transparentan u onome što radim i mislim da mi je to pomoglo da steknem povjerenje igrača i trenera. Ipak, puno više volim da me cijene igrači nego treneri”, izjavio je veliki Talijan, koji nikad nije robovao krutim regulama struke i odbijao je gledati pravocrtno na svoj posao.
Jedinstvenost ga je učinila pop-kulturnom ikonom čitave jedne dekade
Naravno da je slijedio upute i zakonitosti igre, nije izvodio cirkus niti se sprdao sa svojom profesijom, ali za razliku od svojih brojnih kolega često je znao prepoznati kontekst i nerijetko je znao zažmiriti na jedno oko. Prezirao je uštogljenost i pretjeranu revnost.
Kad bi prepoznao da je trenutak nabijen emocijama, prešutio bi čak i pokoju uvredu na svoj račun ili bi igrača poštedio žutog kartona kad bi ovaj u euforiji skinuo dres slaveći pogodak. Zato što je bio čovjek, a ne robot. Redefinirao je ulogu koju su mnogi prije smatrali dosadnom.
Teško je reći da je bio popularniji od najboljih nogometaša, posebice znamo li kakve u ikonetine igrale tada kad je on sudio, ali nije bio ni daleko. Snimao je reklame, ne samo u Italiji, nego i u našoj regiji. Bio je stalni gost u najgledanijim televizijskim emisijama, a sredinom 2000-ih dva je puta bio na naslovnici ultimativne videoigre Pro Evolution Soccer. Da, na naslovnici kultnog PES-a dva je puta bio nogometni sudac.
Pierluigi Collina je rođen 1960. u Bologni. Majka mu je bila učiteljica, a otac vojno lice zaposleno u ministarstvu obrane. Školovao se u katoličkoj školi koju su vodile časne sestre, a kasnije je studirao ekonomiju i radio je u vojsci. “Ja sam čovjek od pravila. Vjerojatno je to posljedica mog strogog odgoja”, rekao je jednom.
Kako je Bologna grad košarke, obožavao ju je i mlađahni Pierluigi, no Italija je ipak zemlja nogometa i Colina je kao i svaki dječak sanjao da će postati profesionalni nogometaš. No vrlo brzo je shvatio da nije dovoljno talentiran i na preporuku prijatelja odlučio je postati sudac. Sa 17 godina je upisao sudački tečaj i pokazalo se da je to bio pun pogodak.
Gubitak kose nekome bi bio strašan udarac na samopouzdanje, Collina je to pretvorio u svoju prednost
Nevjerojatno brzo se uspinjao u sudačkoj hijerarhiji i samo tri godine je proveo u nižim ligama prije nego li je dobio priliku suditi u Serie A. Gotovo u isto vrijeme obolio je od akutne alopecije i ostao je bez kose. Nešto što je potencijalno moglo biti pogubno za samopouzdanje, Collina je pretvorio u svoju prednost.
S novim imidžem i neobičnim izgledom te posebnim stilom suđenja privlačio je pozornost i meteorski je napredovao. Nakon svega 43 odsuđene utakmice u Serie A, stavljen je na FIFA-inu listu sudaca.
Prvi veliki međunarodni zadatak dobio je u finalu olimpijskih igara u Atlanti 1996. između Argentine i Nigerije. Početak je bio nervozan s obje strane i utakmica je lako mogla otići u kaos da Collina u prve 22 minute igre nije podijelio dva žuta kartona i smirio igrače te mirno priveo susret kraju.
Na SP-u 1998. sudio je samo dvije utakmice, a na dvoboju između Nizozemske i Belgije isključio je Patricka Kluiverta zbog udaranja laktom. Poslije gore spomenutog finala Lige prvaka 1999. Colina se nametnuo kao najbolji sudac svijeta koji je dobivao uglavnom najteže utakmice.
NA SP-u 2002. osim finala sudio je još samo dvije utakmice, a posebno je važna bila ona između Engleske i Argentine zbog turbulentne povijesti dviju zemalja te kako se ne bi ponovila situacija iz kontroverznog susreta te dvije reprezentacije u osmini finala četiri godine ranije kad je danski sudac Kim Milton Nielsen naivno nasjeo na glumu Diega Simeonea i isključio Davida Beckhama.
Ovaj put nikakvih repova nije smjelo biti i zadatak je dobio Talijan. Utakmicu je odsudio bez ijednog incidenta ili sporne situacije. Između 1998. i 2003. rekordnih šest puta zaredom bio je izabran za najboljeg svjetskog suca, a 2005. dobio je rekordnu sedmu nagradu za najboljeg suca Serie A.
Jedna rečenica notornog Luciana Moggija govori sve o Collini
U aferi Calciopoli, skandalu koji je osramotio i u dobroj mjeri unazadio talijanski nogomet, od svih sudaca Seria A samo su Collina i Roberto Rosetti ostali neokaljani. Talijanski istražitelji su u dugoj i opsežnoj istrazi dokazali da je tijekom sezone 2004./2005. tadašnji glavni operativac Juventusa Luciani Moggi krojio kadrovsku križaljku sudaca kako bi Juve bio prvak.
Među brojnim dokazima koje su istražitelji predali sudu nalazio se zvučni zapis razgovora Moggija i tadašnjeg šefa sudaca Serie A u kojem mozak udruženog zločinačkog pothvata jasno kaže da je Collinu nemoguće potkupiti jer je previše ”objektivan i zbog toga mora biti kažnjen”.
Kad je napunio 45 godina, Talijanski nogometni savez je napravio korak bez presedana kad je podignuo dobnu granicu sudaca kako bi legendarni ćelavac mogao suditi još jednu godinu u Serie A i kako bi se od suđenja oprostio na najvećoj mogućoj sceni – na SP-u u Njemačkoj 2006. Ipak, to se nije dogodilo.
U kolovozu 2005. Collina se pojavio u jednom reklami za Opel, a kako je poznati njemački proizvođač automobila u isto vrijeme bio sponzor AC Milana, Savez je zbog mogućeg sukoba interesa najavio određene korake protiv Colline.
Čak i način na koji je otišao pokazao je koliko je bio velik
Veliki sudac nije čekao da ga se kazni niti je na račun svog ugleda pokušao zataškati slučaj. Mogao je da je htio, jebiga, on je Pierluigi Collina, veći je od cijele lige, a kamoli ne od nekakvog anonimnog aparatčika koji mu je zaprijetio suspenzijom.
To mu nije padalo na pamet. Čitavu karijeru je napravio zahvaljujući svom karakteru i poštenju i nije ni pomišljao da zbog jednog pogrešno povučenog poteza ukalja vlastiti integritet i pregazi vlastite ideale. Podnio je ostavku.
“Nakon 28 godina odlučio sam podnijeti ostavku. Ljudi moraju vjerovati u suca. Na kraju smo svi izgubili”, rekao je nakon ostavke. Poslije umirovljenja Collina je ostao u nogometu.
Dugo je bio neplaćeni konzultant Talijanske udruge nogometnih sudaca i član UEFA-inog sudačkog odbora. Posljednjih godina je prvi čovjek FIFA-ine sudačke komisije i jedan od najzaslužnijih za implementaciju VAR-a u nogomet.
Prije 12 godina je primljen u Kuću slavnih talijanskog nogometa, a koliko je bio cijenjen u domovini, najbolje govori činjenica da je tu počast dobio prije velikana Dina Zoffa i Paola Maldinija, koji su u Kuću ušli godinu dana kasnije.
Spomenuli smo da je Collina na SP-u 2002. sudio samo tri utakmice – finale, susret između Engleske i Argentine u grupnoj fazi i osminu finala između domaćina Japana i Turske. Četvrti sudac te utakmice je bio Englez Graham Poll. Njegov komentar pripreme Colline za tu utakmicu možda najprikladnije sumira ostavštinu velikog Talijana.
Vrhunsko znanje je bilo podloga za autoritet i karizmu koje je imao
”Nacrtao je sastave obje reprezentacije na ploči. Rekao nam je kako će igrati jedni, a kako drugi. Upozorio nas je na igrače koji bi nam mogli stvarati probleme i detektirao je sve kritične situacije koje pomoćni sudac može očekivati da će se dogoditi na njegovom dijelu terena. Nevjerojatno. Sve je pokrio. Bila je to priprema do n-tog stupnja. U niti jednom dijelu pripreme nije pogriješio”, rekao je Poll potvrdivši da je kod Colline ipak vrhunsko znanje bilo podloga za autoritet koji je imao.
Fenomen Pierluigija Colline jako je teško racionalno objasniti. Teško je pojmiti činjenicu da je jedan nogometni sudac bio toliko slavan. Mnogi će reći da je svoju popularnost stekao na umjetan način, na račun svog specifičnog izgleda i stila suđenja te da je bio produkt Talijanskog nogometnog saveza i FIFA-e koji su vapili za sucem koji će biti zvijezda.
Čak i da je to točno, čak i da je Collina imao poguranac u formativnim godinama, reputaciju kakvu je kasnije stekao nemoguće je dobiti na vještački način. S karizmom se rodiš ili ne. Kao što ni kapetanska traka na ruci ne znači ništa ako ti liderski gen nije u venama.
Možda je Collina zaista bio pravi čovjek na pravom mjestu u datom trenutku, ali on je taj trenutak iskoristio kako bi sve dalje bila samo njegova priča. David Beckham je prema vlastitom priznanju samo jednom tražio od nekoga da se zamijene za dresove. Bio je to Collina.
Teško je vjerovati da je slavni Englez to napravio bez da je imao neki jaki razlog, kao što je još teže povjerovati da bi nekakva FIFA-ina lutka na koncu uspjela u svega par sekundi nabrijane pijetlove s početka teksta primiriti i ukrotiti ih samo pogledom i čistim autoritetom. To je mogao samo Pierluigi Collina. Najveći.
Piše: Saša Čobanov
index.hr
