Samo knjiga i čitanje omogućuju vam da proživite desetke, stotine sudbina kojih ste pošteđeni u stvarnom životu, samo knjiga i čitanje dozvoljavanju da na neko vrijeme iziđete iz svoje kože, bez opasnosti da tamo izvan i ostanete
Dževad Karahasan: Tihe ekstaze čitanja
Prije nekoliko godina dva velika bibliofila, Umberto Eco i francuski profesor i filmski autor Jean – Claude Carriere, razgovarali su o svojoj velikoj ljubavi – knjizi. Velik dio tih razgovora bavi se, naravno, temama koje nam svakodnevno nameću proizvođači tehničkih čudesa, koji svaki svoj proizvod reklamiraju kao čudo, stvar koja će nam iz temelja promijeniti život, otkriće nakon kojeg svijet neće biti kao prije njega. Hoću reći, bavili su se i pitanjima tipa “hoće li internet potisnuti knjigu?”, “može li klasična knjiga preživjeti uz e-book?” i njima sličnim. TI su razgovori objavljeni kao knjiga pod sasvim tačnim naslovom “Velika budućnost knjige”, jer sugovornici dokazuju da knjigu ama baš ništa ne može zamijeniti. Ima stvari koje su se prvi put otkrile u svojoj konačnoj formi, tako da se one više ne mogu popraviti i ne mogu zamijeniti nečim drugim. To je točak. Ili makaze. Vi ne možete papir ili tkaninu ničim na svijetu rezati tako dobro kao makazama, kao što ničim na svijetu ne možete zamijeniti točak. Takva je i knjiga.
Nema stvari koja će ljudsko sjećanje i pamćenje, indivudualno i kolektivno, čuvati tako dobro i pouzdano kao knjiga. Knjiga je najbolje mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme, jer ona ne čuva stvari poput muzeja ili slike, poput fila i fotografije – ona čuva struju svakodnevnog života, predodžbu o sebi i svome mjestu u svijetu koju su imali ljudi jedne epohe, ona pamti unutrašnje forme postojanja i trpljenja… Historiju pišu pobjednici, kaže stara mudrost. Tačno. Historiju pišu pobjednici, a književnost ljudi koji pamte. Ništa vam ne može Periklovu Atenu dočarati onako dobro i precizno kao Sofoklove tragedije, jer nigdje nisu pitanja i strahovi, nedoumice i nade ljudi tog vremena izražene tako tačno i neposredno. Stvar je, kao i slika, materijalna i pojedinačna, ako hoćete – jednokratna, zato ona ne može izraziti ono skrovito, duhovno, unutrašnje. To može samo riječ, jer je tijelo riječi vremenito.
Riječ i knjiga nadilaze tupu doslovnost slike i svih formi govora koje su utemeljene na slici, zato knjiga njeguje i razvija ljudski fantaziju. Zato čitalac ne može biti konzument, on je uvijek sugovornik, su-autor, su-pisac. S ekrana se na vaše oči lijepe slike čija vas doslovnost nužno pretvara u konzumenta. A knjiga se obraća vašoj fantaziji, obavezuje vas da onom duhovnom, koje vam knjiga nudi, dodate tijelo, pojedinačnost, doslovnost. Svaki od nas ima svoju Anu Karenjinu i svakom od nas ona plače drugačije. Ne sjećam se imena autora koji je govorio o “digitalnoj demenciji”, dakle o smrti pamćenja koju proizvode kompjuteri, interneti i mobiteli, koji pamte za vas. Volio bih po ugledu na njega govoriti o smrti fantazije kojom nam prijeti diktatura slike u našoj kulturi.
Samo knjiga i čitanje omogućuju vam da proživite desetke, stotine sudbina kojih ste pošteđeni u stvarnom životu, samo knjiga i čitanje dozvoljavanju da na neko vrijeme iziđete iz svoje kože, bez opasnosti da tamo izvan i ostanete. Zato čitajte, suvremenici moji, nema ljepših i otmjenijih ekstaza od tihih ekstaza čitanja…
Izvor: Novo vrijeme
