Drago Pilsel: Stepinac kao ”ustaški” vikar?
Pa da pojasnimo ovu frtutnju oko Stepinca kao vojnog (”ustaškog”) vikara. Očito moram i zbog neupućene publike kao i zbog zločestih pače i needuciranih a bahatih novinara!
(AUTOR:
Koliko je to pitanje bilo važno vidi se iz govora Alozija Stepinca održanog 3. listopada 1946. na glavnoj raspravi (vidi ”Proces Alojziju Stepincu – Dokumenti”, KS, Zagreb, 1997. str. 89. a prema arhivi odvjetnika A. Stepinca Politea – HDA, OP POLITEO, str. 213-217). Odmah u petom pasusu, nakon što je progororio o krivnji zbog ”prekršatavanja Srba” (Stepinac sudu pojašnjava da je krivo tako govoriti jer jednom kršten zauvijek kršten, pa treba govoriti o ”vjerskim prijelazima”) optuženi Stepinac kaže:
”Kao teški zločin pripisujete mi i vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdajom Jugoslavije, kad sam u toj stvari stupio u vezu s NDH. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikara urediti kroz onih osam do devet godina. No nije uspjelo doći do definitivnog i solidnog uređenja. Uređeno je to pitanje konkordatom (Usp. Poslanica katoličkih biskupa Jugoslavije od 4. svibnja 1938.), koji je propao na beogradskim ulicama, već nakon ratifikacije.
Kad je rat Jugoslavija – Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružati duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše jugoslavenske vojske i novo stvorene NDH. Ako je dakle država propala a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.
Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki viši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji….”.
Nije namjera ovoga osvrta da otvorim raspravu o karakteru suradnje Stepinca i ustaša. O tome su napisane mnoge knjige i mnogi članci. Molim da se shvati da se o tome može raspravljati samo među zaista upućenim osobama.
Ja želim samo pojasniti da je Stepinac doista bio vojnim vikarom prije 10.4.1941, ali i da ga je Sveta Stolica, kako on piše u pismu sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću (koji je nota bene bio veliki pobornik ustaša i Ante Pavelića, zbog čega je nakon kraha NDH primio savjet Stepinca i pobjegao u Madrid gdje je i umro) 12. siječnja 1942. početkom 1942. potvrdila kao vojnog vikara NDH i to ne samo ”hrvatske vojske” (sastavljene od domobrana i ustaša) već i vojnika okupacijskih sila.
Dakle, istinito je da je Stepinac bio vojni vikar NDH. A zašto se ističe da je to bio ”sine titulo” i što to znači?
Kako u prethodnom Zakoniku kanonskog prava tako i u vazećem (Kan. 371), Apostolski vikarijat ili apostolska prefektura je dio Crkve koji, zbog posebnih okolnosti još nije ustanovljen kao zasebna biskupija (recimo, u nas, Juraj Jezerinac upravlja zasebnom biskupijom kao vojni biskup), ali koja se povjerava na pastoralnu brigu apostolskom vikaru (Stepinac, u ovom slučaju) da njime upravlja u ime Pape.
Naime, Alozije Stepinac je i bio vikar vojni ali je to bio ”sine titulo” (to znači ”bez naslova”, da nema posebne biskupije), što ne mijenja na stvari, zato što tada nije postojala zasebna vojna biskupija, ali je uživao sve ovlasti vojnog biskupa po pitanju imenovanja vojnih i policijskih kapelana što i pojašnjava u pismu nadbiskupu Šariću da se raščiste eventualni jurizdikcijski nesporazumi.
Kada ministar Vulin tereti Stepinca da je bio ”ustaškim vikarom” ne iznosi neistinu ali politizira i pretjeruje (bio sam u Jadovno i slušao sam Vulina koji je patetički ponavljao to ”ustaški vikar” sporeći Stepinčevu možebitnu kanonizaciju što je stav srbijanske Vlade i predsjednika Nikolića). Smatram da u nedjelju u Jadovno nije bilo mjesta takvoj vrsti govora. Ali se moramo miriti s činjenicom da je Stepinac zaista vodio pastoralnu brigu o ustašama u vojsci NDH.
Je li mogao izabrati šumu i ilegalu kao neki svećenici koji su bili u partizanima? Mogao je. Smio li je to učiniti? To je drugo pitanje.
Kada se vrednuje Stepinca treba se služiti dokumentima i stvari stavljati u kontekst. Ako se recimo govori u prilog tomu da je osudio rasne zakone treba reći da je to točno ali da je osuda debelo kasnila jer ju je izrekao, diskretno, najprije u svibnju 1942, pa u katedrali u sječnju 1943. da bi decidiranije ili otvorenije progovorio tek u listopadu 1943. kada je tzv. židovsko pitanje bilo manje više ”dogotovljeno”.
Jedno je pitanje tehničko: pa je Stepinac zaista bio vikar vojske NDH, a drugo je pitanje praktično, asistirao je osobno ili preko određenih (Vilim Cecelja na primjer) ustaškim formacijama i nakon što je saznavao za njihove ogavne zločine (i tu Vulinova opaska da je Stepinac bio ”ustaški vikar” makar bikla zločesta, stoji).
Ne branim, dakako, ministra Vulina i jasno sam rekao da je pretjerao i politizirao, ali ne branim ni Stepinca. Ako ćemo tražiti uzornoga biskupa pod nacifašističkom strahovladom u okupiranoj Europi to Stepinac (meni) NIJE. To bi mogao biti ”Lav od Münstera”, blaženi biskup i kardinal Clemens August von Galen. Von Galen je isto bio domoljub kao Stepinac ali nacistima ni za milimetar nije popustio. Stepinac ustašama ne samo da je popuštao već im je povlađivao.
Neću dužiti već ću samo iznijeti slijedeće: prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?
Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna prihvatiti od odlikovanje ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to, navodno, kada je Stepinac bio jako ”bijesan” na Pavelića i ustaše i, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup (pa i kao vojni vikar) razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja. Od toga odlikovanja ni do dana današnjega se Zagrebačka nadbiskupija nije odrekla!
Na grobu von Galena bih, elem, rado pao na koljena. Na grobu Stepinca ne mogu.
