Dževad Karahasan: Političari u BiH su pripadnici kaste koji su podivljali od privilegija

Mi više nemamo povjerenja u život. Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi.

Krajem ovoga mjeseca, kako je ekskluzivno za našu novinu otkrio velikan pisane riječi, cijenjeni profesor i akademik Dževad Karahasan, izaći će njegova dugoočekivana trilogija o mistiku Omaru Hajamu (Hajjam). Time će njegov studentski san biti upotpunjen, a iza korica jedne knjige naslovljene sa „Što pepeo priča“ bit će smještena tri dijela, prvi „Sjeme smrti“, drugi „Utjeha noćnog neba“ i treći „Miris straha“.

Prvi dio kao zasebna knjiga objavljena je već u Sarajevu prošle godine, a prvi i drugi u Zagrebu. Ovo će, dakle, biti prvi put da treći dio ugleda svjetlo dana, ali i cjelina, a priliku da je prva pročita imat će bh. publika. Svi naslovi su simbolični i nose određenu mistiku i poruku. Prvi dio „Sjeme smrti“, iako nosi proturječan naslov, jer sjeme je ono iz čega nešto raste, iz čega izbija život, itekako ima smisla, jer onog momenta kada smo rođeni u sebi nosimo smrt, a zadaća kulture je da nas nauči da joj se možemo radovati.

Konačna istina

– Meni je taj naslov i taj dio romana bio važan da pokažem Hajamovo odrastanje. On, koji je racionalist, naučnik, čovjek matematike, astronomije, pokušava sve saznati razumom i tek otkrićem ljubavi, odnosno susret sa ženom koju će zavoljeti, pomaže mu da shvati ovu naizgled nemoguću stvar – da su život i smrt neraskidivo povezani. I zato on na kraju prvoga dijela romana izgovara jednu od svojih slavnih rubaija, koja je, ustvari, mirenje sa smrću, izraz jedne svojevrsne radosti da ćemo na kraju ipak umrijeti. To je neko rješenje – pojašnjava Karahasan za naš list.

Drugi dio, „Utjeha noćnog neba“, ističe on, nudi jednu široku epsku sliku epohe u kojoj je Hajam živio, u kojoj počinje dekadencija, raspad islamske kulture, ovog islamskog svijeta, velikih carevina, javljaju se birokrati neba koji vjeruju da su vlasnici konačne istine i počinju propisivati šta se ima vjerovati, kako i dokle, javljaju se različite forme fundamentalizma.

– U tom ambijentu raspada Hajam se suočava sa stvarima koje ga užasavaju. To je historija, čudovište koje se hrani našim mukama, patnjama, krvlju, mesom, kostima, očajanjem. Suočen s tim, on se okreće astronomiji i utjehu pronalazi u promatranju noćnog neba, proučavanju zvijezda i planeta. Lijepi red vječnosti daje mu utjehu pred užasima historije – nastavlja književnik.

Treći dio, „Miris straha“, govori o tome da strah ima specifičan miris, a njegov zadatak, kako ističe Karahasan, jeste da opominje da ćemo, kada postignemo da sav svijet miriše na strah, imati mogućnost da osvojimo sve svoje ciljeve. A mogli bismo dodati da su upravo tako vladajuće elite već 20 godina opstale na vlasti.

– U trećem dijelu romana imamo upravo atmosferu u kojoj sav svijet miriše na strah, ali se Hajam iz tog svijeta sklanja u samoću i prijateljstvo s jednim mladim Bosancem koji mu otkriva važnost onog neposredno datog, jednostavnog – dodao je Karahasan.

Vrijeme u kojem živimo nevjerovatno podsjeća na ono u kojem je živio Hajam.

– Dobra vam je primjedba, užasno, zapanjujuće liči njegovome. Ali, ja Vas uvjeravam da je rekonstrukcija historijske pozornice krajnje uvjerljiva. U duhu su naše dvije epohe gotovo identične i slažem se s Vama. Problem je u tome što mi živimo u vremenu fundamentalizma i fundamentalista, a fundamentalista je čovjek koji nema vjere. On ima malo znanja o religiji, ne o vjeri, i pokušava sa to malo znanja nadomjestiti odsustvo vjere. Tako da on sa svoje tri formule ozbiljno hoće da porobi sve ljude i nametne im se za vođu. Upravo zato Hajam u mom romanu krajnje tvrdoglavo odbija kontakt s državom, uplitanje u državne poslove, jer onog momenta kada pristane baviti se historijom, boji se da će izgubiti ovu žablju perspektivu, pogled odozdo, vezu s malim, dobrim i poštenim ljudima koji trpe historiju. Jer, ljudi koji stvaraju historiju to čine samo zato što ne znaju šta bi sa svojim životom. Tako oni, gledajući na svijet iz ptičije perspektive, iz visine historije, ne vide ili ih ne zanima koliko bola, jada, nesreće, tuge proizvodi njihovo stvaranje historije. Hajam tvrdoglavo ostaje kod ove žablje perspektive, prizemljen s ljudima koji historiju trpe, jer jedino tu imate cjelovit život.

Danas bi svi željeli da gledaju iz te ptičije perspektive.

– Tako je, jer mi više nemamo povjerenja u život. Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. A Hajam hoće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom…

Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.

–  To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu  ono što jesu. Hajmo biti iskreni do kraja. Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na nerve je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični. Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati. Mi ne možemo znati zašto nekoga volimo, ne možemo stvarno živjeti ako nemamo nimalo ljubavi, radosti, i ne možemo na to pristati da nam drugi trebaju. Pa pobogu kako ću se radovati bez drugih. Pa radost nam donosi drugi. Mi ne znamo zašto smo rođeni, ne znamo zašto živimo. Pa čujte, sve bitno je tajno, ali naš strah nam ne dozvoljava da tu tajnu sebi priznamo.

Abdulah Sidran je napisao da je tetris igrica uništila bivšu Jugoslaviju. Nas će izgleda uništiti društvene mreže i sve pogodnosti koje nam pruža moderni svijet.

–  Ma da, jer pazite, problem je u tome što smo mi današnji ljudi izloženi jednoj nepodnošljivoj javnoj osami. Svaki od nas kao što rekoh bez prestanka sa nekim kofol komunicira. Svi smo poznati, svi smo uvijek u nekoj frci, a pritom molim vas prisjetite se kad ste posljednji put s nekim tiho i koncentrirano razgovarali 25 minuta. Nema šanse. Meni se događa da me ljudi doslovno bijesno pitaju kako to ti nemaš mobitela, ne može te se dobti. Govorim, što bi me ti dobio? Radi se upravo o tome što čuvam pravo na svoju tišinu čovječe. Ja imam sve manje ljudi sa kojima razgovaram upravo zato što ne pristajem razgovarati prividno.

Vi ste Omar Hajam u našem vremenu.

– Tako je. Upravo. Ne pristajem razgovarati praveći se da vas slušam i praveći se da vam nešto govorim. Ako sjedimo onda se moramo jedno drugom otvoriti, posvetiti i razgovarati kad imamo jedno drugome šta reći. Ako sjedim i razgovaram sa vama ja sigurno imam vremena da vas slušam, sigurno želim čuti šta mi govorite, želim o tome razmisliti. Ako nema toga, nećemo sjediti i razgovarati. A mi se danas pravimo da razgovaramo razmjenjujući fraze koje ništa ne znače. Ja bih rekao malo šaljivo da je moderna epoha naša počela sa diplomatijom koja je izmislila tzv. „small talks“, prividni razgovor koji se sastoji iz razmjene fraza, a isključuje svaku razmjenu znanja i osjećaja. O danas nemamo sreće sa vremenom. Da zaista nemamo. Vidite li pada kiša. Da pada kiša. Onog momenta kada se u tim krugovima nađe neki starinski čovjek poput mene koji upita ovoga što se žali na kišu, dogodio se skandal. Jer mene zaista zanima ako ne voli kišu, je li nekad pokisnuo pa se prehladio, nerviraju li ga mokre noge, šta je? Radi se o tome da mi jedan drugoga uopšte ne smijemo vidjeti kao ljude. On govori da nema sreće sa vremenom ne zato što on ima nešto protiv kiše, već zato što treba nešto reći što nije lično, ne obavezuje ninašta i ne provocira odgovor.

Konstantno se trudimo da uništimo život.

– Bilo nam je malo što smo izmislili barut koji su prvobitno Kinezi koristili za vatromet, a mi nešto tako lijepo, vedro i bezazleno, koristimo da ubijamo jedni druge. Onda nam je i to bilo malo pa smo izmislili nitroglicerin, počeli proizvoditi dinamit, na  kraju došli do atomske bombe. Izmišljamo stalno sve nova, sve efikasnija sredstva da uništimo život i uspostavimo kontrolu nad svijetom. Nismo se doduše nikada upitali što će nam kontrola nad mrtvim svijetom. A život ipak uporno dalje postoji i raste, opastaje.

Problem Bosne

Da, ali uporno vodimo i ratove i to radi koristi pojedinaca koji se tako bogate. Mnoge Vaše kolege su konstatovale da već odavno živimo u Trećem svjetskom ratu. Slažete se?

–  Koliko ja znam, prvi koji je izgovorio eksplicitno glasno i jasno tu tvrdnju je Papa Franjo. On je ozbiljan čovjek, nije poltičar, ne želi vladati strahom, on širi radost i ljubav. Kad čovjek poput njega, istinski vjernik, dakle biće dubokog povjerenja u smisao dobro i postojanje, kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu, to morate uzeti ozbiljno. Pogledajmo činjenice. Imate rat u Ukrajini, imate rat širom bliskog istoka i imate u srcu Evrope na Balkanu vješto pakleno konstruirani nerješivi problem Bosne, koji može u svakom trenutku, kad je kome ćeif da se pretvori u rat. Imate na sličan način pakleno vješto konstruirani problem Kašmira u odnosu između Indije i Pakistana. Dakle, dobar dio svijeta već jeste u ratu i kad god neko  poželi može taj rat proširiti na još dobar dio svijeta. Činjenica jeste da mi  živimo u vremenu velikog svjetskog rata. To što zapadna Evropa, Kanada, SAD nisu obuhvaćeni tim ratom, to je sretna okolnost. Ako dodamo tome još važnu činjenicu da je ekstremno nepravedna raspodjela bogadstava život u ogromnim  dijelovima svijeta učinila nepodnošljivim, svi odgovori su vam tu. Vidite da se svaki dan u Mediteranu utopi nekoliko  hiljada ljudi. Zašto? Zato što u Africi, Siriji, Iraku, Somaliji, Etiopiji, Libiji, ljudi više ne mogu živjeti. Život je učinjen nemogućim. I uvijek više vole sretnu smrt u moru. Bolje užasan kraj nego užas bez kraja.

Kako je moguće da se historija uvijek ponavlja. Zar nismo naučili na greškama?

–   Ja mislim da se on zove Žak Dont, jedan francuski filozof, koji je veoma zanimljivo, duhovito korigirao Marksa baveći se filozofijom historije. Marks je tvrdio da će kad siromaštvo siromašnih pređe određenu granicu nužno doći do revolucije, pobune i preokreta. Žak tvrdi da je to jedna možda temeljna Marksova zabluda. Kaže, pobune nikada ne dižu siromašni, oni koji su  stvarno ugroženi. Oni su dovoljno očajni i dovoljno opterećeni pukim opstankom, borbom za opstanak. Pobune i ratove pokreću oni koji se bore za privilegije. Jedni da ih ne bi izgubili, i drugi dovoljno bogati da bi ih stekli. Mislim da to objašnjava ovu užasnu dijalektiku smrti, dakle ratove koji se stalno ponavljaju. Velike imperije nastaju  ratovima i za njih je rat jedan od važnih oblika privrede. Dok jedna država može ratovati isplativo ona raste i postaje sve jača, moćnija i utjecajnija. Pakleno je to što smo mi potpuno odvojili privredu i život, što se uopće nepitamo koliko jada, nevolje, bola proizvodi ono što nama donosi profit.

Dakle, historija će se ponavljati. Ljudi su izgubljeni. Šta im savjetovati. Je li onda jedino rješenje spoznati sebe, vratiti se sebi i svom izvoru?

–   Tako je. Osvojiti dovoljno smjelosti da se posvetimo sebi i da se otvorimo drugima. Naravno niko se ne može otvoriti svakome, ali k vragu morate naći dovoljno smjelosti da nekog čovjeka osvojite kao prijatelja, da nekome drugom čovjeku kažete da vam je bitan. Tijelo šalje signale, samo ih treba slušati. Samo što smo mi odgojeni i odrasli smo u kulturi koja nam sugerira da svi mi odlučujemo o svojoj sudbini. Svaki od nas mora sebi biti dovoljan, što su užasne besmislice. Prvo, vjerujte mi da niko od nas ne odlučuje o svojoj sudbini. Drugo, sebi je dovoljan samo mrtav čovjek, možda, za njega ne znamo. Ali dok sam živ itekako mi trebaju drugi ljudi. Pa dok sam otvoren, živ sam. Nas se uporno uvjerava da je ljudsko društvo  džungla. Ne gospodo, moćni ljudi, bogataši od ljudskog društva nastoje napraviti džunglu. Ali, ljudi jedni drugima itekako mogu biti i utjeha i izvor radosti i svašta nešto. Ali mi smo toliko pokoreni, toliko porobljeni prividnim atrakcijama da više uopšte ne gledamo druge ljude. Ne sastajemo se sa sobom, kako ćemo se satati sa drugima.

Sveti mjesec Ramazan je prilika da se pročisti duša i tijelo, da učinimo ovo o čemu smo govorili tokom razgovora.

– Želim podsjetiti na jednu važnu činjenicu, odnosno šta su ljudi radili birvaktile uz Ramazan. Post je ono što se danas moderno zove dijeta, odričete se hrane, pića, tjelesnih užitaka tokom dana, povlačite se što je moguće više iz svijeta, iz aktivnog života i dane provodite u miru baveći se uglavnom sobom. U tih mjesec dana boravite u sebi, stanujete u sebi i raspravljate sa sobom. Šta sam mogla uraditi a nisam, šta sam krivo uradila, šta sam dobro uradila, šta sam trebala, a propustila i šta nisam trebala pa učinila. Tako da se pomirimo sa onim s kim sam se posvađala, a onda naveče nakon iftara idete na sijelo među ljude koji su poput vas dan proveli sa sobom, sad idete da se družite sa njima. Tokom dana ste se pomirili sa sobom i sposobni ste da se otvorite drugima.

Dogodila se zaista lijepa slika nedavno u Sarajevu. Dolazak Pape Franje ujedinio je sve ljude bez obzira na religiju, jer došao je čovjek pun ljubavi, dobrih namjera sa porukom mira.  Što znači da kada bi se među našim vođama pokazao neko sličan Papi, ljudi bi napokon dobili priliku za sreću.
– Hvala vam za tu primjedbu. Zašto Papa Franjo tako fantastično dobro djeluje na ljude? Prvo, on ima povjerenje u dobro i on je stvarni vjernik. Jedan litvanski reditelj je rekao: „Otkako se ne boje Boga ljudi se boje svega ostalog.“ Franjo je čovjek koji se boji Boga i ne boji se ničega drugoga. Drugo, on ima smjelosti da izgovori ono što vidi, on ne pristaje na to da prima i govori poruke koje mu neko šalje. On vidi da današnji svijet umire u poniženju i siromaštvu, i on to izgovara. I treće on svojim životom svjedoči ono što govori. Duboko vjerujem da je papin dolazak i dobar i važan. Duboko vjerujem da je svaka riječ dobra, svaki izraz nade itekako korisan i potreban.

Uskoro je godišnja skupština Društva pisaca na čijem ste čelu. Jeste li uspjeli šta uraditi?

– Nažalost jedva da sam nešto uspio uraditi. Moram vam reći nešto jako zanimljivo. Odem na razgovor sa ambasadorom Švicarske i zamolim ga da finansijski pomogne organizaciju književnih karavana kroz BiH. On to shvati gotovo kao ličnu stvar, i toliko iskreno se oko toga angažira da pomogne da uspijemo to organizirati, da je to doslovno dirljivo. Ljudi  u ambasadi savezne Republike Njemačke primaju probleme Društva pisaca kao nešto sasvim ozbiljno i svoje, gledaju kako mogu pomoći, Valentin Incko angažira se da riješi status Društva pisaca i njegovo mjesto u društvu, jer bez književnosti nema civilizirane zajednice. Niti jedan, ponavljam, niti jedan, i dva puta podvlačim, od funkcionara i političara u BiH nije našao vremena i interesa da se pet minuta bavi sudbinom tog Društva da barem sasluša koji su to problemi. I nedavno mi se objasni o čemu se radi. Funkcionari, političari u BiH su ljudi pripadnici jedne kaste koja je doslovno podivljala od privilegija, od  borbe za privilegiju, tako da je izgubila svaku vezu s narodom koji ih bira i sa problemima u životu ovog društva. Primjetio sam da su oni čak počeli izrugivati se narodu i životu u ovoj zajednici. Oni recimo postavljaju za ministra kulture čovjeka koji se javno ponosi time da nije u životu pročitao nijednu knjigu.

Pred Srebrenicom ostajem nijem

– Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinitelja, jer  tugo o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora. Ali i počinioci, oni su ljudi. Bože ja sam srećom u ovom užasu bio na strani žrtava. Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili, valja nam živjeti sa sviješću da će se to ponoviti. Nadajmo se ne opet u Bosni nego negdje daleko tako da ćemo o tome moći filozofirati, izgovarati mudre frazetine ili se praviti da pomažemo. Šta je jedino čemu se možemo nadati, to je ne dozvoliti da to potone u zaborav. Pri tome koliko god me u nijemost gura užas bola, trpnje, toliko me  u nijemost gura i strah od užasa pred onim što su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima – istakao je Karahasan.

 

Autor: M. ČUSTOVIĆ , Avaz.ba