Dvije godine Trumpa i promjene koje je donio zemlji i svijetu

Dvije godine Trumpa i promjene koje je svojom “brutalnom iskrenošću” donio zemlji i svijetu

Uskoro će biti dvije godine kako je Donald Trump prisegnuo za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i ušao u Ovalni ured. Iskreno govoreći, nakon svega što je učinila, govorila u predizbornoj kampanji da će učiniti i što bi vjerojatno napravila da je bila izabrana za predsjednicu, izbor Donalda Trumpa umjesto Hillary Clinton je svakako bilo ugodno iznenađenje. No, sudeći po prethodnom iskustvu dva mandata predsjednika mira, Baracka Obame, mnogima je bilo jasno da američki politički vrh neće odstupiti od svoje glavne strategije, a njoj je uvijek bio cilj očuvati sad već prilično narušenu globalnu hegemoniju.

Izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država je odmah izazvao iznimno proturječne reakcije. Mnogi su se veselili za izboru “antisistemskog”, populističkog i neoizolacionstičkog kandidata. Drugi su dramatično proživjeli taj trenutak, uz naglasak na pseudoreakcionarnu prijetnju koju postavlja njujorški tajkun. Ipak, neki su, iako vrlo mala manjina, odmah osjetili da se bez obzira na propagandu, nakon svega, politika Washingtona i američka geopolitička strategija neće toliko promijeniti.

Čak je ta mala skupina pozitivno ocijenila izbor Trumpa zbog jednostavne činjenice da će drski i politički nekorektni američki milijarder razotkriti more laži koji su karakterizirali Obamu i njegova dva mandata. Zapravo, jedina pozitivna konotacija tih izbora je bila upravo to što su Sjedinjene Države opet pokazale svoje pravo lice, lice agresivne sile kako na vojnom tako i na ekonomskom planu. U tom smislu je Trump učinio uslugu cijelom svijetu, zbog jednostavne činjenice da je opet počeo nazivati stvari pravim imenom i prikazivati ih onakvima kakve stvarno jesu.

Njegova “zasluga”, na prvom mjestu, bila je što je konačno stao na kraj europskoj iluziji da sa Sjedinjenim Državama činimo vojni, politički i ekonomski savez, ravnopravan i horizontalan, a ne vertikalan s Washingtonom na vrhu.

Trump je kroz politiku palice, ali bez mrkve, podijelio Europske vazale i počeo davati komande, čime je jasno naglasio geopolitičku impotenciju EU i mazohističku i shizofrenu Europu natjerao da se ponovo ponaša i razmišlja kao sastavni dio područja američkog utjecaja. Slijedom toga, Donald Trump od europskih vođa traži maksimalno poštovanje, što se upravo vidjelo u Parizu uoči proslave stote obljetnice završetka prvog svjetskog rata, gdje je doslovno održao predavanje Emmanuelu Macronu i ukorio ga zbog nekakve “europske vojske”, koju je nekoliko dana ranije predložio francuski predsjednik.

SAD od europskih vazala traže apsolutno potčinjavanje interesima Washingtona, da im se ne suprotstavljaju, čak i ako se ne podudaraju s interesima europskih naroda.

Istovremeno je priznao da upravo EU, ali posebice euro kao jedinstvena valuta Europske unije, više nisu u geostrateškom interesu zapovjednog centra u Washingtonu.

SAD su pod Trumpom europskim zemljama ponudile novu političku i ekonomsku paradigmu suvereniteta, ali suvereniteta kao umnožavanja impotencije, što je koristan ideološki instrument za ostvarenje ciljeva svakog hegemona.

Za Trumpa je fragmentirana EU zbir nemoćnih vazala, što on i ne krije, posebice u susretima s “prijateljima” na istoku, Poljskoj i baltičkim zemljama, svom odnosu prema “staroj Europi” i prilično srdačnom odnosu s Londonom, što je za očekivati, jer je Velika Britanija uvijek promovirala američke interese u EU, često ispred svojih vlastitih. Zato je i ukorio Macrona zbog navodno “njegove ideje” o stvaranju europske vojske, nakon čega je francuski predsjednik rekao kako nije baš tako mislio, da je možda krivo protumačen i da je savez u NATO paktu za sve njegove članice neupitan i na prvom mjestu.

S druge strane, Trump je izravnim promicanjem protekcionističke politike prema Kini, umjesto da “azijskog diva” polako okružuje kroz ugovore TPP i TTIP, nedvojbeno pokazao tko je glavni neprijatelj Sjedinjenih Država.

Priznavši Jeruzalem za glavni grad Izraela dao je razlog za slavlje cionističkim silama, koje su dobile nešto za što su sedamdeset godina utjecale i lobirale u američkom Kongresu. Ništa manje važno nije bilo ni jednostrano napuštanje iranskog nuklearnog sporazuma i ponovno nametanje sankcija Islamskoj Republici. Ovom odlukom Trump je svima pokazao da je istinski cilj Amerike u regiji svrgavanje aktualne vlasti u Teheranu. Nije se krio iza lijepih riječi i poruka pomirenja, kao Obama i njegovi prethodnici, koji su radili istu stvar, kamufliranu nuklearnim sporazumom ili drugim “znacima popuštanja”.

U odnosima prema Teheranu je Trump još jednom naglasio kako djeluje američka geoekonomska strategija. Washington raznim vladama u svijetu nameće sankcije samo kako bi bolje prodavao svoje proizvode i one svojih izravnih saveznika.

U tom je smislu možemo tumačiti čak i pritisak na europske vazale da kupuju američki ukapljeni plin umjesto jeftinijeg i kvalitetnijeg ruskog, koji plinovodima desetljećima zadovoljava europske potrebe.

Najavio je i jednostrani izlazak Sjedinjenih Država iz Sporazuma o uklanjanju projektila srednjeg i kratkog dometa (INF) iz 1987. godine, kojem je cilj bio smanjenje proliferacije nuklearnih projektila, iako je NATO prvi prekršio sporazum dovođenjem svojih snaga na zapadne granice Rusije, čak do Gruzije i Ukrajine.

Time je pokazao želju Bijele kuće da se stvori klima “Hladnog rata”, koja je korisna za zbijanje redova unutar takozvanog Zapada, obzirom na sukob s novim / starim neprijateljem kojeg predstavljaju “agresivne euroazijske civilizacije”.

Ali pravo Trumpovo remek djelo, kroz koje je cijelom svijetu otkrio licemjerni mehanizam s kojim funkcionira sustav dominacije Sjedinjenih Država, bio je način na koji se Bijela kuća riješila dramatičnog slučaja Jamala Khashoggija, saudijskog novinara koji je brutalno ubijen i navodno rastopljen u kiselini u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu.

Trump “vjerodostojnom” smatra morbidno smiješnu rekonstrukciju incidenta koju je predočila Saudijska Arabija, prema kojoj je novinar umro nakon sukoba s nekim od agenata tajnih službi.

Trump je u ovom slučaju koristio dvostruka mjerila, kao što sve zapadne zemlje čine u sličnim slučajevima, ovisno gdje se dogode ili prema stvarnim ili navodnim počiniteljima, što ne iznenađuje kada znamo da zapadni mediji obilno dobivaju nagrade u petrodolarima. Međutim, ovim je izborom potvrdio značajnu slabost toliko razvikanog ekonomskog rasta. Naime, da je stvarno tako i da američka ekonomija cvjeta, zašto bi Bijela kuća trebala spašavati saudijske krvnike i njihove nalogodavce u kraljevskoj obitelji. Donald Trump i obitelj Al-Saud nisu nikakvi veliki prijatelji, kao što je slučaj s obitelji izraelskog premijera Netanyahua s kojom je Trump “neizravno” povezan preko zeta Jareda Kushnera. Dakle, američki predsjednik je otkrio da američka ekonomija još uvijek ovisi o hirovitim saudijskim prinčevima i šeicima i njihovim ulaganjima u SAD, koja se u najvećoj mjeri svode na “poklone” za savezni proračun.

Zapravo, Saudijska Arabija se ne smije dirati zato što predstavlja stup američke geopolitike na Bliskom istoku, ali prije svega zato što zahvaljujući ogromnim vojnim narudžbama američka administracija uspijeva stvoriti radna mjesta u vojnoj industriji i pokrenuti gospodarstvo.

Na oduševljenje američke vojne industrije saudijski krunski princ Mohammad bin Salman, teroriziran usponom Irana u regiji, praktično isušio kraljevsku blagajnu, samo kako bi kupio sofisticirano naoružanje, unatoč padu cijena nafte.

Rastrošni, ali vrlo borbeni saudijski krunski princ, koji nije u stanju poraziti bosonoge Huti ratnike u Jemenu, na oružje je potrošio ukupno  200 milijardi dolara od 700 milijardi dostupnih u deviznim rezervama. Tome dodajmo i ugovore za isporuku oružja vrijedne preko 350 milijardi dolara u narednih 10 godina.

Saudijske narudžbe oružja bi teoretski, uz protekcionističku politiku prema kineskom uvozu, trebale dovesti do ostvarenja projekta ponovne industrijalizacije Amerike, ponovnog uspona srednje klase, postupno osiromašene u više od trideset godina nasilne provedbe neoliberalnih politika, koje se, sljedeći angloamerički kurs Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, provode po cijelom Zapadu. Ova je politika dovela do ogromnih problema, prije svega zbog tercijarizacije gospodarstva, odnosno, davanja naglaska na trgovinu, promet, ugostiteljstvo, bankarstvo i turizam, dok se zanemarivao primarni i sekundarni sektor, od kojeg žive obrazovanje, znanost, zdravstvo, kultura i javne službe. Ovaj je proces u Americi u zemljama EU pratila divlja privatizacija, prekarijat u svijetu rada i masovno izmještanje industrija u bivši Treći svijet u kojem je ojačala ne samo Kina, nego i druge azijske zemlje.

Čak i ako je istina da su podaci o zaposlenosti više nego pozitivni, uz pad stope nezaposlenosti na oko 4%, iako je to upitan podatak, jednako je istina da se povećala opća stopa nezaposlenosti,uključujući marginalne radnike, koja je porasla na preko 7%, dok je cijena rada takva da malo koja obitelj u Americi može živjeti od jedne, čak i dvoje prosječne plaće. To otkriva prve pukotine ekonomske paradigme koja se temeljeni na nekoj vrsti “neoliberalnog nacionalizma”, kojem uopće nije cilj ukiniti neravnoteže nastale provedbom gore navedenih neoliberalnih politika prethodnih godina i desetljeća.

U Sjedinjenim Državama, kao i drugim velikim zapadnim zemaljama, djeca će od roditelja naslijediti državu u nepovoljnom položaju, a čak će imati znatno niže plaće od roditelja.

Dakle, bez obzira na podatak da je američki BDP rastao za oko 4% prošle godine, ono je daleko od zdravog. Ne može se isključiti ni nova recesija zbog potencijalnih unutarnjih kriza koje su pogodile nekoliko važnih sektora.

Cijene tvrtki koje vladaju društvenim medijima su potpuno nerealne. Potrošački i studentski krediti konstantno rastu i sve su skuplji,  obrazovni sustav je sve manje inkluzivan.

Dodajmo tome da politika carina, koju Trumpova administracija provodi na prilično atipičan način, utječe ne samo na gotove proizvode već i na poluproizvode, što je neobjašnjiv “propust” u dizajniranju carina.

Ova je politika neuobičajena, jer SAD izvoze poluproizvode vrijedne više od 2000 milijardi dolara,a svi trebaju finalnu obradu kako bi kao gotov proizvod završili na policama trgovina.

Od tih 2000 milijardi poluproizvoda, 550 milijardi dolazi iz Kine, a 185 milijardi iz Sjedinjenih Država ide u Kinu. Jasno je da si ne mogu sve američke tvrtke priuštiti povećanje troškova proizvodnje, a da to u konačnici ne utječe na cijenu za potrošače.

Dakle, Trumpove carine će, kratkoročno i srednjoročno, izravno pasti na leđa američkih potrošača, što će dovesti do drastičnog smanjenja domaće potražnje.

Štoviše, nakon izborne kampanje u kojoj se Trump usredotočio na iskorištavanje nezadovoljstva radničke klase, došavši  u Bijelu kuću “antisistemska” uprava je prije svega promijenila porezni sustav i kojem je ponovo favorizirala bogatije klase, a istovremeno je rezala socijalna davanja i povećala vojne izdatke. To nisu bile želje Trumpovih birača, ali je Bijela kuća pokazala svoj karakter i da je apsolutno usklađena sa željama takozvane “duboke države”.

Sve ovo su manevri koji su polovično iznenađenje, ako uzmemo u obzir da je predsjednik Trump oduvijek spominjao ideološke i političke reference Reagana i  Thatcher. Ovo je model koji diže rejting i nekim čelnicima takozvane europske desnice, jer im očito nedostaje konkretnih ideja za rješavanje nagomilanih problema. Neki od europskih političara su ove ideje predstavili kao svoje, na opće oduševljenje stanara Bijele kuće.

Iako je zapadna dijalektika još uvijek podijeljena između onih koji i dalje Trumpa smatraju “revolucionarnim” i onih koji ga smatraju neadekvatnim za ulogu američkog predsjednika, ono što se doista primjećuje jeste da je obnovljena američka agresivna retorika ništa drugo nego koristan alat za prikrivanje značajnih slabosti u svjetlu izazova koje sa sobom donose novi protagonisti multipolarnog svijeta, prije svega sile koje u globalnoj ekonomiji provode prisilni proces dedolarizacije.

Rusija, Kina i Iran se već postavili temelje za uklanjanje posredovanja dolara u njihovoj trgovini. Ministarstvo financija Ruske Federacije je već pokrenulo strateški plan za trajno uklanjanje ovisnosti zemlje o dolaru do 2024. godine, a plan je pokrenut kao reakcija na politiku sankcija nametnutih nakon ukrajinske krize. Aktualni savez Kine i Rusije je dosljedno posvećen ukidanju dolara u bilateralnoj trgovinskoj razmjeni.

Aktivnostima tih zemalja, uz one Njemačke i Venezuele na tržištu zlata, ne isključuje ponovni povratak na zlatni standard, koji će na smetlište povijesti baciti sustav usredotočen na američku valutu.

Činjenica je da svjedočimo trendu gomilanja zlatnih rezervi u zemljama sa velikim ili rastućim ekonomijama, što vrlo lako može ukinuti imperijalni suverenitet dolara i državama osigurati sposobnost da se odupru bilo kojoj ekonomskoj nesreći koja proizlazi iz veza s dolarom, eurom ili funtom.

Čak je i Venezuela odlučila napustiti dolar i kao referentnu valutu u svojoj međunarodnoj trgovini koristiti euro. Osim toga, Venezuela je Londonu uputila službeni zahtjev za repatrijaciju svog zlata, ali se Banka Engleske za sada oglušila o želje Caracasa. Stoga ne čudi da je svrgavanje vlade u Venezueli jedan od prioriteta vanjske politike Washingtona, uključujući putem “humanitarne operacije” koja bi bila povjerena Pentagonu. Operacija bi, po svemu sudeći, mogla imati potporu marionetskog predsjednika Bolsonara u susjednom Brazilu.

Pobjeda nacionalističkog, profašističkog i ultraneoliberalnog kandidata Jaira Bolsonara u Brazilu se s jedne strane može tumačiti kao uspjeh “trumpizma”, ali s druge strane ostavlja brojne nepoznanice o budućnosti južnoameričke zemlje i cijelog kontinenta.

SAD će uključiti “svoje dvorište” u novu “Doktrinu Monroe”, čime će se lakše usredotočiti na projekciju vlastite moći u inozemstvu, iako bi to moglo utjecati na neizbježno pogoršanje društvenih sukoba koji proizlaze iz provedbe takve politike. Osim toga, sam Bolsonaro je u kampanji obećao dokidanje radničkih prava, brisanje viška zakona o zaštiti okoliša, što će dovesti do pobune amazonskih plemena i autohtonih zajednica, a jasno je poručio kako će ukinuti “nepotrebna socijalna izdvajanja” za siromašne.

Ako situacija u Sjedinjenim Državama nije ružičasta, ni njihovi najbliži saveznici, osobito na Bliskom istoku, ne stoje bolje. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, opsjednut iranskom prisutnošću u Siriji, prisiljen je pisati pamflete u Ujedinjenim narodima, koji bi trebali biti “nepobitan” dokaz da Iran krši nuklearni sporazum.

Posljednje, ali ne manje važno, je “dokaz” kojim je Netanyahu centar za pranje tepiha u Teheranu predstavio kao laboratorij za obogaćivanje urana. Time je samo potvrdio koliko je otpor Sirije stvarna geopolitička katastrofa za američku i cionističku strategiju u regiji.

Na kraju je izraelsko vojno zrakoplovstvo je izgubilo nadmoć u Siriji, a za sve su “krivi Rusi” koji su sirijskoj vojsci konačno poslali tri modernizirana sustava S-300 i svu popratnu opremu.

Nadalje, pobjeda vladinih snaga je otvorila vrata kineskom kapitalu za obnovu zemlje u kojoj Peking vidi mediteransko trgovačko središte za robu koja je ići “Novim putem svile”. Istovremeno je Rusija najavila da će u jednoj od sirijskih luka izgraditi najveći logistički centar za izvoz žitarica za cijeli Bliski istok, a ako uzmemo u obzir da se populacija Saudijske Arabije u manje od 20 godina s 19 milijuna popela na više od 30 milijuna ljudi, od čega je dvije trećine mlađe od 30 godina, ruski plan je potpuno logičan.

Osim toga, međunarodna “kopnena” komercijalna ruta teoretski treba omogućiti Kini, najvećem uvozniku energije u svijetu, da izbjegne američke kontrole nad tokovima energije i time bi se SAD definitivno isključile iz euroazijskog prostora.

Situacija nije bolja ni u Saudijskoj Arabiji, koja je središnji element Trumpove strategije ograničavanja Irana. Krunski princ, pravi vladar kraljevstva, uspio je propasti na svakom polju. Saudijska je vojska izmrcvarena u Jemenu, gdje, osim masakra civila i drugih zločina, za više od tri godine brutalne agresije nije ostvarila nijedan pravi vojni uspjeh.

Navodni spor s Katarom nije dao nikakve rezultate, situacija u samoj Saudijskoj Arabiji također nije ništa bolja. Etničko i  konfesionalno čišćenje u istočnoj pokrajini Al-Qatif, gdje žive šiiti, nastavlja se provoditi u tišini međunarodnih medija.

Nezadovoljstvo mnogih članova kraljevske obitelji s politikom princa Mohammada bin Salmana je sve očitije. Slučaj Khashoggi, koji potencijalno graniči sa sankcijama, iako će one biti dizajnirane tako da na bilo koji način neće utjecati na američke poslove, dodatno se pogoršava. Najvjerojatnije će se u Rijadu dogoditi još jedan krug čistki, ali ovoga puta neće biti dovoljno okupiti vladajuću elitu u luksuznom hotelu, kako bi, nakon dragovoljne uplate nekoliko milijardi dolara svaki u kraljevsku riznicu, svi bili pušteni na slobodu.

Dementni kralj Salman je vjerojatno neupućen u izreku Alberta Einsteina da problem ne može biti riješen s istim načinom razmišljanja koji je problem proizveo. Dakle, čak i nakon reforme tajnih službi, koje su optužene za ubojstvo kontroverznog novinara, neće se dogoditi ništa i Saudijska Arabija će i dalje ići stranputicom u koju ju je uveo krunski princ Mohammad bin Salman. Da bi se problem riješio, on mora biti uklonjen, ali je on kraljev sin i rudnik zlata za Donalda Trumpa, stoga je teško očekivati ovakav razvoj događaja.

Paradoksalno, ali jedini front na kojem  se čini da SAD imaju koristi jest Europa. Balkan je gotovo u cijelosti podvrgnut hegemoniji NATO pakta. Višegradska skupina se sada svela na puko geopolitičko sredstvo za suzbijanje i kontrolu Rusije, zajedno s drugim istočnoeuropskim zemljama, uz isključenje Bjelorusije. Cijeli ovaj blok zemalja predstavlja neku vrstu “atlantskog sanitarnog kordona” na zapadnim granicama Moskve.

Velika Britanija i Italija, gdje je politički diskurs brzo posao identičan Trumpovom, kao da su izabrani da demontiraju ovaj jadni konstrukt zvan EU, koji se više ne uklapa dizajn američke globalne hegemonije. Što vrijeme više protječe, čini se da Nigel Farage nije slučajno uspio s referendumom o Brexitu. No, pričekajmo s ovim tvrdnjama, dok ne bude konkretnih dokaza za takvo što. Međutim, izlazak Velike Britanije iz EU se savršeno uklapa u nove smjernice Washingtona, iako je referendum održan prije dolaska Trumpa na vlast.

Nekakva nova Europa – Europa suverenih naroda, a ne nakaradni konstrukt zvan Europska unija, mogla bi igrati jednu od vodećih uloga u budućem multipolarnom poretku i usprotiviti se podređenosti “carstvu”. Međutim, kao da je predviđeno da implodira, i to zbog vlastitog prekomjernog proširenja, što uopće ne izgleda kao dalekovidna geopolitička strategija.

N. BABIĆ

Logicno.com