Nihad Hebibović za Vijesti.ba
Svaki put kada onaj drugi dio bošnjačke javnosti se usprotivi, u Sarajevu recimo, jednoj sveopćoj klerikalizaciji da ne kažem fašizaciji društva u kojem kao etnija imaju dominantnu ulogu, srpsko- hrvatski nacionalisti, ti kritičari džamahirije (u suštini njeni pobornici), svaki put se takvo protivljenje nastoje relativizirati, obesmisliti i obezvrijediti a svojom galamom i licemjernim zgražavanjem nad kleronacionalistima dati vjetar u leđa istima te predstaviti ih kao najreprezentativnije u Bošnjaka.
Zanimljiva je dijalektika te nevješto skrivene namjere i podmukle podrške od strane srpskih i hrvatskih nacionalista bošnjačkim kleronacionalistima u tome da u svojoj borbi za klerikalizaciju bošnjačkog društva istraju, da prevladaju, da se nametnu među Bošnjacima kao jedina relevantna politička snaga sa kojom se može i treba komunicirati, snaga koja će homogenizirati Bošnjake, isključiti svaki pluralizam i kao takva biti idealan sagovornik u podjeli ove zemlje, jer zaboga drugog rješenja nema.
Svaki politički cilj jeste legitiman pa i taj ali ono što predstavlja problem jeste što se takav cilj i takve združene snage koje od Bošnjaka nastoje napraviti majmune hoće predstaviti kao nešto što je društveno progresivno, što sebi hoće na glavu nabiti oreol liberalnosti naspram omrznutog građanskog koncepta multietničnosti.
To što takvi u svojim sredinama baš poput bošnjačkih kleronacionalista ne dopuštaju, tačnije nemaju nikakvo drugačije mišljenje, ne predstavlja im smetnju da redovno među Bošnjacima zamjećuju odsustvo liberalnog i primat kleronacionalnog, pa čak i onda kada se unutar tog korpusa razvije šira polemika koja se kod druga dva uopće ne dešava. Ništa njima to ne predstavlja smetnju. Oni sa svoje uzvišene moralističke pozicije bičuju taj bošnjački kleronacionalizam, i to samo sa jednom željom; da ga očeliče, da mu udahnu novu snagu, a svako građansko i multietničko mišljenje izvrgnu ruglu i gurnu na marginu gdje po njihovom mišljenju treba i ostati.
Kada se Slavo Kukić toljagom disciplinira zbog drugačijeg mišljenja (ma kakvo to mišljenje bilo) onda hrvatski nacionalisti, posebno oni koji Sarajevu spočitavaju ideološku homogeniziranost, mudro ćute. Čim se u Sarajevu desi sličan slučaj onda poput ptica lešinara počinju da kljuju i izražavaju navodnu zabrinutost stanjem toga društva u kojem neko ipak na takve pojave reagira, dok u slučaju prvih ne reagira niko. Kada u RS-u dodjele nagrade ratnim zločincima, tada srpski nacionalisti mudro ćute. Usta tek otvaraju kada u Sarajevu bošnjački kleronacionalisti načine potez sličan onome u RS-u. Takvih je primjera bezbroj a suma summarum svega je; liberalna kritika kao sredstvo a ne kao cilj.
Kada se srpsko- hrvatski nacionalisti služe liberalnim frazama te fraze predstavljaju samo sredstvo u potpuno suprotnom cilju. Nikada srpsko-hrvatski nacionalisti, a posebno oni među njima koji sa liberalizom koketiraju i koji sebe vole shvatati kao naročito otvorene, nikada takvi neće podržati građanski dio bošnjačkog društva na štetu njegovog kleronacionalnog dijela.
Stoga pred Bošnjacima, građanski orijentiranim stoji dupli izazov. Oni da bi spriječili formiranje džamahirije, tog ostatka u perspektivi, podjeljenje Bosne i Hercegovine, moraju se boriti i protiv sprsko-hrvatskih nacionalista i kleronacionalista u vlastitim redovima koji uživaju jedva skrivenu podršku prvih. Hoće li u tome uspjeti ostaje da se vidi, ali neka ostane zapisano ko je džamahirije istinski saveznik, ko o njoj snatari i isčekuje je u skrušenoj molitivi i nadi da će stići čim prije. Džamahrijo u srcu te oni nose.
Stavovi izrečeni u ovom teksu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
