Duga povijest izdaje dijela europske ljevice
Duga povijest izdaje dijela europske ljevice i neoprostiva suradnja sa zapadnim imperijalizmom i NATO savezom
Mnogi se često pitaju kako neki istaknuti ljevičari, aktivisti ljevičarskih društvenih pokreta, udruga i organizacija mogu podržavati prevrate, državne udare i ratove režirane od strane stratega NATO saveza, kao i aktualnu prikrivenu agresiju protiv Ruske Federacije. Za one koji se ne žele pretjerano „zamarati“ poviješću , bilo bi dovoljno pročitati kraći Lenjinov esej „Proleterska revolucija i renegat Kautsky“ u kojem vođa Oktobarske revolucije opisuje „dječje bolesti ljevičarstva u komunizmu“, koje su na kraju i dovele do neprepoznatljive institucionalne i vaninstitucionalne „ljevice“ kojoj uloga nije uspostava socijalističkog društva, nego se njeno postojanje svelo na kozmetičke promjene kapitalizma i službu zapadnom imperijalizmu.
„Reći sovjetima: borite se, ali ne uzimajte u ruke svu državnu vlast, ne postajte državne organizacije -znači propovijedati suradnju klasa i „socijalni mir“ proletarijata s buržoazijom. Smiješno je i misliti da takav stav u ogorčenoj borbi može dovesti i do čega drugog osim do sramnog kraha. Sjedenje na dvije stolice je vječna sudbina Kautskog. On se pravi da se ni u čemu ne slaže s oportunistima u teoriji, a u stvari on se u svemu bitnom, tj. u svemu što se odnosi na revoluciju, slaže s njima u praksi“, piše tada Vladimir Iljič Lenjin i već tada upozorava da je suživot „demokratske ljevice“ s vladajućom oligarhijom kako u teoriji, tako i u praksi izdaja ideje socijalizma i svega onog čemu teži.
Austrijski „marksist“ i jedan od utemeljitelja socijaldemokracije, Karl Kautsky, na koga se Lenjin referira u ovom uratku, strastveno radi na tome da radništvu objasni kako je socijaldemokracija pravi put u komunizam i s punim pravom kritizira boljševike, ali istovremeno gubi iz vida da se opasno približava podaničkom odnosu prema vladajućoj oligarhiji, upravo ono na što je Lenjin upozoravao prije sto godina.
Na „marksizmu“ Karla Kautskog je stasao i njemački socijalist Willy Brandt, koji je na povijesnom kongresu socijaldemokrata u Bad Godesbergu 1959. godine otišao tako daleko da je izjavio kako je platforma njemačke socijaldemokracije: „Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state.“ Posljedice tadašnjeg popuštanja i kompromisa su se znatnije počele osjećati nakon pada Berlinskog zida, jer su vladajućoj eliti socijaldemokrati postali potpuno nepotrebni i više nisu mogli utjecati na društvena zbivanja, osim kao obični podanici i sljebenici neoliberalne ideologije, što na kraju i čine.
Uza svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza, pa čak i NR Kine, nikako ne treba zaboraviti da bi danas veliki dijelovi Europe i Azije bez tih antikapitalističkih sila bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, da čak ne bi bilo ni početka dekolonijalizacije Trećeg svijeta, da se SAD ne bi ponašale kao poraženi kapitalistički „svjetski žandar“ koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporan pobjednik. Bez straha od komunizma vladajuća oligarhija bi se brojnim zahtjevima radničkog pokreta suprotstavljala znatno brutalnije i možda tijekom desetljeća borbi ne bi bila ostvarena nijedna pobjeda radništva, a da ne govorimo da bi socijalna država, ili welfare state kojeg je slavio Willy Brandt, vjerojatno ostala samo utopija.
S padom Sovjetskog Saveza europska ljevica gubi potporu i biva pregažena od neoliberalne oligarhije, i to u istoj mjeri na kapitalističkom Zapadu, kao i na urušenom socijalističkom Istoku. Što čini jedan njen dio? Nastavlja s praksom koju su u Europi započeli Kautsky i njegovi suradnici, kojima su se kasnije pridružili „trockisti“ Četvrte internacionale, institucionalizira se i otvoreno surađuje s „buržoazijom“ i militantnim krilom zapadnog imperijalizma – NATO savezom. Zavodi jedan dio dobronamjernih ljudi i zbunjenog radništva, a pod parolama „prosvjetiteljstva“, „slobode“, „demokracije“ i „ljudskih prava“ podržava intervencionizam NATO saveza u zemljama diljem svijeta u kojima su na vlasti „diktatorski režimi“, koje se kvalificira nacionalističkim, teokratskim ili birokratsko-komunističkim.
Nabrajati europske socijaldemokrate i „ljevičare“ koji su ushićeno klicali Arapskom proljeću i Obojenim revolucijama bi bilo previše. Međutim, kao što brojni analitičari naglašavaju, uništenje i destabilizacija Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, kao i sve Obojene revolucije u Euroaziji, za cilj imaju uništiti dva neprijatelja – Rusiju, u prvom redu, a potom i NR Kinu.
Mnogi aktualnu europsku ljevicu koja šuti ili podržava NATO intervencionizam, nazivaju „trockističkom strujom“, što bi bili takozvani sljedbenici osnivača Crvene armije, Lava Trockog, koji zapravo nemaju nikakve veze s programom Oktobarske revolucije iz 1917. godine, a s rduge strane dosljedno podržavaju program uništenja Rusije, jednako kao što su ranije podržavali ideju uništenja Ruskog carstva, a kasnije Sovjetskog Saveza.
Bilo bi nepravedno prema Trockom reći da je on idejni začetnik uništenja Sovjetskog Saveza ili Rusije, jer je ovu strategiju u stvari osmislio jedan drugi „marksist“, Alexander Parvus, kojega gotovo nikad spominju ni lijevi ni desni povjesničari.
Alexander Parvus, germanizirani Židov rodom iz Berezina (Minska oblast), kao mladić studira u Odesi i kasnije odlazi u Njemačku gdje godinama djeluje u okviru njemačke socijaldemokracije.
Parvus je bio jedan od idejnih tvoraca i utemeljitelj moderne geopolitike suprotstavljanja Rusiji i Sovjetskom Savezu. Inspirator je poznatog željezničkog koridora Berlin-Bagdad, skraćene njemačke verzije koji je trebao ugroziti anti-hegemonistički projekta ruskog carskog premijera, grofa Sergeja Wittea, tvorca i promotora Trans-sibirske željeznice.
Parvus se obogatio kada je bio savjetnik u vladi Mladoturaka a u Istanbulu tijekom balkanskih ratova i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Organizirao je turske sustave komunikacija i prometnice, a bio je vjerojatno jedan od sudionika genocida nad Armencima 1915. – 1919.
Njegov rad svakako nije u skladu s teorijom “znanstvenog socijalizma” Karla Marxa. Zanimljivo je da sve ove stvari treba objašnjavati našim „marksistima“, koji kao i njihovi ideolozi – od prešućenog Parvusa, do izvikanog Kautskog – surađuju s izopačenim reakcionarnim režimima, nekada s Turcima, Nijemcima i dinastijom Habsburg, a danas s Washingtonom i njegovim saveznicima.
Dakle, ovo nije slučajan fenomen, nego kontinuitet aktivnosti jednog dijela „ljevice“ koja urla protiv „birokratskog socijalizma“ kojeg utjelovljuju „crveni smeđekošuljaši“, protiv ruskog ili kineskog geopolitičkog „imperijalizma“ i „ekpanzionizma“, kao i protiv svih zemalja saveznica Moskve i Pekinga, samo kako bi se opravdale atlantističke agresije od kojih su posljednje ona protiv pan-arapske socijalističke republike Libije, Alžira, Sirije, potom protiv revolucionarne „Osovine otpora“ koju čine Iran-Irak-Sirija-Hezbollah-Ansarullah, pa do otvorenih napada na anti-islamističke vlade Egipta i Tunisa.
Ta i takva „ljevica“ podržava čak i regionalne bojovnike NATO saveza kao što su militanti Muslimanskog bratstva. Podržali su Arapsko proljeće i „revolucionare“ Sirije, Egipta, Alžira, Tunisa, Cirenaike, kao i Zeleni val u Iranu. Istovremeno s osmjehom hodočaste vehabije i salafiste iz petromonarhija s Arapskog poluotoka, a u svom sljepilu ne uspijevaju sročiti dvije rečenice razumne kritike kurdskih milicija Massouda Barzanija i njegovih saveznika među Kurdima, koji su na povijesnoj prekretnici zaigrali na kartu odanosti Washingtonu i Izraelu.
Europa i dio europske ljevice podržavaju cijeli niz sektaških i fundamentalističkih organizacija, a razne pseudo-trockističke stranke, udruge i organizacije koje služe ostvarivanju geostrateških i geopolitičkih ciljeva Washingtona, Pariza, Londona i Berlina dosljedne su u svojoj rusofobiji, sinofobiji, kao i sentimentu protiv skupina BRICS, ALBA, Bolivarskom savezu, što se najbolje očituje u odnosu prema socijalističkim i demokratskim vladama Brazila, Bolivije, Argentine, Ekvadora, Kube, a da ne govorimo o mržnji koju gaji protiv sljedbenika Ba'ath pokreta u Siriji, Libiji, potom Iranu i drugdje.
Sve se to pravda borbom protiv „crvenih smeđekošuljaša“ ili totalitarne ljevice, „euroazijatizma“ i rusko-kineskog „geopolitičkog imperijalizma i ekspanzionizma“.
Vraćajući se na Parvusa, on je organizirao putovanje Lenjina i boljševičke vrhuške od Švicarske do post-carističke Rusije, gdje je nakon veljače 1917. uspostavljena marionetska vlada anglo-američkog imperijalizma.
Parvus, koji je kao europski socijaldemokrat bio dosljedan rusofob, također je bio aktivan i kao agent njemačkog imperijalizma i sve je učinio kako bi Rusiju izvukao iz Prvog svjetskog rata. Obzirom da su tada u igri bili i interesi Londona, Pariza, Rima i Washingtona, morao je poslati nekoga tko će se suprotstaviti anglo-američkom utjecaju u Moskvi, koji je progresivno rastao nakon revolucije u veljači 1917. Parvus tada kontaktira jedinog čovjeka koji je bio u stanju provesti anti-imperijalističku revoluciju u Rusiji, V.I.Lenjina. Od njega je Parvus kasnije pokušao dobiti nešto zauzvrat, jer je smatrao kako zaslužuje nagradu za pomoć u provođenju Oktobarske revolucije. Međutim, Lenjin se oglušio na njegove zahtjeve, znajući koliko je Parvus podmukao i opasan.
Alexander Parvus umire 1925. godine, a njegova intelektualna baština, velika arhiva dokumenata i međunarodnih političkih i zemljopisnih studija biva raspršena. Mogo toga je završilo u Sovjetskom Savezu, jer je najstariji sin Parvusa bio zaposlenik sovjetskog ministarstva vanjskih poslova, a dio je zadržala nacistička Njemačka, što je kasnije završilo u rukama startega NATO saveza.
Dokumenti Parvusa koje su Amerikanci pronašli kod nacista su zajedno s obavještajnim izvješćima Trećeg Reicha bili temelj destabilizirajućih operacija protiv Sovjetskog Saveza (Baltik, Kavkaz, Ukrajina), ali i u destabilizaciji bivše Jugoslavije, a služili su za organiziranje ustanka u Budimpešti, subverzija u Njemačkoj Demokratskoj Republici, stvaranju pokreta Solidarność i drugi “disidenata” čiji su preci mahom bili fašisti i fundamentalisti. Istu sudbinu je doživjela i Narodna Republika Kina, gdje se u Xinjiangu i Tibetu provodi slična strategija.
Tom divovskom radu širenja dezinformacija i anti-sovjetske propagande, kasnije rusofobije, sinofobije i drugih “-fobija”, pridružila se i takozvana Četvrta internacionala, koja je u svojim programskim odlukama uvijek otvoreno naglašavala da sve radi pod krinkom “oslobođenja naroda” i “radničke demokracije”. Time je sudjelovala u razbijanju Varšavskog pakta, SEV-a ili Comecona, Sovjetskog Saveza, destabilizaciji Narodne Republike Kine (koju se optužuje za veliko-hanski šovinizam). Od 1948. godine i početka Hladnog rata „trockisti“ pozivaju na uništenje jedinog bloka koji se opire atlantističkom imperijalizmu. Može li se to nazvati ikako drugačije nego kolaboracionizmom?
Problem je što se lažni proroci radničkog pokreta i prava svih ljudi na svijetu vješto zaogrnu u ultra-revolucionarnu frazeologiju i u ime borbe protiv “birokratskih vlastodržaca” (u slučaju socijalističkih zemalja), odnosno građanskog nacionalizma (u slučaju onih anti-kolonijalističkih) , Četvrta internacionala je uvijek i u svakoj prigodi podržavala imperijalizam: Afganistan, Poljska, “Jeljcinizam”, Tiananmen, pa sve do današnjih dana gdje imamo desetke primjera.
Naime, do 1989. godine glavna meta revolucionarne “anti-birokratske” propagande su bili sovjetski blok i njegovi saveznici. “Trockisti” su pozdravili ustanak u Berlinu 1953., mađarski ustanak 1956., dok su u oba slučaja skrivali njihove reakconarne karakteristike, ignorirajući ili prikrivajući činjencu da sabotažama upravlja NATO savez i njegove obavještajne agencije.
Dosljedno su jačali nepostojeći “revolucionarni socijalistički duh”, a u mađarskom slučaju se došlo dotle da su se izmislili nepostojeći revolucionarni radnički odbori, koje u dokumentima nikada nitko nje uspio pronaći čak ni 25 godina od raspada sovjetskog bloka.
Mnogi će se sjetiti kako je ovaj do „ljevice“ pozdravio dolazak na vlast šovinističkog, sektaškog, fundamentalističkog i altlantističkog pokreta Solidarność u Poljskoj, te druge slične organizacije u ostatku Istočnog bloka. Među šarolikim mnoštvom europskih „trockista“ su se pozdravljale aktivnosti CIA-e u Afganistanu, a kada se urušio Sovjetski Savez tek onda je njihov pokret pokazao svoju pravu sektašku prirodu.
Naime, nakon pada Berlinskog zida će uspjeti prikupiti nekoliko mrvica i na izborima, a zbog tog uspjeha je nakon desetljeća postojanja Četvrta internacionala napokon došla u priliku da koristi sredstva i resurse, piše i dijeli publikacije po svijetu, organizira međunarodne skupove, ubacuje svoje intelektualce u akademije i na sveučilišta. Jedno vrijeme se ljudi iz vrha tog dijela europske „ljevice“ redovito pojavljuju i u najprestižnijim zapadnim medijima. Međutim, odjednom je sve stalo. Pokret se smanjio, drastično su smanjene i tiskane publikacije, nestale su mnoge organizacije i prorijedile su se međunarodne konferencije. Logično, jer je njihova funkcija nakon Hladnog rata nestala i “trockisti” su zajedno s anti-sovjetizmom na “kraju povijesti” bačeni u zapećak, ali uvijek spremni da ih se u pogodnom trenutku opet iskoristi.
Njihovi atlantistički nalogodavci su ih redovito koristili u odgovarajućem trenutku. Tako su opet reaktivirani kada je trebalo opravdati bombardiranje i agresiju na Libiju, destabilizaciju Irana, Sirije, Kine, Rusije (po tko zna koji put), Venezuele, Argentine, Brazila, Ukrajine, gotovo uvijek kada je trebalo opravdati imperijalističke ciljeve.
U svakoj agresiji, državnom udaru ili destabilizaciji protiv zemalja koje se ne žele pokoriti globalizacijskom modelu unipolarnog svijeta kakvim ga zamišljaju stratezi Atlantskog saveza aktivirala se dezinformacijska kampanja i propaganda koja nikada ne bi uspjela da su je vodili samo američki “jastrebovi” i desnica. Zbog toga je lažna ljevica, koja sebe naziva „trockističkom“ (što je u konačnici krajnje nepravedno prema liku i djelu utemeljitelja Crvene armije), posebno važna za uspješno vođenje propagandnog rata.
Lako je prepoznati i matricu po kojoj desetljećima igraju istu igru. Prvo se krene s uopćenom i paušalnom kritikom zapadnog militarizma, ali se zato na drugoj strani počne sa sotoniziranjem i medijskom kampanjom usmjerenom protiv konkretnog cilja i zemlje koju treba uništiti. Bilo da je riječ o Kini Xi Jinpinga, Brazilu Dilme Rousseff, Putinovoj Rusiji, mora se pravdati njihovo svrgavanje, jednako kao što se moralo pravdati uklanjanje anti-imperijalističkih lidera; Najibullaha u Afganistanu i Gaddafija u Libiji, ili napad na Assada u Siriji, svrgavanje Janukoviča u Ukrajini ili nasrtaji i blaćenje Christine Kirchner u Argentini…
Dakle, sve ovo nije slučajno i „trockistički pokret“ dosljedno provodi program Alexandra Parvusa. Prvo su sudjelovali u uništenju Sovetskog Saveza i anti-imperijalističkih zemalja, a kasnije su krenuli u usklađivanje svog programa s ciljem rušenja skupine BRICS, Euroazijske ekonomske unije i drugih integracijskih skupina koje su protuteža NATO savezu. „Trockisti“ su preuzeli Parvusove spise i uskladili ih s ciljevima NATO saveza, kojeg vjerno slijede korak po korak u njegovim avanturama, surađujući u turskom neo-otomanski projektu Muslimasnkog bratstva protiv Libije i Sirije, obrušavaju se na Iran, podržavaju neonaciste u Kijevu, a posebno aktivno djeluju protiv ukrajinskih i ruskih domoljuba, osvjedočenih antifašista. Ukrajina je poseban slučaj, jer se u toj zemlji „marksizam“ Alexandera Parvusa vraća kući i kao prije sto godina opet aktivno sudjeluje u uništenju Ruske Federacije.
Nije slučajno kada razni gurui “trockizma”, među kojima su i neki naši vrli „ljevičari“, uz samopromociju svog “revolucionarnog proletarijata” daju snažnu podršku sektaškim islamistima na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, nazivajući ih „borcima za demokraciju“, a što je još žalosnije podržavajui i neonaciste u istočnoj Europi, kao i kompradorsku elitu u Latinskoj Americi. Postoji izdvojen slučaj Palestine, kojoj daju neupitnu podršku, ali samo verbalnu. Izgleda da mnogima podrška Palestincima služi kako bi operali nečistu savjest, jednako kao i euro-birokratima u u Bruxellesu ili zastupnicima Europskog parlamenta u Strasbourgu, koji će čak i priznati Palestinu, ali se nikada se otvoreno neće suprostaviti Izraelu, a da ne govorimo da im neće poslati niti jedan promil pomoći u novcu, hrani lijekovima, pa čak i oružju, sve ono što Palestinci desetljećima dobivaju od „diktatorskih režima“ koje treba rušiti.
Sve se to uredno prikriva pseudo-revolucionarnom frazeologijom, a kada se sve otkrije, onda svoj kolaboracionizam pravdaju glupim frazama o “borbi protiv ekpanzionizma svih velikih sila, pa tako i Rusije i Kine”, suprotstavljanju “birokraciji” ili “buržoaskim nacionalističkim režimima”, odbacivanju “crvenog totalitarizma” i drugim ispraznim lupetanjima kojima nikako ne mogu prikriti svoj kolaboracionistički DNK “trockista”, kojega je nemoguće pronaći u Lava Trockog, na koga se pozivaju, nego dolazi od Alexandra Parvusa, čija ideja zagađuje svijet kroz sve zlo koje njegovi sljedbenici uspijevaju širiti skoro sto godina od njegove smrti.
FOTO / Prosvjedi podrške „sirijskoj revoluciji“ u Rimu u organizaciji talijanske Komunističke Radničke Partije (PCL) pod sloganom: „Ni uz Assada, ni uz NATO pakt, nego uz proletarijat!“ (Ne’ con Assad – ne’ con la NATO, ma col proletariato):
All’estrema sinistra di Gladio: i cosiddetti “trotskisti”
