Isidora Sekulić: Problem malog naroda

Midhat Hajdarević 2015-02-16

Na izložbi jugoslovenske likovne umjetnosti u Londonu, prije neku godinu. Hodamo i posmatramo zajedno sa prijateljem Englezom. Iz očiju nam se čita da razno vidimo i mislimo. Priznajemo najzad uzajamno da je tako. A za vreme priznanja osmjesi naši su učtivi i ljubazni kao dvije zastave na brodovima koji se polako i paralelno razmimoilaze.

Pa će onda Englez: „Jasno je, opaža se, da ti umjetnici imaju evropskog, i jesu Evropljani, i rade evropski, pa ipak sve to i nije. A ne mogu da uhvatim gde prestaje ono što jesu i počinje ono što izgledaju.“ – „Znate, s nama, s našim umjetnicima i s nama uopšte, i s našim evropejstvom, tako je nekako kao sa onim šumskim duhom koji je pridobio princezu i odveo je kući, ali ju je tu morao čuvati više no oči u glavi, jer je ona, pored simpatija za novu okolinu i život, pokazivala i izvjesne naklonosti da bježi. Jednoga dana, duh zadrijema poslije ručka malo temeljnije no obično, a princeza utekne. Samo malo posle toga duh se prenio, skočio, vidio šta se desilo. S najvećom snagom i najvećim svojim korakom jurne za odbjeglicom. Snaga i skok njegov bili su međutim toliki, da je već sa prvim raskorakom premašio i daleko za sobom ostavio princezu. Lutao je poslije još dugo, ali nije uspio da nađe i vrati svoje blago. Kod kuće je udario u gorko plakanje: što je nemoćan da jedno tako nježno, pri tom toliko voljeno stvorenje, sačuva, ili bar dostigne kad pokušava da bježi.“ – Da li je naš prijatelj ovu pričicu razumio tačno onako kako je mi razumijemo, nismo saznali. On je poslije otišao da ruča, a mi smo se spustili iz Tejt-galerije do Temze, i tu na klupi zapisali ovu bilješčicu o malom narodu.

Englez je naslutio jednu Šopenhauerovu klasifikaciju. Šopenhauer, pišući o identitetu čoveka, izvukao je vrlo zanimljivu liniju izvjesnih osnovnih i takoreći sudbinskih „pritežanja“ čovjekovih. Identitet čovjeka, prema tome, zavisi od onog što čovjek jeste, što ima, i što izgleda. Nama se čini da se ova ideologija može u cijelosti primeniti i na narode. Kod velikih naroda, brojno i teritorijalno značajnih, ali pre svega reprezentativnih kao države i kulture, zastupljene su sve tri serije pomenutih kapitala. I ne samo da su ti kapitali zastupljeni po serijama, nego se i interserijalno pojačavaju. To jest, veliki narod ono što ima to često i jeste; i, što je još važnije, ono što izgleda, to i jeste, i u tom smislu i ima. A ako sve to nije baš u potpunosti tako, ono je tako bar djelimično ili periodično. Naravno, ponekad i veliki narod niti ima, niti jeste, nego samo izgleda: ali to što izgleda zavisi od vlastitih njegovih kombinacija, kalkulacija, dekoracija.

Mali narod, dakako, takođe nešto ima i jeste. Ali, beznačajan, ili malo značajan kao država i kultura, on vrijedi što vrijedi samo sa svojim rasnim osobinama, sa svojom rasnom a ne kulturnom individualnošću. Još, ta vrijednost ostaje lokalizovana, ne prelazi u interesne funkcije sveta, jer mali narod živi, tako da se izrazimo, u međunarodnoj samoći. U samoći se, doduše, stiču znatni kvaliteti; ali u istoj toj samoći se i gube kvaliteti, i često i oni urođeni. Samoća više čuva rasu nego što razvija državu i kulturu.

U toku razvoja iz čisto rasne individualnosti u kulturnu, dešavaju se čudne stvari u malom narodu. Proces razvoja vidi se na biću, imanju i spoljnjem izgledanju malog naroda. Proces potiskuje unazad narod kao rasu, i traži od njega kad ulazi u oblike i funkciju pre svega političke i opšte kulture. Ali, biva da narod, prikriveno, ostaje i dalje ličniji kao rasa nego kao državna i kulturna organizacija. I takav, on je neprestano jači od države, iako je davno već njoj, državi, predao mesto s lica.

Rekosmo, i mali narod nešto jeste i nešto ima. Ali kako mali narod nema mnogo dodira s onim raznoraznim što je prilika za okušavanje tih kvaliteta, i za upoznavanje najboljih funkcija tih kvaliteta, ti kvaliteti ostaju vrsta čednih potencija. Naravno, primitivno i divlje čednih.

Te potencije u malom narodu, to je mješavina svetog i profanog, sentimentalnog i svirepog, dogmatičkog i kritičkog. I zato, uneseni jednog dana u dejstvo – ma kakvo, političko, opšte prosvetno, čisto umetničko – ti su kvaliteti dosta zbunjeno dejstveni, nedosledno ili ekstremno dejstveni. Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvjereni, pobjedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. U umjetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.

Najteže je kod malog naroda sa onim što taj narod izgleda. U jednostavnom, tako da kažemo lokalnom životu malog naroda, ne može se i ne vrijedi „izgledati“. A u svetu, spoljašnji izgled malog naroda zavisi od utiska i ocene velikih naroda, ili jednog velikog naroda, od tuđinca dakle koji su „proputovali i proučili narod“, ili koji imaju s njim posla i veza kroz dobropoznate „sfere“. Pri tome se dobronamjerno i zlonamjerno velikog naroda vrlo mnogo ogrešuje o mali narod. Veliki narodi obično počinju sa traženjem i mjerenjem tradicije kod malog naroda, i svršuju sa nenalaženjem onoga što traže. I objavljuju: da je to narod bez tradicija, dakle sasvim primitivan narod. Ti veliki narodi zaboravljaju da se bez tradicija ne može biti nikakva individualnost, pa ni rasna; da je u toku života najmanjeg naroda, često jednog plemena, ili samo jedne kaste, moralo biti životnog plana, volje za redom i načelima, pripitomljavanja društva i shematizovanja egzistencija. Čuveno kavaljerstvo hinduskih najnižih slojeva, parija, stvar je tradicije. Poznati muzički talenat Cigana koji sviraju sa samosvešću i prose s elegancijom, stvar je tradicije. Veliki narodi se varaju u pitanju tradicije kod malih naroda. Veliki narodi ne znaju čitati te tradicije. Oni teško mogu da uhvate duboko intimne osjetljivosti koje nose u sebi i vladari malih naroda, i cijeli narod, a tek umjetnici njegovi! Mali narodi su puni vitalnih protivrječnosti, i baš zato materija od koje bi se svakog časa mogao stvoriti predrugojačen narod. Umjetnici malih naroda, na obuci kod velikh naroda, to su đaci koji ne mogu „svršiti školu“ do kraja, jer su njihovi unutrašnji i spoljašnji koncepti, po nužnosti, dosta i mnogo drugačiji.

Kod velikih naroda, svoje ja, suverenitet, već je odavno nešto apstraktno. Kod malih naroda suverenitet zavisi, sad od nečeg što je mutno i nespiritualno do tog stepena da je skoro samo fizička nužda, a sad opet od neke gorostasne rasne težnje koja Bog jedan zna dokle dopire. U progresu malog naroda ka dostojanstvu ima mnogo nesvjesnog truda, i mnogo iznenađujućih rezultata koji nisu došli iz hotenja. Veliki narodi, stojeći pred dramama u životu malih naroda, mogu često s punim pravom, ali sa svoga gledišta samo, ponoviti ironičnu reč mirnog Getea nad čudnim dramama protivrečnog Klajsta: da su te drame određene za neki „nevidljivi teatar“.

Mali narod je slab u onoj sofističkoj inteligenciji koja pomaže da se izgleda ono što je po mogućstvu najukrasnije i najprobitačnije. Slab je u onoj ciničnoj preciznosti sa kojom treba čitati psihologije drugih naroda. mali narod se dugo ne može pohvaliti ničim drugim sem onim čime se hvalila jedna ličnost u jednoj od Propercijevih elegija (knjiga IV, XI):

Mi natura dedit leges a sanguine ductas,
ne posse melior ludicis esse metu.[1]

Mali narodi su samo „po zakonima iz krvi“, samo od prirode i rase ono što su; ne umeju, možda i neće, od straha od suda sudije, velikog naroda, da budu drukčiji i bolji, da izgledaju bar drukčiji i bolji. Onaj alegorični suvišni veliki korak šumskog duha, to je rasna agresivnost. One gorke suze poslije, to je melanholija zbog agresivnosti koja promaša. Veliki narodi, kad sude male narode bilo u politici, bilo u umjetnosti, znaju za agresivnost i za uteklu princezu, a ne znaju za tešku melanholiju zbog obojega. I ne znaju, ne vide, da je ta melanholija plemenita i tvoračka na svoj način.

Mali narod je čudan pojam. Ponekad on stvarno i nije mali, samo izgleda mali; u stvari je miran, vrlo strpljiv i konservativan fragment nekog velikog naroda, ili neke rasne grupe; i svjestan je da je to. Drugi put opet on nije ni mali ni veliki, nego je zapravo samo kvasac naroda, suština rasna, večito renesansni element, narod koji tvori narod. Živi takav narod ponekad toliko otkinut, toliko na okraju svake civilizacije, da živi pod sasvim naročitim biološkim uslovima. Dugotrajna kržljavost, dugotrajno samovanje, može međutim tu da bude normalan uslov za ojačanje i metamorfozu. Sumoran i beskrajno dug, kao šumska stazica, jeste ponekad put malog naroda u bolji i viši život.

U malim narodima, od vladara do čobanina – pjevača, na svakoj tačci drhti i kida se nešto između dve ravnoteže, jedne koja prolazi, druge koja nastaje. U malim narodima dejstvuje ono što istorija umjetnosti zove renesans, a što priorodne nauke, mnogo bolje, zovu događajnim elementima. Mali narodi, odista, manje su evropski, više su vaselenski materijal, koji, po Božjoj volji, može začas ući u nove događaje, postati nov sijvet; naravno, po Božjoj volji, može začas biti gurnut još dublje među elemente. To je igranje na ivici noža, to je bljeskanje i gašenje u kapljici rose. To je poezija malog naroda svugdje, pa i u slikarstvu.

Umjetnik malog naroda Simeon Stolpnik: stoji na tankom stubu iznad haoskog kolebanja događajnih elemenata, i koleba se i sam. Ti umjetnici stvaraju uijvek preteško i nikad savršeno. Ti umjetnici i vole nesavršenstvo, jer još ne znaju i ne vole zanat stvaranja, i ne vole dovoljno ni ovaj život u kojem sede ostrag. Oni neguju nesavršenstvo u usavršavanju, jer je to simbol njihovih života i sudbina: imanje i nemanje, čar i bol, odmor pa umor. Ali, može li to znati i razumijeti onako kako mi to znamo i razumijemo – naš prijatelj Englez?

Arhiva BUKE