AUTOR: DRAGO PILSEL / autograf.hr
Papa Franjo je tijekom opće audijencije srijedom, 16. rujna (dvorište renesansne vatikanske palače San Damaso), rekao grupi od 40 roditelja LGBT djece da ”Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” te da ”Crkva voli tu djecu onakvu kakvi jesu jer su Božja djeca”.
Roditelji pripadaju talijanskoj kršćanskoj udruzi Tenda di Gionata koja prihvaća i pruža informacije LGBT kršćanima, obiteljima i pastoralnim radnicima. Udrugu je osnovao 2018. katolički svećenik David Esposito iz biskupije Fermo.
Drugim riječima, prihvaćajući dijalog s navedenom udrugom i govoreći kako je govorio (ne prvi puta!), Papa želi reći kako se homoseksualci ne samo ne trebaju osjećati isključenima iz Crkve (mada se mnogi tako osjećaju) već da su njeni punopravni članovi koje Bog voli baš onakvima kakvi jesu (makar im to, u hrvatskom slučaju, ovdašnji biskupi i svećenici ne govore).
Predsjednica navedene udruge, Maria Grassi, majka je troje djece i prakticirajuća katolkinja. Kada joj je njezin najstariji sin rekao da je homoseksualac bilo joj je teško, kazala je, jer je osjećala ”da će ga Crkva odbaciti”. On sam je, dodala je (a prenosi Slobodna Dalmacija), osjećajući se isključenim, prestao biti njezinim članom (bolje je reći da se distancirao od Crkve) što joj je dodatno otežalo.
Bila je izgubljena i nije imala s kim podijeliti svoju bol dok na sjeveru Italije nije upoznala druge roditelje gay djece koji su vjernici kao i ona. Preko njih je došla do svećenika koji joj je pomogao da shvati da kršćanstvo (katoličanstvo) i homoseksualnost nisu u kontradikciji.
Svoja iskustva roditelji su pretočili u knjigu ”Sretni roditelji” koju su poklonili Papi, a kako naslov knjige kaže, sretni su jer su uspjeli promijeniti način na koji gledaju svoju djecu.
Roditelji žele da svi pripadnici Crkve prestanu na gay osobe gledati sa zazorom. Uz knjigu su Papi poklonili majicu u duginim bojama s natpisom ”U ljubavi ne postoji strah”.
Crkva, ćut ćete često, tvrdi da ”homoseksualnost nije grijeh”, ali da homoseksualni čin jest. Crkva, tumače oni koji ne shvaćaju homoseksualce, pa ih onda zapravo i ne znaju prihvatiti, kazat će da je prakticiranje homoseksualnosti ”devijacija” ili ”grijeh” i da ona tu praksu ”ne može prihvatiti”.
Prosječni hrvatski svećenik (i biskup) će kazati da se homoseksualne osobe ”moraju boriti protiv svojih sklonosti”, pak će žigosati one koji javno svjedoče to što jesu (takav je naš kolega kolumnist Ivan Zidarević, odnedavna i hrvatski građanin).
I polako, to što papa Franjo koristi riječi i geste koje djeluju kao dobrodošlica (takva je sintagma ”upravo onakvima kakvi jesu”) za sada znači da poglavar Katoličke crkve pokušava djelovati unutar dijapazona mogućnosti koje ima pred sobom.
Meni je, kao teologu, zadaća progovoriti o tome što Bog, koji nam se očitovao, kaže o homoseksualnim osobama.
Čovjek je stvoren kao slika Božja, na priliku svoju (Post 5, 1-2). Dakle, u Bogu je i muško i žensko, pa stoga, Bog nije samo otac, nego je i mama: On je sve što mi jesmo, na sve načine koji mi jesmo. To znači da su u Bogu i naša homoseksualnost i naša heteroseksualnost.
Neke kršćanske crkve su odavno shvatile da u Bogu nema mjesta za diskriminacije pa dopuštaju ređenje i žena i homoseksualnih osoba. Katolička crkva, naime, institucija je koja diskriminira i po toj liniji.
Pišem vam kao brat, kao novinar, javni djelatnik i zagovaratelj ljudskih prava. Ali nadasve, danas vam se želim obratiti kao kršćanin, kao poznavatelj teologije i kao tražitelj Boga.
Živio sam u samostanu, u Argentini i u Hrvatskoj, i na bogosloviji (u Hrvatskoj) i moram vam priznati da sam veći dio toga vremena proveo s teškim predrasudama prema homoseksualizmu.
Neke od tih predrasuda čuli smo, znamo, mnogo puta od crkvenih predstavnika. Govore da homoseksualne sklonosti nisu uredne, ni redovite, ni naravne, ni zdrave.
Govore da su homoseksualci bolesnici, a nama, koji zahtijevamo građansku jednakost i ukinuće bilo koje vrste diskriminacije, pa stoga podržavamo i demonstracije u korist prava svih manjina (kao što je Gay Pride), nama koji se zalažemo za različitost spolnih usmjerenja, govore da smo protivnici ljudske naravi.
Ja sam prihvatio biti govornikom i voditeljem prvog Gay Pridea u Hrvatskoj jer sam shvatio koliko je za mene i za ljude oko mene bilo pogrešno živjeti bezosjećajno, i direktno ili indirektno podržavati dehumanizirane oblike društvenog ponašanja. Shvatio sam, naime, koliko se nenaravno ponašam.
I moram svjedočiti da sam od homoseksualaca vrlo često dobivao jasne i uzorne primjere nenasilnoga, altruističkog, osjetljivog, sućutnog, solidarnog i milosrdnog ponašanja.
Kao Kristov sljedbenik, kao onaj koji vjeruje u oslobađajuću snagu Evanđelja i kao onaj koji prepoznaje djelovanje Duha Božjeg u svakoj religiji, želim raditi na stvaranju tolerantnog društva i na otvaranju crkvenih struktura (svih konfesija) prema homoseksualizmu, jer o tomu je danas riječ.
Koristim priliku da moju kršćansku zajednicu, a posebno onaj njen dio vođen od katoličkih biskupa, pozovem da osmisli novi način postojanja, način koji će ići u svjesnu akciju pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota.
Kada eros, što znači, stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige za druge, osvoji veći prostor, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojemu ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima.
Naš bi moto mogao biti i onaj koji je jedan od najvećih modernih revolucionara, Ernesto Che Guevara, izabrao za sebe: ”Treba zgrabiti, ali pritom ne izgubiti nježnost”.
Mogu li Katolička crkva i druge vjerske zajednice poprimiti oslobodilačku ulogu u srcu potlačenih, obespravljenih i siromašnih?
Je li moguće obraćenje tvrdih srdaca svećenika i biskupa, tako opijenih mističkom svemoći vlasti koja im je povjerena?
Kada će svećenici i biskupi, redovnici i redovnice shvatiti da homoseksualnost nije bolest nego da se crkveni ljudi krivo odgajaju, da su mnogi od njih afektivno nezreli, da im je potiskivana seksualnost izvor frustracija, nasilja i čestih neuravnoteženih pa i patoloških oblika ponašanja?
Možemo li očekivati da će Crkva raskinuti svoj povijesni pakt s vladajućim snagama i stvarno se solidarizirati sa svima koji su lišeni svojih prava?
Poznajem svećenike homoseksualce: neka znaju da ih podržavam i volim.
Bog u kojeg vjerujem nije, ponavljam, muško. On je muško i žensko. On je izraz savršenog pluraliteta. On je sasvim sigurno iznad spolova, ali nam ih je dao kao dar i kao izraz naše slobode.
U ime te slobode, želim vas ohrabriti riječima jednog velikog kršćanina XX. stoljeća, dr. Martina Luthera Kinga. Kada je napisan Ustav, potpisan je ček za svakog hrvatskog građanina koji će se naći u nekoj potrebi. To je bilo obećanje da će neotuđivo pravo na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Mi često moramo utvrditi da je mnogim hrvatskih građanima u ruke gurnut ček bez pokrića.
Ali mi ne želimo vjerovati da je banka pravde propala, ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato valja i dalje raditi, kao i Talijani iz početka ove priče, jer želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Kao i oni pred Papom i mi bismo jedni pred drugima trebali kazati da više ne želimo sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.
Došlo je vrijeme da se provedu u stvarnost obećanja iz Ustava. Došlo je vrijeme da prestanu svi oblici segregacije. Došlo je vrijeme da se uspravimo na čvrstoj stijeni bratstva. Vrijeme je da pravda postane stvarnost za sve one koje je Bog izabrao.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim se moramo razići bez obzira na težinu života, na kritike kojima ćemo biti obasipani i na naša ograničenja.
Ja vjerujem da Hrvatska zaslužuje bolje!
Vjerujem da joj je potrebna naša raznolika ljubav!
I zato kažem: Neka odjekuje sloboda!
Imajmo i mi, kao Martin Luther King, jedan veliki san: San da ćemo jednog dana, jednog nedalekog dana, biti zaista jednaki pred zakonima. Unutar i izvan Crkve Božje.
Sanjajmo da će svaka dolina tuge biti premoštena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni, da će se slava Božja svima objaviti.
Ne živimo u očaju. Gore srca. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi imao što dati, i nitko nije toliko bogat da mu ništa više nije potrebno.
Nježnost i snaga. To vam od srca želim. Idimo i navijestimo mir.
