Dželal Ibraković: Zna se, kriva je naša inteligencija!

Autor je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Malo-malo, pa se otvori priča o (ne)dovoljnom angažmanu “intelektualaca” u rješavanju problema geografije i pripadanja nekog prostora NAMA, bosanskog (bošnjačkog), odnosno jezika “bošnjačkog naroda”, produktivnosti, loše vlasti, tumačenja Dejtona, konstitutivnosti naroda, pitanja ostalih, ljudskih prava, manjinskih prava, pitanja porodice, fiskalne politike, zaduženosti, političke scene… Nabrojana, ali sigurno i mnoga druga pitanja su značajna i ne zna se koje je značajnije za rješavanje. Intelektualci se pozivaju i prizivaju u komentarima u novinama, ali i s mimbera džumanskih dersova, podrazumijevajući da smo zemlja koja ima mnogo diplomanata i nosilaca raznih titula pa, k’o veli, trebali biste odgovoriti te ovu vlast, narod i državu usmjeriti u nekom pametnom i poželjnom smjeru. A intelektualci su, po ovakvim kvalifikacijama, okorjeli egoisti koje ovi i brojni drugi životni problemi ne interesiraju, njih interesiraju honorari i mjesta koja su dobro plaćena (imao sam priliku čuti takvu formulaciju koja je bila praćena znakovima gađenja prema takvim NAŠIM intelektualcima), ili su imbecili koji ionako nisu ni zaslužili ta silna zvanja koja su se namnožila toliko da možemo reći da su ovdje svi intelektualci. I svi se mogu baviti svime.

Hajde, efikasnim dekretom zabranite da se političar bavi politikom kao poželjnim odnosom u društvu, a ne građevinskim radovima, zapošljavanjem familije i stranačkih zaslužnika; hajde, donesite dekret (probajte, samo!) da se ljudi u vjerskim zajednicama bave vjerskim pitanjima, a ne politikom i upravnim odborima; ili da se sluša šta zbori mudra glava zvana intelektualac, da se obavezno i konačno pročita knjiga koju je on napisao upravo o tom pitanju, ma jok! U zemlji u kojoj od svega što je izvedenica od zemlja (država), ta jedna stvar ne radi treću godinu (Zemaljski muzej), a kad će ne zna se, prvo bi trebalo da se, kad se već prozivaju “intelektualci”, koji kao mumije i prodane duše šute i ćute dok Zemlja grca u belajima, definirati ko su to intelektualci, vajni, bajni, rekti!

Inače, postoji potreba da se na bilo kojem od tri zvanična jezika (a jezici su definirani Ustavom i ustavima), bilo bosanskom, hrvatskom ili srpskom, definira šta znači “intelektualac” ili množina od toga – “intelektualci”. Naravno, nađe se tu i tamo i riječ “NAŠA inteligencija” pa napravi veću zbrku, jer i taj izraz ima sličnu osnovicu intèlekātā (intelectus lat.) – um, razum, poimanje, shvatanje, razumijevanje, misaone sposobnosti čovjeka – s intelektualac. Najčešće odrednice, u prilično širokoj upotrebi ovog izraza, jesu da je intelektualac čovjek koji je završio visoke škole pa mu je diploma s tih škola znak za ulazak u odabrane ili “za-sve-krive strukture društva”; ili je to neko ko misli svojom glavom i ima mudar stav ili savjet; ili je to neki “sveti”, predvodnik, ideolog, kritičar svega postojećeg, savjest društva, akademski, bohemski, javni, nehajni itd.

Naravno, daleko bi nas odvela povijest ovog naziva, a dovoljno je da kažemo da je ova riječ u frekventnijoj upotrebi tek od 19. stoljeća (prema Živanu Beziću) kad su je počeli koristiti prvo Rusi, a na kraju ovog stoljeća u upotrebu je ušla i riječ intelektualac, posebno nakon objavljivanja u Francuskoj “Manifeste des Intellectuels” iz januara 1898. godine (novinar G. Clemenceau u listu “L ’Aurore”).

Znanje se sve više od odgovornog odnosa pretvara u moć, čemu svjedočimo i na početku 21. stoljeća. Navodna neutralnost koja je, barem u idealnom teorijskom smislu, pratila razumijevanje pojma intelektualca, već duže je jednostavno neodrživa i odnosi se na priklanjanje najumnijih svjetskih glava u totalitarnim režimima i odbrani nedemokratskih postupaka. Nije izuzetak

ni “intelektualna struktura” u Bosni i Hercegovini, ma koga svrstali u nju. Nakon Drugog svjetskog rata uz inteligenciju su se vezali različiti epiteti, a jedan od njih je bio najpoželjniji: “poštena” socijalistička inteligencija koja je svoj status i kadrovsku krvnu sliku popravljala raznim privilegijama koje su joj se nudile ako se nalazila na putu glorificiranja postojećeg socijalističkog sistema. To je nastavljeno i tokom agresije, pa bi se mogla izreći konstatacija da su misleći ljudi, uvjetovani socijalnim statusom (često i u bukvalnom smislu), rijetko postavljali pitanja zašto je nešto takvo kakvo jeste, te je li to i u materijalnom i moralnom smislu opravdano? Rijetko se princip istine i borbe za nju po svaku cijenu postavlja kao cilj kod velikog broja ljudi koji su uvjetno u “intelektualnoj društvenoj strtukturi”. Živimo u vrijeme kad je pošteno postaviti pitanje: u slučaju da je borba za istinu osnovni moralni postulat i svih drugih struktura društva, stimulira li “nova demokratija”, ako to nije radio prethodni politički sistem, takvu vrstu angažmana i pojedinca i cijelih struktura ljudi koji bi se mogli nazvati mislećim?

Nije potrebno naglašavati da je priča o “(ne)poštenju” glavna tema borbe u političkoj areni, a materijal za takvo nešto daju upravo misleći ljudi, ali iz svih struktura društva. Dakle, ne samo tzv. “humanističke inteligencije” na koju se često odnosi taj prezrivi diskurs o neagažiranju na ključnim pitanjima. Naprotiv, jasno je da su najumniji ljudi i iz vjerskih zajednica (“duhovna inteligencija”) u službi politikantskih borbi za vlast, no, ništa manje i oni iz drugih oblasti. Bilo bi zanimljivo vidjeti u pravoj analizi koliko ljekara, inžinjera svih struka, ali i drugih zanimanja, participira direktno u kreiranju ideologija, a kad zaškripi, onda se prozivaju NAŠI intelektualci koji ćute ili šute. Ako se ovdje misli na one koji nisu prisutni u javnom diskursu, mora se zapitati: pita li ih iko o bilo čemu, uvažavaju li se njihovi stavovi kad ih javno ili u svojim istraživanjima iznesu? Ili preciznije: znaju li oni da takvi uopće postoje? U Zemlji u kojoj se malo čita, a pitanje jezika, naprimjer, nije pitanje koje se rješava političkim ili javnim raspravama, nego zahtijeva strpljenje i najširi pristup u kojem je jasno da nisu “krivi” intelektualci koji i sami na škrge (ograničenih sredstava za naučno-istraživački razvoj) dišu i najčešće se sami snalaze kako bi objavili knjigu o “nacionalnom interesu No.1”, tragajući za sponzorima iz tih elita koji ih s vremena na vrijeme prozovu diskretno ili putem svojih zaduženih pomoćnika. Sve da bi se prebacila pažnja na nedefinirane “krivce” tipa “NAŠIH intelektualaca”. I na kraju, da pojasnim zašto velikim slovima pišem NAŠIH: zato što što je i pamet, um, razum, misaoni proces (kao univerzalna prednost ljudske vrste) odavno na ovdašnjim prostorima pretvoren od univerzalnog u NAŠ, a to onda podrazumijeva da NAŠA inteligencija ne može i ne smije nikako drukčije tumačiti nego onako kako MI to mislimo. A činjenice? Odavno na javnoj sceni vlada “pravilo”: ako nije po NAŠEM, tim gore po činjenice.