Politički diskurs nam je prepun efemernih publicista – političkih diletanata koji nas smaraju svojim skromnim “znanjem” i još skromnijim vještinama po društvenim mrežama. Ovdje svaka budala ima guzicu i mišljenje. Obični jebivjetri su zapoganili društvenu zbilju i vlastiti umišljaj namtnuli kao “mjeru pameti”. Pred najezdom amaterizma i gluposti pametni su ustuknuli, sklonili se u nadi da će vrijeme budala kratko potrajati. Međutim, očito da su se grdno preračunali.
Politiku i sve društvene sfere zaposjeli su ljudi čiji karakter ne poznaje pojam analitike – anarhija koju su uspostavili opasnost je za sve građane.
Podlegli smo njihovom samoljublju – divljenju uspješnoj prevari i nasilju nad zdravim razumom.
“Vaši zakonodavci, u svemu novi, prvi su koji su jednu zajednicu utemeljili na kockanju, te joj udahnuli taj duh kao njezin životni dah” (ibid., 168). Štoviše, proročanski piše Burke, istinski tužni dio politike sistemskog pretvaranja nacije u kockare je ovaj: iako su svi prisiljeni igrati, tek nekolicina razumije igru, a još je manje onih koji su u položaju domoći se tog znanja. Tako mnogi postaju budalama nekolicine onih koji upravljaju strojem tih špekulacija (ibid., 169). – Edmund Burke*
Zanimljivo je šta obični ljudi nemaju pojma tko su ti jebivjetri.
Sistem u ovoj zemlji, samim tim i u Visokom, tako je postavljen da svi imaju opravdanje za sve, a nadasve za nerad, jer uvijek imaju opravdanje da nešto zapinje i zateže, da se neko protivi i da je neko ugrožen. Sistem zamišljen da prevaziđe moguća i izvjesna zatezanja i ugrožavanja pretvorio se u svoju suprotnost: sistem koji služi samo uvjetovanju, zahtijevanju, traženju i onemogućavanju. Teško se oteti dojmu da su sistem osmislili mediokriteti za mediokritete te se u njega mogu uklopiti samo oni za koje je osmišljen i napravljen i, naravno, oni kojima čak i prosječnost vrijeđa njihovu ispodprosječnost
Ovdašnjem društvu potrebna je temeljita promjena velikog broja elemenata svih segmenata savremenog življenja, od kriterija i vrijednosti (vrijednosnih kriterija) preko obrazaca ponašanja, načina i kulture življenja, primjene vrijednosnih i kriterijalnih normi, do mjernih i komparativnih parametara….
Budimo krajnje realni, “ljubičanstveni” su promovirali oponašanje politike, a aktuelna garnitura vijećnika nije u stanju ni toliko – barem folirati politički kredibilitet. Radi se o ljudima koji su toliko loši, toliko očigledno i providno isprazni, petljaju, izokreću i izvrću istinu, toliko su samoživi i nezainteresirani ni za šta i ni za koga da je to normalnom, zdravom umu toliko teško prihvatiti da je jedini način sa kojim je moguće suočiti se sa takvom situacijom reći: “To je nemoguće!”
Umišljeni u samozabludama, samonametnutim vjerovanjima i nevjerovanjima, očaranjima i mitovima da jednostavno odbijaju priznati da nisu u stanju voditi NVO i da još nisu pogledali Poslovnik o radu u kojem su taksativno navedene njihove obaveze i dužnosti.
Ovdašnje pitanje svih pitanje: Kako politički artikulisti društvenu politiku s “političkim amaterima”, a da ne ponove greške prethodne vlasti.
Dobra volja nije nešto što nedostaje bilo kome od političkih subjekata u Gradskom vijeću Visoko, ali ako je to jedini resurs s kojim jesu na vlast, gajiti bilo koju vrstu optimizma je uzaludan posao.
Pred tom i takvom činjenicom politički akteri, već danas pokazuju da se ne snalaze.
Konspirativni rad ili će prije biti ubjeđenje o samodovoljnosti nije politički pametan način djelovanja.
Šejh Edin Urjan Kukavica, bošnjački teolog, kolumnista i književnik, šejh rifaijskog i nakšibendijskog tarikata je nekom prilikom, a na temu ovdašnjih političara zapisao;
“NIKO NIJE U STANJU DOMISLITI RJEŠENJE: Možemo li za rezultate svojih odluka i posljedice svojih djela dovijeka i zauvijek kriviti druge i kako to, ustvari, u praksi, u stvarnosti funkcionira? Mogu li za nešto što je krenulo krivim putem uvijek i zauvijek biti krivi objektivne okolnosti, sraz događaja ili onaj ili oni drugi…?
Ustvari, htio sam (se) upitati, može li historijski proces ili pogubna politika – samo zato što postoje i što su takvi – biti krivi za politički, ekonomski, etički i moralni sunovrat pojedinca ili cijelih naroda, država i / ili zemalja? Pitanja su više retorička ili, makar, za nekoga s više iskustva u psihologiji i, vjerovatno, psihijatriji, ali moj laički odgovor bi bio – ne; ne može!Rezultati i posljedice, pretpostavljajući da je prvo pozitivno, a drugo negativno, samo su proizvodi odluka, a odluke donosi pojedinac. Ne mislim da postoje ni skupne, a kamoli kolektivne odluke; skupinu, a naročito kolektiv, pa i onaj najveći, čine pojedinci, individue koje donose vlastite odluke, temeljem vlastitog znanja i neznanja, iskustva i neiskustva, htijenja ili nevoljkosti… uglavnom samovoljno, dobrovoljno i bez naročite prisile.
Svu iracionalnost bosanskohercegovačke političke i svake druge paradigme predstavlja činjenica da, bez izgleda da uskoro bude imalo drukčije, još živimo isti narativ, isto stanje, istu situaciju i niko se protiv toga smisleno ne buni!”
Ovdašnji politički akteri
Njihovo znanje i iskustvo o vladanju i izgradnji društvene zajednice je anahrono i iznimno problematičano po nenabrojivom mnoštvu osnova. Nabrojat ću samo nekoliko: stručnost, kompetentnost, znanje, osposobljenost, čak i dobronamjernost!
Nema prostora za pojavu i razvoj ideje i ideologije, ponavljam, za pojavu konkurencije u bilo kojem smislu, bez svega toga promjena je misaona imenica, a napredak naučna fantastika.
Napredak jeste i može biti samo proces promjena koju vodi boljim, organiziranijim, funkcionalnijim, poštenijim i pristojnijim elementima i segmentima društvenog življenja i društva u cjelini sa tendencijom daljeg i sve izvjesnijeg približavanja određenom sistemskim rješenjima na dobrobit građana, a ne političkih aktera.
U protekle tri decenije vlast je s rodbinskom, prijateljskom ili stranačkom vezom kao jedinim kriterijem, kapitalizirala državnu administraciju, “svoje ljude” postavila do zadnje ćelije sistema – sve do šaltera u općini i pošti… Kakva je to vlast koju legitimira jedan kriterijalni osnov da ste nečiji rođak ili koalicioni partner?!
A pritom nam se govori da ta vlast dobra za nas… Kojih “nas”? Ako postoji neko “mi”, onda smo to mi kojima nije dobro.
„Gdje je puno baba – kilava su djeca” – previše sujeta i najviše interesa, gotovo isključivo ličnih i nešto malo stranačkih, dovode u pitanje ne samo spremnost nego, prije svega, mogućnost pokretanja bile čega dobronamjernog.
Još uvijek nisam siguran je li uništavanje svega što je iole bilo dobro u Visokom – bio rezultat osmišljene i sistemski sponzorirane prakse ili je ipak, dio nekontrolirane stihije kojoj su kumovali rođaci i stranački podobnici?!
Ako je dio sistemske kampanje onda to potvrđuje najcrnje pomisli o povodima i prirodi raspada ove društvene zajednice…, ali, ako je dio stihije onda je realno upitati: Zašto je neko u uvjerenju da je s ovakvim vijećnicima može zaustaviti?
S analitičkog stajališta se može biti “skeptični optimista” – realno, a na osnovu kadrovskih resursa koji su sada na raspolaganju, neka nam je Bog na pomoći.
M.H. – magazinplus.eu
***
- Edmund Burke, britanski političar, filozof, glasoviti govornik i pamfletist, stvorio je temelje za modernu političku teoriju konzervativizma.
