Zoran Pajić: Haški tribunal je sud pobjednika

Profesor međunarodnog prava, predavač na King’s College University of London i Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Zoran Pajić, za Dane govori o reakcijama na presude hrvatskim generalima, napadima na Carlu Del Ponte, reformi pravosuđa u BiH, napadima na Sud i Tužiteljstvo BiH, pokušaju Dodika i Lagumdžije da preuzmu kontrolu nad izborom sudija i tužitelja te političarima koji BiH vode u – zablude

DANI: Gospodine Pajiću, kako komentirate reakcije Beograda i Zagreba na oslobađajuću presudu Haškog tribunala hrvatskim generalima?

PAJIĆ: Od antičkih vremena pa do današnjeg savremenog doba uvijek možete naći u ratovima ili poslije, u istoj osobi personifikaciju i ratnog heroja i zločinca, što zavisi od strane koja tumači ulogu određenog lica u sukobu. I naravno da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji, s kraja prošloga vijeka, generirali jako puno takvih primjera i taj apsurd, bilo s pravne tačke gledišta ili kulturološke, opstaje, on je uporan, ne možemo ga ignorisati i utoliko mene reakcije nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima nisu iznenadile.

Nije moglo drugačije biti i bez obzira na samu presudu, generali koji su sada oslobođeni, od strane običnih ljudi u Hrvatskoj smatrani su herojima i tako bi bilo čak i da su osuđeni. Podsjetiću na slučaj generala Blaškića koji je bio osuđen, u žalbenom postupku mu je smanjena kazna na nekih devet godina što je otprilike bilo vremensko razdoblje koje je on proveo u pritvoru, odnosno u zatvoru nakon prvostepene presude, i on se vratio u svoj zavičaj kao heroj. Priređen mu je veliki miting dobrodošlice. Međutim, trebamo biti načisto s tim da čak i oni koji su pušteni prije isteka kazne zatvora kao što je recimo slučaj sa Biljanom Plavšić, jesu ratni zločinci bez obzira što su sad na slobodi. Neko ko je osuđen za ubistvo on je ubica bez obzira što je odslužio sedam od 15 godina.

DANI: U slučaju Blaškić je dokazana i uloga Hrvatske u ratu u BiH. Nije tada hrvatska javnost, kao nakon presude Gotovini, govorila da je Haški sud pravedan sud, niti su se složili s tim da je Hrvatska učestvovala u ratu u BiH. Tada je to negirano, a Blaškić je i u medijima u Hrvatskoj predstavljan kao heroj koji se samo borio za interese hrvatskog naroda.

PAJIĆ: To je upravo ovo što ja govorim. Jedna strana ga smatra zločincem, bošnjačka strana zbog zločina u Lašvanskoj dolini, druga strana, hrvatska ga smatra herojem. Bez obzira da li se radi o politici u Republici Hrvatskoj ili se radi o politici hrvatskog establišmenta u BiH. Prema tome, uvijek postoje njihovi zločinci i naši zločinci. Mi mrzimo njihove zločince, a volimo naše zločince. Niko ne pravi razliku između stvarnog doprinosa u ratu, a u slučaju, recimo, generala Blaškića, pa ako hoćete i ovih hrvatskih generala. Moje je stanovište, odnosno stanovište međunarodnog hrvatskog prava uopšte: zločin protiv civilnog stanovništva je zločin. Tu nema ni olakšavajućih okolnosti, ni državnih interesa, ni patriotizma. Onaj ko je učinio zločin prema civilnom stanovništvu je ratni zločinac.

DANI: Od početka se haške presude ne prihvataju u regionu, odnosno prihvataju samo u slučaju kad određenoj strani to odgovara. Mislite li da su UN, koje su osnovale ICTY, i Evropa koja mu je dala podršku, učinile više na prihvatanju presuda izrečenih u Haagu, da danas ne bismo bili u situaciji da slušamo istu retoriku kao i prije 20 godina?

PAJIĆ: Činjenica je da presude Haškog tribunala, bez obzira da li su one bile ogovarajuće ili ne, pa i nacionalnih sudova u ovom regionu nisu bile praćene jednim procesom razumijevanja tih presuda i šta one donose pojedinim zajednicama u ovom regionu. Te presude su jednostavno lansirane iz Haaga, koji je uvijek izgledao ljudima koji žive ovdje kao prilično strana institucija, suviše daleka i u koju nemaju uvida, i te presude su jednostavno primane kao jedan sudski akt na koji se nije nadovezalo ono što je moralo, a to je jedan uporan rad prije svega političara, odgovornih ljudi, zatim i civilnog društva, medija posebno, da te presude stvarno budu i protumačene u javnosti.

Postoji iluzija da ljudi razumiju presudu, naravno da ne razumiju, 99 posto stanovništva ne čita obrazloženje presude čak i ako je objavljena, a vrlo često se i ne objavljuje u dostupnim medijima tako da mislim da tu postoji jedna ogromna provalija između, recimo, dosuđene kazne i oslobađajuće presude na jednoj strani, i onoga kako ona treba da se rezonuje u javnosti. Jer, očekuje se od presuda da upravo taj proces iscjeljenja potaknu, na kraju krajeva, ja uvijek pravim poređenje sa nirnberškim suđenjem, to suđenje je, ustvari, doprinijelo jako mnogo zbog toga što je dokazan zločin, osuđeni su ljudi i to je otvorilo put ka pomirenju u Evropi.

DANI: Često se prave paralele između Haaga i Nürnberga, no po nekim tumačenjima ta dva suda razlikuje to što je nirnberški sud bio uspostavljen od strane pobjednika i suđeno je poraženima, dok je haški sud osnovao UN za zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, u ratovima za koje se ne zna ko ih je počeo, ko je izvršio agresiju na koga, a niti ko je pobjednik. Sad se otvara pitanje: Da li je Haški sud pravedan ili nepravedan? Treba li međunarodni sud da bude pravedan, ili nepravedan, ili da utvrdi sudske činjenice?

PAJIĆ: Sud je uvijek pravedan ako sudi po pravu. No, da se vratimo na to da su pobjednici, kako ste rekli sudili poraženima, a da u Haagu to nemamo. Ja mislim da je Haški tribunal, također, sud pobjednika. Pobijedilo je međunarodno pravo, pobijedila je međunarodna zajednica koja je zaustavila rat. I Haškoga tribunala nikad ne bi bilo da nije zaustavljen rat na Balkanu, a rat je zaustavljen na premisi primjene međunarodnog prava.

DANI: Zar nije prije osnovan Tribunal nego što je zaustavljen rat?

PAJIĆ: Jeste, ali to je išlo paralelno. Na kraju krajeva, zašto je osnovan Haški tribunal? Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio toliko uskovitlao međunarodnu javnost, jer se sve moglo televizijski pratiti, da je u zapadnom svijetu građanska svijest bila jako probuđena. Pojavio se jedan strašan otpor prema politici vlada tih zemalja koje nisu ništa činile da se rat zaustavi. To je bio jedan strašan i prosto nepodnošljiv pritisak na vlade u tim zemljama koje su shvatile da moraju nešto učiniti. Njihova prva reakcija je bila da osnuju Haški tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. To je prošlo, kao, eto, dali smo vam nešto i svi koji budu činili zločine biće suđeni pred međunarodnim krivičnim sudom. Ja sam tada to vrlo skeptično dočekao, ocjenjujući ga kao nekakvu dimnu zavjesu, iako sam poslije postao veliki pristalica rada toga suda.

DANI: UN je formirao Tribunal da bi oprao svoju savjest?

PAJIĆ: To su uradile pojedine vlade kroz Savjet bezbjednosti. Postojao je očigledno konsenzus između vlada zemalja da se taj sud formira, da bi se prikrio nedostatak političke volje da se međunarodna zajednica ozbiljno uključi u rješavanje rata na tlu Jugoslavije. I tada je, kako bih rekao, bačen pijesak u oči međunarodnoj javnosti, nije toliko ovolikoj javnosti, da se čeka ishod i vidi ko će to biti okrivljen i osuđen pred jednim velikim međunarodnim sudom. I zato se može objasniti da je sud osnovan, mislim rezolucijom Savjeta bezbjednosti u oktobru ’93. kad se još nije nazirao bilo kakav rasplet u ratu, čak ni u Hrvatskoj, a kamoli u BiH. Moram da kažem i ovo, sud je bio nemoćan iako je postojao od kraja ’93. da ostvari svoju ulogu tzv. prijetnje da se ne vrše ratni zločini jer su se veliki zločini desili ’95.

DANI: Oluja i Srebrenica.

PAJIĆ: Da, kad je sud već uveliko bio u funkciji i kad su već i prve optužnice bile podignute.

DANI: Protiv Karadžića i Mladića.

PAJIĆ: Da, ne može se reći da je sud eto bio tek u povojima. Vrlo je kompleksno pitanje šta se htjelo formiranjem suda. Ja mislim da se samo htjela prikriti politička inertnost svijeta i vodećih vlada, SAD-a, Velike Britanije, Rusije, itd.

DANI: Kad Vi mijenjate svoje mišljenje o Tribunalu?

PAJIĆ: Pridonio je tome uporan rad prvog tužioca Goldstonea, koji je ozbiljno i odgovorno pristupio tom zadatku, formirao tužilaštvo, zatim su polako imenovane i sudije i dolaze prve optužnice. Prve optužnice su doprinijele da se optuženi isključe iz mirovnog procesa.

DANI: Karadžić, Mladić…

PAJIĆ: I Dario Kordić bi sasvim sigurno bio pozvan u Dayton i Karadžić isto tako, međutim, s obzirom da su bili optuženi Amerikanci im nikad ne bi dali vizu čak i da su htjeli doći.

DANI: Spomenuli ste važnost nirnberških procesa u procesu pomirenja u Evropi. Zašto Haški tribunal svojim presudama nije doprinio procesu pomirenja na Balkanu?

PAJIĆ: Poređenja između Haaga i Nürnberga su često malo akademska, ja ih vrlo rijetko koristim, okolnosti su se promijenile. Nirnberški procesi su došli neposredno nakon Drugog svjetskog rata, presude su koincidirale s Maršalovim planom, Njemačka je praktično bila okupirana, tako da su ti procesi išli relativno lako, išli su u procesu demokratizacije, posebno zapadne Evrope i formiranja Evropske unije, odnosno forsiranja evropskih integracija.

Da se vratim na stanje na Balkanu. Problem koji ja vidim vezano za ove oslobađajuće presude, koje ne mislim da treba komentarisati jer su takve kakve su, međutim, osloboditi dvojicu vodećih generala za odgovornost u akciji Oluja u Hrvatskoj, stvara jedan utisak u javnosti da se zločin nije ni desio. Što bi rekli u Sarajevu: svaka čast advokatima koji su uspjeli da oslobode Gotovinu i Markača, ali šta je sa 200.000, ili nešto manje ljudi, koji su ili pod pritiskom, ili u strahu, ili stvarno pod neposrednom presijom otjerani sa svojih ognjišta? Šta je sa 1.500 onih koji su pri tome poginuli? Sada ispada, kada gledate ovu situaciju uključujući i euforiju koja postoji u Hrvatskoj za te presude, da zločina nije bilo. Ljudi su se, maltene, dobrovoljno odselili.

DANI: Nakon tih presuda, Tomac, neki saborski zastupnici, pojedini intelektualci, pa i političari ističu da je dokazano da zločinačkog poduhvata nije bilo, ali da je sada na hrvatskom pravosuđu da procesuira zločine koji su se desili u Oluji. Može li se to očekivati u Hrvatskoj s obzirom da ni do do sada to nisu radili?

PAJIĆ: Nisam gledao te izjave, ali ako je to tako bilo, onda je to jako cinično. Sad očekivati, pa i u narednih par godina, da će neki izuzetno samoubilački hrabri tužilac u Hrvatskoj podići optužbe i goniti ljude koji su odgovorni za zločine u Oluji, mislim da je nemoguće. Ima hrabrih tužilaca, ali ja sam skeptik.

DANI: Mislite da je s ovim priča o ratnim zločinima u Hrvatskoj završena?

PAJIĆ: Pa jeste, jer je na neki način ovim amnestiran odgovornosti hrvatski vojni vrh i u pogledu udruženog zločinačkog poduhvata, a nisu pronađeni neposredni izvršioci. Mislim da je advokat Nobilo iz Zagreba rekao pravu stvar, a to je da je optužba protiv Gotovine i Markača bila pisana za Tuđmana koji je izbjegao odgovornost.

DANI: Kako to posmatrati u kontekstu optužnice protiv Prlića u kome su za udruženi zločinački plan također optuženi Tuđman, Šušak…?

PAJIĆ: Jedno je udruženi zločinački poduhvat koji ide uz optužnicu formiranja Herceg-Bosne, a sasvim drugi par rukava oslobađanje Kninske krajine u Hrvatskoj. Neću da prejudiciram šta će biti s ovom presudom za hercegovačku grupu, ali mislim da je formiranje te optužnice drugačije, jer ide na totalno čišćenje teritorija.

DANI: Zar i Kninska krajina u Hrvatskoj nije etnički očišćena?

PAJIĆ: Da, ali taj zločinački poduhvat u Kninskoj krajini postojao je mnogo prije, kad je Tuđman proglasio koliko procenata Srba smije da ostane u Republici Hrvatskoj, pa je ovo iskorišteno kao sredstvo, kao instrument da se to postigne.

DANI: Komentari presude bili su uglavnom politički što je dovelo do novog zatezanja odnosa u regionu, a onda je napravljen zaokret i za sve je okrivljena tadašnja tužiteljica Carle Del Ponte, što se prenosi i u BiH jer su i Majke Srebrenice najavile tužbu protiv Del Ponteove.

PAJIĆ: Imam na to komentar. Sad se, ustvari, pokazuje da ljudi koji su stvarno dizali ovaj Tribunal do neba, kleli se u njegovu nepristrasnost i objektivnost, sad ga na izvjestan način proglašavaju političkom institucijom. Uključite tu i Majke Srebrenice i advokate Gotovine, a tu uključite i Vasviju Vidović, koja je odmah prvi dan izašla sa komentarom da je to neka, maltene, međunarodna zavjera da se poravna odgovornost za ratne zločine, da se osumnjiči određen broj Srba, da se isto učini prema Hrvatima, Albancima, da se to umije, zagladi i sad se kao, eto, razotkrilo to: raskrinkana je Carla Del Ponte. Znači Carla Del Ponte je bila instrument Amerikanaca, sud je politička institucija. Ista ta Vasvija Vidović izražavala je je obožavanje prema Tribunalu kad je dobila oslobađajuću presudu za Nasera Orića. Nemam ja iluzija, Tribunal je od početka pod strašnim pritiscima sa svih strana, svi imaju interese u tom Tribunalu da se razumijemo.

DANI: Što je pokazala i zadnja rasprava u UN-u.

PAJIĆ: Upravo. Kao što svi imaju interese na Balkanu. Da napravim malu digresiju: šta je Amerikancima stalo do Kosova? Ništa. Jedini interes Amerikanaca je što hoće da spriječe uticaj Rusa u tom regionu. Šta je Rusima stalo do Banje Luke? Republike Srpske? Kakav je to interes? Samo da se istisnu Amerikanci odatle. To je taj big picture koji se stalno mora imati u vidu. I zato ja mislim da je, naravno, Tribunal bio pod velikim pritiskom i uticajem i tako mogu tumačiti mnoge ostavke u Tribunalu pojedinih tužilaca koji nisu mogli da se suprotstave pritiscima, nisu htjeli da služe pritiscima i davali su ostavke.

Ne treba imati o tome iluzija, na kraju krajeva i instrumenti finansiranja Tribunala su se koristili kao način da se vrše pritisci. I to je tako. Uzmite pravosuđe u BiH, stalno je pod pritiscima, stalno su prijetnje, svi politički funkcioneri, svi lideri političkih partija sada iz svih oružja pucaju na pravosuđe u BiH, pravosuđe koje je došlo do nekog nivoa kada se može tolerisati.

DANI: Zašto su godinama najveći napadi na Sud i Tužiteljstvo BiH?

PAJIĆ: To zahtjeva malo kompleksniju analizu. Prije svega, mislim da taj otpor prema Sudu BiH, koji se od početka javljao, da on ipak dolazi od entitetskih struktura, naravno bio je žešći i istrajniji iz RS-a nego iz Federacije, ali objektivno rečeno, imali ste sistem koji je prihvatio i lansirao Dayton. U taj sistem sa dva potpuno odvojena pravna sistema unesen je jedan sud čija uloga nije bila jasna i mislim da je postojao strah kod mnogih da će se taj Sud BiH jednog dana pretvoriti u Vrhovni sud BiH, što su pravnici znali da ne može, jer u dejtonskom Ustavu nije predviđen.

Mislim da je tu s jedne strane, bilo malo cehovskog, a s druge strane i političkog. Bilo je i loših sudija stranaca kao što ima i loših domaćih sudija, ali važna je percepcija da imate jedan sud koji ima odjeljenje koje sudi predmete organizovanog kriminala i odjeljenje za ratne zločine, a to su ozbiljne stvari. Na kraju krajeva radilo se i o djelima koja nisu bila poznata prije rata u sistemu SRBiH, kao što je pranje novca, dobar dio ratnih zločina, pa trafficking. Mislim da u tome treba tražiti razloge.

DANI: Šta BiH može donijeti strukturirani dijalog s evropskim predstavnicima oko pravosuđa?

PAJIĆ: Taj dijalog je iznuđen, on je došao kao pokušaj da se u RS-u spriječi proglašenje referenduma. Poznato je na kojim premisama funkcioniše međunarodna zajednica. Osnovna premisa je: ne talasaj, prema tome sve je u redu dok je u BiH mir. Imamo u Britaniji veliku bh. zajednicu, u Londonu specijalno, i vrlo često se postavljaju pitanja: šta međunarodna zajednica planira u BiH? Kažem: Ništa. Zašto? Zato što je ovdje mir. Stabilno je. Čim ste otišli sa naslovnih stranica velikih svjetskih medija, više niste interesantni. Svjetske sile su prezauzete problemima, od Palestine, pa možete nabrojati desetak slučajeva, koji sada postoje. Kao što je nekada bilo sa BiH, odnosno sa Sarajevom.

Više BiH nije u žiži interesovanja međunarodne zajednice i zbog toga je taj teret prebačen na domaće političare. Problem je što se ljudi prihvataju funkcija, a da uopšte ne pomišljaju da svaka funkcija treba da nosi sa sobom neku odgovornost prema javnosti. Odgovornost postoji jedino prema partijskom šefu ili nacionalnom lideru. Interesantno je da uz sve ove zablude koje postoje oko EU, ta privlačnost EU u BiH stvarno postoji, i ona postoji čak bez obzira na sve razlike, svi bi u Evropu. Ljudi očekuju da bi približavanje Evropi značilo kvalitetniji život, manje korupcije, sigurnost koju su izgubili. Mislim da je to jedan politički momentum koji bi se morao iskoristiti. Međutim, političari to očito ne žele.

Da bi uspostavili ravnotežu ovoj želji, moram reći da postoji jedan ozbiljan skepticizam utoliko što se neopravdano smatra da Evropa od nas traži previše. Evropa ne razumije, interpretiram ono što javnost ponavlja, da ova zemlja ima užasno težak zadatak, da BiH ide na dva kolosjeka: jedno je tranzicija iz autoritarnog, jednopartijskog režima ka demokratiji što je bolno i teško i što se vidjelo na primjerima Češke i Bugarske, ali BiH ima i taj paralelni kolosijek, a to je postratna tranzicija, to je nešto što će opterećivati generacije u ovoj zemlji. Rat. Zločini. Odgovornost. Patnje. Žrtve. To nisu imale ni Češka, ni Mađarska, ni Poljska. I zato javnost ponavlja: Evropa je nama dužna povlašteni režim. Međutim, nema povlaštenih režima. Može ga biti iz političkih razloga kao što ga je dobio Kipar, ili recimo, Bugarska i Rumunija zato što ih se htjelo oteti od ruskog uticaja pa su primljene prije vremena. Mislim da niko ljudima u BiH nije ozbiljno objasnio šta znače evropski standardi.

DANI: Može li BiH, na ta dva kolosjeka, ići sama bez suradnje koja bi podrazumijevala podršku Zagreba i Beograda, jer nije ni sama vodila rat?

PAJIĆ: Zaista ne može. Tu ima nekoliko problema. Prvi i najznačajniji je što BiH nije pokazala nikakav ozbiljan interes za saradnju sa regionom. BiH je i pored opetovanih promjena uvijek imala jedan gard, da tako kažem, i prema Hrvatskoj i prema Srbiji. Stalno su se neke otrovne strijele ispaljivale, umjesto da se uđe u jedan ozbiljan dijalog sa tim zemljama. U BiH to zavisi i od struktura vlasti, sastava Predsjedništva.

DANI: A tu su i strukture vlasti, recimo, u Srbiji.

PAJIĆ: Oni bar imaju jedinstven stav.

DANI: I jedinstvenu državu.

PAJIĆ: Dobro, da (smijeh), ali ozbiljno mislim da je odsustvo osjećaja za region u BiH jako razvijeno. U Sarajevu je potpuno odsustvo osjećaja za bilo šta u Republici Srpskoj. U Banja Luci? Apsolutno ih ne interesuje Sarajevo. Kao što ovdje mnogi misle da četnici hodaju sa kokardama Banja Lukom, čuo sam Banjalučane kad kažu da mudžahedini u Sarajevu regulišu saobraćaj. Prema tome to je jedno potpuno odsustvo informacija, ali i želje da se sazna. Da li i kod jednog člana Vijeća ministara postoji svijest o tome šta će se desiti kad Hrvatska postane član EU? Ne postoji. Nemaju pojma. Osim možda kod nekoliko stručnjaka u Direkciji za evropske integracije BiH. To je strašan problem. Ljudi koje vode zemlju toliko se neodgovorno ponašaju da ne možete vjerovati.

DANI: Kuda političari vode BiH?

PAJIĆ: U zablude. U zablude u svemu. Zabluda o ulasku u EU je jedna takva ubleha, da upotrijebim ovaj divni sarajevski izraz. Vi imate političare koji su kao u prvoj borbenoj liniji za ulazak u EU, a istovremeno žele da unište pravosuđe i tužilaštvo BiH. Rade, što bi se reklo na dva razboja, jednim pletu tu zabludu prema EU, a na drugom detroniraju pravosuđe u BiH, hoće da podvrgnu sudije i tužioce političkom uticaju. Ali prva stvar koja će doći na dnevni red ako se ikada potpiše neki sporazum sa EU je reforma pravosuđa.

DANI: Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija dogovorili su se da tužioce biraju parlamenti. Kako Vi to vidite s obzirom da ste Vi bili savjetnik visokog predstavnika u BiH i da ste vodili odjelu za reformu pravosuđa?

PAJIĆ: Prije svega da kažem da nema gotovih recepata i to što se mnogi pozivaju na evropsku praksu uvijek se mora shvatiti u kontekstu: šta se želi time postići. Mislim da ne postoji recept koji je primjenjiv u BiH jer se radi o zemlji koja diže pravosuđe iz pepela. Ovo nije zemlja demokratskih institucija da vi sada možete imati povjerenje u parlament koji bi imenovao sudije i tužioce. Ovdje parlament radi na daljinski prekidač vođa političkih stranaka. Kad spominjem pravosuđe, ne mislim da je pravosuđe jedina institucija u takvoj situaciji. BiH se danas nalazi u nekakvom stanju predinstitucionalne demokratije. Imate institucije koje su propisane Ustavom, sve su one formirane, napunjene su ministrima, zamjenicima, pomoćnicima, državnim činovnicima, međutim te institucije ne funkcionišu samostalno, niti odgovorno. Šta se dešava? Neka šestorka, ili sedmorka, kako je već zovu, uglavnom radi se o liderima parlamentarnih političkih partija, sada je supstitut za sve državne organe. Sve odluke, dogovori i sporazumi se donose u krugu šest ljudi, koji su izvan javnosti, izvan parlamentarne odgovornosti, izvan ustavne odgovornosti čak.

Šta je tu zaista štetno? Što se time pojačava nivo nepostojanja javne odgovornosti za vršenje funkcija u BiH. Recimo, jedan stranački lider praktično nikome ne odgovara, demokratija unutar stranaka je na užasno niskom nivou, a izvan toga nema odgovornosti u javnosti. Ima na izborima, ali i to se pokazalo kao slab korektiv u zadnjih desetak i više godina. Dakle, pravosuđe je u tom smislu najosjetljiviji indikator povjerenja građana u državu, u državne institucije. I ono malo povjerenja je sticano time što je ipak data jedna, iluzija je preteška riječ, ali data je jedna nada kroz Visoki sudski i tužilački savjet da se imenuju ljudi na sudijske i tužilačke funkcije koji nisu baš direktno došli kao volja političkog aparata. I sad odjedanput, preko noći, sve se to želi uništiti i naći neke načine koji bi ostvarili punu kontrolu nad pravosuđem u BiH. Iako vi morate imati i nezavisnu i profesionalnu policiju.

Ja uvijek kažem da pravosuđe ima tri noge, sudije tužioci i advokati. Zašto za BiH nisu prihvatljivi recepti razvijenog demokratskog svijeta? Zato što je BiH zemlja u tranziciji, u jednom demokratskom zemljotresu, prema tome ovdje ne mogu važiti pravila koja važe u Britaniji, da se elegantno biraju sudije i tužioci s nekog državnog nivoa. Ne, ovdje mora postojati organ koji će bar stvarati jedan ozbiljan privid da će te sudije i tužioci biti koliko-toliko operisani od neposredne političke vlasti.

DANI: Koliko je po Vama bila uspješna reforma pravosuđa u BiH?

PAJIĆ: Reforma pravosuđa je započeta u vrijeme ambasadora Petritscha i uspjela je onoliko, koliko je izbor kadrova bio odgovarajući. Mi smo se nadali, iskreno govoreći, kad je međunarodna pravosudna komisija započela taj reizbor, da će se jedan veliki procenat sudija koji su izgubili posao – bilo jer su imali pogrešnu etničku pripadnost na pogrešnom mjestu, ili su jednostavno napustili zemlju zbog rata 0 vratiti i da će to biti ta injekcija, neopterećena ratnim zbivanjima, ratnim podjelama. Međutim, ljudi se nisu vratili i jednostavno ta svježa krv nije došla. Onda smo očekivali da će se javiti mnogo mladih, ali mislim da su i oni procijenili da bi to za njih bio prekrupan zalogaj jer pravno obrazovanje u BiH za vrijeme rata je bilo nikakvo.

Onda mislim da je i provođenje te “istrage” bilo jako pojednostavljeno. Praktično, postojala su samo dva velika pitanja: da li ste implicirani u ratne zločine i jeste li uzurpirali tuđi stan za vrijeme rata? To nije bilo dovoljno, nije se posvetilo dovoljno pažnje stručnim epitetima, moralnim, etičkim, itd. Međutim, rekonstrukcija je ipak učinila svoje, dala je sudijama i tužiocima elan, jer su imenovani od jednog nezavisnog tijela. Mislim da je to kod dijela njih izazvao osjećaj hrabrosti i profesionalne odgovornosti. Onaj ko se ne osjeća profesionalno spreman da vrši neku funkciju, taj je otvoren za sve moguće pritiske i lako ih prima, ne može im se oduprijeti.

Ne može u jednoj zemlji jedna oblast biti riješena na perfektan način ukoliko ništa drugo ne funkcioniše perfektno. Pozorišni život funkcioniše perfektno. To me fascinira. Pozorišni život u Sarajevu je meni čarolija, kakve se sve sjajne predstave prave u ovoj oskudnoj sredini. Ali, objektivno gledano, očekivalo se previše od reforme pravosuđa. Imate gotovo podjednak procenat nesposobnih i neodgovornih ljudi u svim profesijama, u medicini, školstvu, na univerzitetima, pa i u pravosuđu. Zašto bi pravosuđe bilo taj luksuzni izuzetak da su tamo svi pametni i moralni?

(Dani)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close