Rusija već kontrolira Krim – analiza: hoće li krenuti dalje ili će se Kijev slomiti pod pritiskom?

Jedan neimenovani Zapadni dužnosnik ovako je komentirao aktualnu situaciju u Ukrajini u razgovoru za Reuters: “Ovo je vjerojatno najopasnija situacija u Europi otkako je SSSR ušao u Čehoslovačku 1968. Realno gledajući, moramo pretpostaviti da je Krim već u ruskim rukama. Izazov će sada biti kako zaustaviti Rusiju da ne preuzme cijelo rusko govorno područje na istoku Ukrajine”

(advance.hr)

Točna opservacija – Rusija već ima kontrolu nad Krimom. Naime, “militantne skupine” na Krimu nisu isto što i militantne skupine u Kijevu – ovo prvo su zapravo ruske snage koje prikladno prva dva dana nisu imale označene uniforme, no posve je jasno kako se radi o vojnim jedinicama za koje je preuzimanje kontrole nad Krimom bila specijalna operacija.

Koliko je točno regularnih ruskih vojnika u zadnjih 48 sati stiglo na Krim, nije poznato, no Kijev tvrdi kako su stigle tisuće, što je vjerojatno točno. Danas imaju čvrstu kontrolu nad dva ključna grada – posebnim administrativnim središtem, gradom Sevastopolj, te nad glavnim gradom Autonomne Republike Krim, gradom Simferopol.

Da ne bi ispalo kako za ruske interese rade samo “neidentificirane pro-ruske naoružane skupine”, predsjednik Vladimir Putin jučer je odlučio cijelu operaciju “legitimizirati” – zatraženo je odobrenja za uporabu sile u Ukrajini od strane ruskog parlamenta. Zahtjev je odobren ekspresno – oba doma parlamenta glasala su jednoglasno podupirući ovu inicijativu.

Nakon glasanja pojedini ruski zastupnici održali su kratke govore. Žestoka retorika, ovo više nije bila ona legalistička diplomacija po kojoj je Rusija postala poznata zadnjih nekoliko godina. Jedan tako ističe kako je sada “dosta” te kako su zapadne provokacije prevršile svaku mjeru, drugi pak pozivaju Putina da opozove ruskog ambasadora iz SAD-a.

Na prvu izgleda kao da Hladni rat nikada nije ni završio, štoviše, izgleda kao da se nalazimo u jednoj od onih faza kada postoji opasnost da bi Hladni rat mogao postati “vrući rat”.

Jesmo li zaista u takvoj fazi? Nekim medijima koji i u ovakvo tragičnoj situaciji pronalaze ispušni ventil za jeftini senzacionalizam ovo je “korak do Trećeg svjetskog rata”. Nismo u takvoj fazi, nalazimo se u fazi ruskog “upozorenja”.

Putin je jučer popodne tražio i dobio odobrenja za slanje vojske u Ukrajinu. No, izuzev sve čvršćeg stiska nad Krimom, ruske trupe još uvijek nisu počele prelaziti ukrajinsku granicu – mada se nalaze u neposrednoj blizini. Podsjetimo na činjenicu kako u Rusiji upravo traju iznenadne vojne vježbe koje su, bez obzira što rusko vodstvo reklo, itekako vezane uz Ukrajinu.

Tijekom jučerašnjeg dana održani su masovni pro-ruski prosvjedi u Harkovu, Donjecku i drugim gradovima diljem istočne Ukrajine. Mnogi stanovnici na ruskom govornom području Ukrajine nadaju se da Krim neće biti jedina stanica ove ruske intervencije, već da će krenuti dalje.

Glavni krivac za ovu situaciju su nove vlasti u Kijevu. Pod pritiskom onih koji su ih i doveli na vlast, počeli su visoke funkcije dijeliti ekstremnim desničarima – dotične pak ne zanima spašavanje Ukrajine od bankrota i slične teme, njihov prioritet je, kao i prioritet svakog ekstremnog desničara na svijetu, što brže stvoriti etnički čistu naciju.

Istok zemlje nije blagonaklono gledao na prosvjede na Maidanu, pa čak ni kada je protjeran Janukovič, no kada su “nove vlasti” počele donositi odredbe kojima se ukidaju prava građana na istoku zemlje, nezadovoljstvo je buknulo i postalo okidač za rusko uključenje u situaciju.

Kijev sada zove NATO, zove “demokratski svijet”, zovi cijeli Zapad u pomoć. No, ako ruska vojska zaista krene iz pravca Krima dalje prema istočnoj Ukrajini, ili pak prema Kijevu, nitko im neće doći u pomoć. Stavovi se često mogu prognozirati unaprijed – Putinova “šutnja” još od početka krize u Ukrajini zapravo je mogla nagovijestiti kako priprema odlučni potez, s druge strane jučer je održana izvanredna sjednica UN Vijeća Sigurnosti na kojoj je vrhunac Zapadne “pomoći” Kijevu bilo isticanje kako se mora poštivati “suverenitet i teritorijalni integritet”.

Nitko na Zapadu nema realne ambicije braniti taj teritorijalni integritet silom. Čak ni najveći “jastreb” američke administracije, John McCain, danas više ne “leti” onako agresivno kao što je letio zadnjih mjeseci. U njegovoj službenoj izjavi nakon najave ruske intervencije istaknuo je: “Postoji niz ozbiljnih opcija koje imamo na raspolaganju u ovom trenutku bez uporabe vojne sile. Pozivam predsjednika Obamu da se okupi s europskim i NATO saveznicima kako bi se jasno odredilo koliko će Rusiju koštati ova agresija te da se te posljedice nametnu bez daljnjeg čekanja”.

Nekakve sankcije i osude Moskve od strane Zapada su moguće, ali to je sve što Kijev može u ovom trenutku očekivati od Zapada.

Ukrajina ne može opstati u ratu s Rusijom, unatoč činjenici da nove vlasti u Kijevu jutros pozivaju na mobilizaciju – naravno da pozivaju, ovi radikali su spremni baciti zemlju u rat samo kako bi eventualno spasili svoje nelegitimne pozicije.

Produljenje ove situacije će ekonomski slomiti Ukrajinu koja je pred bankrotom, no možda ne u tolikoj mjeri koliko bi je slomila funkcionalna Jatsenjukova vlada koja je već predstavila svoj “program ekonomskog oporavka” – brutalnu privatizaciju, agresivne mjere štednje i potpuno podređivanje MMF diktatu.

Unatoč činjenici da Zapad nije spreman ući u vrući sukob s Rusijom, oni koji su svjesni činjenice da nijedan rat nije kontrolirano područje već kako su nepredvidljive eskalacije uvijek moguće, danas se s pravom pitaju – kako se ova kriza može zaustaviti?

Jedan od brzih ishoda je kolaps pučista u Kijevu i formacija zaista legitimne tranzicijske Vlade koja bi uključivala sve elemente društva i predstavnike svih regija. Time bi se izbjegao rat, spasio bi se teritorijalni integritet Ukrajine, a ruska vojska mogla bi većinom ostati s druge strane granice.

U ovoj situaciji bitno je razumjeti koji su stvari interesi Rusije. Za očekivati je da će danas mnogi na Zapadu vrištati o “ruskom imperijalizmu” – ovo je zapravo situaciju na koju su tako dugo čekali, da napokon mogu konstatirati kako su sve velike sile ujedno i imperijalne sile. Ima neke istine u tome, u poveznici između sile i želje za dominacijom, no kada govorimo o ovoj situaciji takva analiza bi bila pogrešna.

Naime, kada vrhovna svjetska imperijalna sila, SAD, želi intervenirati vojno u neku zemlju onda to ne čini preko noći, nikada to ne čini na takav način. Prije pokretanja agresije prethode tjedni i mjeseci “pripreme” terena – prvo se kreće s medijskom ofenzivom, pa s propagandom kroz koju se stvaraju navodni argumenti za invaziju, tek naposljetku dolazi i prava invazija koja je od prvog dana razorna.

Rusija nije stvarala argumente za ulazak u Ukrajinu, oni su na neki način zapravo indirektno stvoreni za nju sve većim pritiskom. Naime, ruski interesi su bili ugroženi već 21. veljače kada je Europska Unija zahtijevala da Janukovič i opozicija potpišu dogovor kojime bi se provela reforma Ustava i kojime bi Janukovič zapravo postao nebitan akter, a pravu vlast bi preuzela tranzicijska Vlada. Ovo je za Rusiju, kada govorimo o interesima, bio poraz jer su tim dogovorom izgubili mogućnost eventualnog uključenja – preko Janukoviča – Ukrajine u Carinsku Uniju.

Rusija je pristala na taj dogovor, njihova delegacija je bila nazočna na potpisivanju te su samim time bili i osiguravatelj provedbe tog dogovora. Da je Rusija zaista imperijalna sila stigla bi već tada u Kijev. No, Moskva je prihvatila činjenicu da je Janukovič poražen i pripreme su vjerojatno već počele za prilagodbu novim, očito pro-zapadnim, vlastima.

Ništa novo za Moskvu koja je do sada već u više navrata izučila odnose s pro-zapadnom Ukrajinom. No, ono što se tada desilo u Kijevu više nije bilo kretanje prema pro-zapadnoj Ukrajini kakvu smo poznavali nakon Narančaste revolucije, desilo se nešto puno gore o čemu se Zapad još uvijek ne želi očitovati – militantne skupine odbacile su potpisani dogovor, opoziciju nazvale izdajnicima, te preuzele kontrolu nad Kijevom silom.

U Kijevu se desio oružani državni udar krajnje desnice od kojih su neki i nacisti. Zašto onda ovi radikali nisu preuzeli vlast? Zašto i dalje gledamo Klička, Jatsenjuka i Turčinova? Zbog praktičnih razloga – nisu neo-nacisti toliko glupi koliko ih se prikazuje, opasni jesu, ali ne glupi, oni dobro znaju da Zapad koji im pušta sve ovo ipak ne može direktno s njima poslovati. Ne mogu Merkel, Obama i drugi baš tako odmah prihvatiti, recimo, “premijera Tahnjiboka”.

Umjerenije figure postavljene su na vidljivo mjesto kako bi nove vlasti dobile legitimitet Zapada, no temelj ove nove vlasti i dalje drže radikalne skupine koje su spremne u svakom trenutku svrgnuti i spomenute figure kako bi sebe doveli na vrh izvršne vlasti. Štoviše, takvo što bi se moglo i desiti upravo u jeku ove eskalacije i ruske intervencije.

Rusija nema ambicije zauzimati Kijev, nema ambicije ratovati s Ukrajinom. Rusija traži koliko-toliko “normalnu” vlast u Kijevu koja neće ugrožavati njima skloniji istok zemlje gdje žive milijuni Rusa.

Sudbina Krima će se svakako promijeniti, najavljen je referendum o većoj autonomiji što bi moglo rezultirati time da će Krim ostati službeno unutar Ukrajine, no uz potpuno autonomnu politiku, ekonomiju, vojsku itd. Drugim riječima, Krim bi mogao postati de facto dio Rusije, dok bi de jure ostao i dalje dio Ukrajine.

Koje je rješenje za Ukrajinu?
Dugoročno gledano, izvan okvira aktualnog sukoba i aktualnih nelegitimnih vlasti, jedino rješenje za Ukrajinu je nesvrstanost. Obje sile – Rusija i Zapad – morale bi pustiti Ukrajinu da zadrži nesvrstanu poziciju. Rusija je tražila priključenje Carinskoj Uniji, dok je EU inzistirala na trgovinskom paktu.

Debatu o ovom pitanju valja izmijeniti u samoj osnovi – nužno je prestati s diskusijom o tome koja bi od spomenutih asocijacija za Ukrajinu bila bolja. Očito je kako pristupanje samo jednoj asocijaciji pokreće jako opasne korake one druge.

Da bi Ukrajina zaista bila nezavisna i nesvrstana, na to moraju pristati ključne sile koje imaju svoj utjecaj u ovoj krizi. To jest rješenje, ali na njega se neće tako lako pristati – i u Siriji se kao rješenje nudi kompromis, zajednička vlada u kojoj bi bili aktivni pro-zapadni i pro-istočni akteri, pa rat i dalje traje i ne nazire mu se kraj.

Kako će, i kada, završiti kriza u Ukrajini, ovisiti će o tome koliko su trenutačno ključne svjetske sile spremne i koliko su sposobne za kompromis. Uvijek su spremne ako im taj kompromis odgovara, no koliko su sposobne to je već drugo opasno pitanje. Problem će naglo nabujati ako jedna, druga ili obje strane počnu aktualni sukob doživljavati kao “egzistencijalnu prekretnicu”.

Nažalost, živimo u vremenu kada je takvo poimanje moguće s obje strane – Zapad uviđa sve veća ograničenja svog ekonomskog modela oko kojeg je stvorena sva njegove ideologija, dok je Rusija sve nervoznija vojnim okruženjem Zapadnih sila te se danas pita da li je ovo trenutak u kojem probijamo obruč?

Da je ovo vezano “samo” uz Ukrajinu, straha od veće konfrontacije ne bi bilo. Prisjetimo se izjave neimenovanog Zapadnog dužnosnika s početka ovog teksta, on navodi kako je ova kriza najopasnija za Europu još od Čehoslovačke 1968. Primjerice, rat na prostoru bivše SFRJ niti mu ne pada na pamet jer taj rat nije u direktan sukob dovodio globalne sile.

Rješenje za Ukrajinu izgleda vrlo jednostavno – nesvrstanost pod vodstvom parlamentarne Vlade koja uključuje predstavnike svih ukrajinskih regija, no u isto vrijeme izgleda i tako nedostižno u ovom trenutku.