-TopSLIDEKultura

Dva lica Crkve

Kroz cijelu povijest Crkve sukobljavaju se dva modela crkvenosti: jedan svjetovni i vladajući, a drugi evanđeoski i suosjećajni. To se pokazalo i u nedavnom napadu biskupa Perića na nadbiskupa Uzinića

Drago Bojić – polis.ba

U sjeni lokalnih izbora u Republici Hrvatskoj, na kojima divljaju hrvatski nacionalisti, u čemu prednjače oni iz Domovinskog pokreta, dogodio se i sukob unutar Katoličke crkve. Nakon što je uz Međunarodni dan borbe protiv homofobije riječki nadbiskup Mate Uzinić objavio post u kojem se ispričao homoseksualnim osobama zbog diskriminacije koju trpe, uslijedile su na društvenim mrežama žestoke i uvredljive reakcije hrvatskih katolika i konzervativnih katoličkih portala, a njima se pridružio i mostarski „biskup u miru“ Ratko Perić.

Nadbiskup Mate Uzinić zatražio je oproštenje od homoseksualnih osoba citirajući pritom pobudnicu pape Franje „Amoris laetitia“ u kojoj se u br. 250 kaže da „svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, treba poštovati u njezinu dostojanstvu, te treba pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“ Uzinić je pritom dodao i sljedeće: „Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.“

Uzinićevo kratko očitovanje na facebook profilu „pobožni i revnosni“ hrvatski katolici su popratili s mnoštvom uvredljivih komentara, optužujući ga da je izdajnik Katoličke crkve. Homofobnim katolicima na društvenim mrežama pridružili su se nakon toga i neki katolički laički portali, dakle, portali koji nisu službeno crkveni i koje uređuju civilne osobe: vjeraidjela.comnarod.hrkatolik.hr. Uz njih je stao i biskup Ratko Perić, hvaleći dotične hrvatske katoličke laike „što brane moral i vjeru“ od jednog nadbiskupa. Perić je svoj tekst pod naslovom „Znaju, znaju reći, znaju javno posvjedočiti“ objavio na portalu Crkva na kamenu (cnak.ba).

Biskup Mate Uzinić nije napisao ništa što nije u skladu s učenjem Katoličke crkve. Citirao je papinu pobudnicu, dakle, službeni stav Katoličke crkve, a i u Katekizmu Katoličke crkve (to bi biskup Perić i nadobudni katolici-laici morali znati) kaže se da homoseksualne osobe „ne biraju svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije“ (KKC 2358). Spomenimo ovdje i to da je i Papa Franjo prije nekoliko godina govoreći o homoseksualnim osobama izrekao one poznate riječi – „Tko sam ja da sudim?“, i time izrazio ljudski odnos prema tim osobama, razumijevanje za njihove živote i sudbine, ali i evanđeosko suosjećanje s njihovim problemima.

Ovdje nećemo analizirati tekstove laičkih katoličkih piskarala, ali hoćemo komentirati reakciju biskupa Perića s osvrtom na njegovo biskupsko djelovanje. On se u svom misaono sklepanom i stilski neprohodnom tekstu najprije kritički osvrće na ovogodišnju Ljetnu školu teologije u Dubrovniku zato što je među predavačima i „poznata širiteljica feminističke teologije“ Teresa Forcades. Protestirao je biskup Perić i prije dvije godine kad je na dubrovačkoj ljetnoj školi gostovala britanska katolička teologinja Tina Beattie. I tada se obrušio na biskupa Uzinića, s namjerom da na njega navuče bijes fanatičnih i neprosvijećenih klerika i katolika.

U nastavku svoga teksta biskup Perić taksativno navodi reakcije katoličkih laika na portalima i društvenim mrežama. Hvali biskup Perić autore tih tekstova, zadivljen s kojom „vjerničkom dobrostivošću, teološkim znanjem i kršćanskom kulturom kao Kristovi vjernici laici, svaki na svoj vlastit način, s vlastitim izričajem, ljudskom inteligencijom i emocijom, odgovaraju i Nadbiskupa pozivaju da izađe iz svoje kontradikcije i služi se jasnom dikcijom ljudske logike, kršćanske moralke i crkvene dogmatike na dobro vjernika i svih primatelja svoje poruke.“ Citirali smo ovu rečenicu i kao pokazatelj logičko-misaone zbrke u glavi biskupa Perića.

Čini se da biskup Perić, koji sebe smatra uzorom crkvenosti, nimalo ne drži do stavova papa i službenih stajališta Katoličke crkve

Čini se da biskup Perić ne vjeruje u „dar opraštanja“ i u mogućnost oprosta i da opraštanje smatra slabošću. Zaboravlja pritom da je upravo opraštanje jedan od najvažnijih zahtjeva/zapovijedi koje Isus stavlja pred svoje učenike. Zaboravlja i da je Papa Ivan Pavao II. svojevremeno tražio oprost za zla koja su pripadnici Katoličke crkve počinili u prošlosti. I njegov nasljednik, Papa Benedikt XVI., također je često govorio i pisao o opraštanju. Sadašnji Papa Franjo gotovo stalno govori o nužnosti traženja i davanja oprosta. Čini se da biskup Perić, koji sebe smatra uzorom crkvenosti, nimalo ne drži do stavova spomenutih papa i službenih stajališta Katoličke crkve. On i dalje goni po svom, kao da nije bilo ni Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.)

Od prošle godine Ratko Perić nije više biskup mostarsko-duvanjske biskupije niti apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanske biskupije. Na njegovo mjesto je imenovan bivši hvarski biskup i janjevački Hrvat biskup Petar Palić. U gotovo tridesetogodišnjem upravljanju mostarskom biskupijom (od 1992. do 2020.), biskup Perić se pokazao neprikladnim za tu odgovornu službu. Riječ je o čovjeku koji se stalno svađa, proizvodi konflikte, nastupa inkvizicijski, bez želje da razumije pozicije i stavove drugih i bez milosrđa prema podređenima. Autoritarni crkveni upravitelj svojim je nerazboritim potezima produbljivao podjele u povjerenim mu biskupijama. Nije uspio otkloniti niti djelomično urediti probleme koje je naslijedio (slučaj s hercegovačkim župama), a gotovo stalno je stvarao nove.

Gotovo puna tri desetljeća nemirni „biskup u miru“ Perić se iživljavao u svojoj biskupiji koristeći ovlasti koje mu biskupska služba daje. Zavodio je red, kažnjavao nemilosrdno hercegovačke franjevce, oduzimao im jurisdikciju (zabranjivao im da pastoralno djeluju na prostoru njegove biskupije), spletkario i tužakao ih u Rim kako bi pojačao crkvene sankcije. Nekim franjevcima/svećenicima, uz asistenciju vlastohlepnih hercegovačkih franjevaca (provincijala i članova uprave), u doslovnom smislu je uništio život. Njegovo protivljenje takozvanim međugorskim „ukazanjima“ tiče se ponajviše vlasti i njegovog animoziteta prema hercegovačkim franjevcima te nemogućnosti da kontrolira izdašne milodare međugorskih hodočasnika.

Ratko Perić se predstavlja kao neupitni autoritet, jedini ispravni tumač vjere i Evanđelja. Iz njegovih riječi i postupaka odsjeva smrknuto lice Crkve, licemjerne Crkve koja samo kontrolira tuđe grijehe, a s vlastitima se ne želi susresti

Za vrijeme rata, kad su na području njegovih biskupija i u gradu Mostaru u kojem je stolovao, provodili teror Bobanovi hercegbosanski nacionalisti, biskup Perić je uglavnom šutio, odnosno smišljao kako da u ratnim neprilikama profitira i preuzme neke župe u Mostaru, i sve to s drskom pozom pravovjernog katoličkog biskupa. Šutio je biskup Perić i o planskom etničkom čišćenju, o protjerivanju najprije pripadnika srpskog, a onda i bošnjačkog naroda. Šutio je i kad su hercegbosanske političke i vojne vlasti (sve odreda katolici) zatvarali ljude u logore, maltretirali ih, mučili, silovali i ubijali. Sve su to činili Perićevi „dobrostivi“ katolici laici i Hrvati, ali ih biskup, samoprozvani branitelj istina katolike vjere, nije opominjao zbog toga. Tad je biskup Perić trebao govoriti o „kršćanskoj kulturi“, o kulturi nenasilja, i tad je trebao govoriti i o „kršćanskoj moralki“ i kršćanskim zapovijedima koje zabranjuju nasilje, zločine i ubojstva.

Šutio je, dakle, biskup Perić kad su njegovi vjernici činili zločine, kada se njegova biskupija u politici „etničkoga čišćenja“ i „humanoga preseljenja“ popunjavala konjičkim i bosanskim Hrvatima i kad su se stvarala nova naselja Bobanovo i Šuškovo bez ikakvih uvjeta za život, a sada je jedan od najglasnijih kad je riječ o stradanjima hrvatskog naroda. Posljednjih godina, više iz inata prema neistomišljenicima, a manje iz pijeteta prema žrtvama, organizira „hercegovačke Bleiburge na Radimlji“, pretvarajući ih u sablažnjive crkveno-političke parade, lamentira o stradanjima hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, ali prešućuje ustaške zločine, kao što je šutio i šuti o onim hercegbosanskim. Biskup Perić Crkvu (biskupiju) promatra kao privatno vlasništvo, zloupotrebljava moć i ovlasti i konstantno se ideološki razračunava s drugima. On je prototip „izvanvremenskog klerika“ (P. M. Zulehner), posvađanog sa suvremenim svijetom, ljudskim pravima i slobodama. Njegovo kršćanstvo nije kršćanstvo slobodnih i osvjedočenih ljudi, nego sektaško kršćanstvo militantnih, pokatoličenih, ali ne i evangeliziranih ljudi. Perićevo kršćanstvo je kršćanstvo dogmi i fiksiranih doktrina, selektivno izabranih kanona i paragrafa, smrknuto i mrzovoljno kršćanstvo koje zatire radosnu vijest Evanđelja.

Nitko, pa ni politika, nije toliko iskvario hrvatski narod kao njegovi crkveni vođe. Kroz cijelu noviju povijest su ih ugonili u nacionalizam i tradicionalizam, fundamentalizam i duhovnjaštvo, bez kritičke distance prema zabludama tog naroda u prošlosti i sadašnjosti

Stavovi biskupa Perića su i stavovi mnogih drugih hrvatskih biskupa i svećenika, a on se često predstavlja kao njihov predvodnik. Nitko, pa ni politika, nije toliko iskvario hrvatski narod kao njegovi crkveni vođe. Kroz cijelu noviju povijest su ih ugonili u nacionalizam i tradicionalizam, fundamentalizam i duhovnjaštvo, bez kritičke distance prema zabludama tog naroda u prošlosti i sadašnjosti, dokidajući u ime takozvanih tradicionalnih vrednota individualna prava i slobode vjernika, stvarajući od njih bezlične mase infantilnih, ugroženih i isključivih ljudi. Takvo kršćanstvo, nacionalizirano, bojovno i sektaško kršćanstvo nije kršćanstvo koje je naviještao Isus iz Nazareta.

Kršćanstvo biskupa Perića je kršćanstvo prošlosti koje može biti privlačno samo onima koji su svjetonazorski, idejno i duhovno zarobljeni u toj prošlosti. Biskup Perić ne shvaća da biskupska služba nije služba vladanja i kažnjavanja neposlušnih, nego služba savjesnog i odgovornog vođenja zajednice, služba služenja i brige za druge. Nije riječ o tome da se pokaže hijerarhijska moć i da se zastrašuje ljude, nego da se u duhu Evanđelja pokaže milosrdno i pravedno lice Crkve, da se izgrađuje zajednica Isusovih učenika kao zajednica prijatelja, slobode i razlika, zajednica koja je dobrohotna i sućutna prema svim ljudima, ponajprije prema beskućnicima, obespravljenima i potlačenima.

Ratko Perić se predstavlja kao neupitni autoritet, jedini ispravni tumač vjere i Evanđelja. Iz njegovih riječi i postupaka odsjeva smrknuto lice Crkve, licemjerne Crkve koja samo kontrolira tuđe grijehe, a s vlastitima se ne želi susresti. Perić svoju biskupsku službu razumijeva prvenstveno kao vladanje nad drugima, kao osiono nadmudrivanje s neistomišljenicima, militarističko utjerivanje u jednoumlje, pretvarajući pritom oltar u svoj vlastiti teatar u kojem proziva i napada svoje neprijatelje. To nije kršćanstvo Isusa iz Nazareta.

Drago Bojić, polis.ba

Naslovna: Prispodoba o slijepcima’ (1568), P. Bruegel. Izvor: Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close