Dok je nogometna reprezentacija BiH u Zenici igrala utakmicu protiv Finske, a navijači ”ljiljana” u Mostaru i očito cijeli istočni dio Mostara vrištao uz Džekine golove, na Zapadu je udarničkim marom ekipa onih koji se predstavljaju kao najangažiraniji i najdosljedniji na europskom putu, razbijala grobljanske ploče.
Autor: Željo Ivankovic
I uopće nije važno je li ili nije na tom groblju ikad itko pokopan, to jest i ostaje groblje, memorijalni spomenik, k tome vrhunski spomenik kulture jedne zemlje, i ne samo zbog Bogdana Bogdanovića, sve dotada dok se ono potpuno buldožerima ne poravna i kriminalno ne privede nekoj lukrativnijoj namjeni.
A baš bi čovjek očekivao kako će se u sjeni gromoglasnog navijanja na Istoku sa što manje srama na licima onih koji su bili u posjetu jednom drugom spomeniku, memorijalnom spomeniku Yad Vashem u Jeruzalemu, i u okrilju noći, poskidati ploče s nazivima ulica što u Mostaru bezmalo i trideset godina poslije nose imena ljudi koje, najblaže rečeno, nije ugodno spominjati ni u mnogo bezazlenijem kontekstu.
I da devastiranje memorijalnog spomen groblja nipošto nije tek puki vandalski čin, kao što uostalom ni nazivi nekih mostarskih ulica nisu tek puki stjecaj okolnosti, potvrđuje baš gluhoća i nijemost onih koji su stavljajući jarmulku ili kipu na glavu i ulazeći u Yad Vashem mislili da rade ili govore išta više od puke i beskrajno sramne političke manipulacije. Ništa drukčije od Komšićeva ili Čovićeva posjeta Vatikanu!
Nazovimo, ipak, stvari u Mostaru njihovim pravim imenom: U pitanju je neofašistički terorizam pod okriljem onih koji to nisu u stanju osuditi čak ni kao (samo?!) vandalski čin! Koji su odlučili u zlu biti neutralni.
Nastranu, što to u istom trenutku treba objema najsnažnijim političkim strankama u BiH i Mostaru, dakako i onome što u Mostaru štošta potpisuje pa to do Konjica zaboravi, kao dobar uvod u izbornu kampanju za koju su se, tobože, u Bruxellesu dogovorili da neće biti prljava. Nacionalna je homogenizacija, ako se nekome i na tren učinilo da je malo oslabila, dobila novu armaturu.
Da se, međutim, ne misli da je srpska strana ostala, kako bi se to reklo nogometnim rječnikom, u pasivnom ofsajdu, potrčao je to demantirati Dodik koji je pohitao u Rusiju na poltronsko poklonstvo Lavrovu i Putinu. Ako neće brijeg Muhamedu (Lavrov u Beograd), hoće Muhamed brijegu (Dodik u St. Peterburg). Bilo bi previše da onamo ode Vučić, zar ne?
No da ne bude baš sve tako jednoznačno i providno, Dodik je imao potrebu malo više ”kaditi” govoreći kako su jedina tri današnja svjetska lidera Putin, Xi Jinping i Erdogan. Nastranu što se ponavljajući svoja oduševljenja autoritarnim režimima i vođama svrstao uz Lukašenka i Kim Jong-una, nego je iznova pokazao malu pamet.
Međutim, to je njegov problem, kao i onih koje takve vole i glasaju za njih. Ipak, da je otišao u St. Peterburg i kao Vučićev teklić, više je nego jasno, koliko god se ondje predstavljao kao član Predsjedništva BiH.
Uostalom, odavno smo naučili kako nijedan od onih koji se godinama predstavljaju članovima Predsjedništva BiH to, osim nominalno, ionako nisu.
Vučić nije pametan, kako bi rekao Žarko Korać, ali jest dovoljno da upotrijebi Dodika za još malo kupovanja vremena, kukavičkog kunktatorstva, odugovlačenja, narod bi rekao jebavanja a da mu ne uđe, prije nego moradne izabrati jednu od dviju stolicu. A obje su mu tvrde!
Do tada, u nepameti i neznanju, umjesto da sastavlja Vladu u zemlji u kojoj je tako premoćno pobijedio, obavlja, uz nebrojene druge poslove, i poslove šefa Filološkog fakulteta u Beogradu ili barem šefa njihove katedre za rusistiku.
Mogu misliti u kakvom su sad problemu tamošnji profesori ruske književnosti nakon što su dobili Vučićevu ”instrukciju”: ”Hajde, recite mi ko je bolji pisac od Dostojevskog. Ima li ko jači od njega? A šta čitate ako njega ne čitate?”
I dok je ovim pitanjem na neko vrijeme ušutkao Chucka Norrisa i sve srpske rusiste, prosječan bi se srpski čovjek morao zapitati kakve to ima veze sa srpskim tradicionalnim prijateljstvom (otkada to traje?) s Rusijom, a svi mi izvan tog svijeta moramo biti zabrinuti ako je Vučićevo čitanje završilo s Dostojevskim, sve da mu u moru njegovih laži i povjerujemo da je pročitao i dvije knjige Dostojevskoga, a kamoli sva njegova djela.
A onda i smijati se ili strahovati (pitanje je sad!) zbog njegova pitanja ”ko je veći”, ”ko je jači” i njegova olimpijskog razumijevanja književnosti (citius, altius, fortius).
No da ne bi ostao bez odgovora na pitanje ”a šta čitate”, dobro bi bilo Vučića, tog očito velikog znalca (svega i svačega) i čitatelja (Dostojevskog), uputiti na ponajprije (ili samo!) druge ruske pisce.
Ne zato da bi on promijenio ili upotpunio mišljenje o Dostojevskom, nego da bi još za nešto i za nekog čuo, jer ipak je taj Dostojevski umro prije više od 140 godina.
Možda bi Vučićevu tradicionalnom prijateljstvu s Rusijom pomoglo čitanje i nekih drugih knjiga i pisaca. A ima ih, itekako ih ima! Ipak je tu riječ o velikoj, ogromnoj svjetskoj književnosti… Čisto da čuje da se ima što čitati i nakon Kosovskog ciklusa i nakon Dostojevskog…
Ako mu je književnost preteška, a očito jest, inače ne bi zaostao u vremenu i prostoru prije gotovo 140 godina, da možda malo pogleda neku literaturu o čistkama.
Recimo o velikim Staljinovim čistkama, vezanim uz tzv. slučaj Tuhačevski kad je Staljin pobio gotovo sve svoje generale i to skupo platio u ratu s Nijemcima, a poslije to pokazivao kao žrtvu Rusije u borbi protiv fašizma.
Može malo i o drugim čistkama. Brežnjevljevim ili prijatelja mu Putina, pa neka onda i dalje bude neutralan (u zlu neutralan!) dok Putin sve svoje izgubljene generale u sto dana rata ne predstavi kao žrtve ukrajinskog fašizma.
Ili ga možda više zanima Staljinova doktrina izgladnjivanja, može mu malo otvoriti oči i u pravcu onoga što Putin sad radi s ukrajinskim žitom…
Može i o Staljinovoj ili Putinovoj doktrini negiranja naroda, njihovom preseljavanju, otimanju tuđe zemlje… A ima i literature o ratnoj doktrini ”spaljene zemlje”, ako ga zanima. Literature o prijateljevanju s braćom po zločinima…
Ili to Vučić, ipak, voli gledati uživo, svaku večer pomalo, a sve u duhu tradicionalnog prijateljstva… S neugaslim asocijacijama na Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo… i obećanjima u Glini kako će sve to biti Srbija…
autograf.hr
