Ako metaforu o klaunu i selu koje je zahvatio požar primijenimo na današnju Katoličku crkvu u Europi, jasno je da je način na koji „Ratzingerova Crkva“ naviješta Evanđelje Isusa Krista mnogim ljudima nerazumljiv i neprihvatljiv. Crkvi je potrebno novo odijelo, novi način naviještanja i drugačiji odnos prema ljudima i svijetu. U suprotnom bi, bar u europskom dijelu, mogla doživjeti tragičnu sudbinu klauna i sela koji su nestali u požaru
I o pokojnima treba govoriti istinu. Čest je slučaj da se nakon smrti neke osobe njezina biografija uljepšava, čak i onda kad je općepoznato da se ta osoba ogriješila o ljude. Događa se to i u Crkvi. Kad umre papa, kardinal, biskup, svećenik ili fratar, uglavnom na sprovodima slušamo afirmativne, zahvale i pohvalne govore i hagiografske izraze sućuti, unatoč tome što i oni koji izgovaraju te riječi i mnogi prisutni znaju da to nije istina, ili bar nije cjelovita istina. Vjerojatno se najviše laži izgovori i najviše istine prešuti upravo na sprovodima. To mrtvima ne pomaže, ali vrijeđa žive koje su pokojni povrijedili.
Smrt pape emeritusa Benedikta XVI. izazvala je mnoštvo reakcija u Katoličkoj crkvi. Službeni dio Crkve i većina katolika uglavnom u hvalospjevima govori o pokojnom papi, a već se čuju i zahtjevi da ga se proglasi svetim. Tek rijetki se u Crkvi usude progovoriti kritički o papi Benediktu XVI., odnosno teologu Josephu Ratzingeru. U njegovom dugom životu i dugoj teološkoj i crkvenoj karijeri nije sve bilo tako dobro kako se želi prikazati. I teolog Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., imao je svojih ljudskih slabosti, pogrešnih procjena, grešne šutnje, a ogriješio se i o konkretne ljude, svoje kolege – neistomišljenike, teologe i svećenike, kojima je oduzimao katedre. Mnogi od njih su zbog toga bili stigmatizirani u Crkvi, a neki su i napustili Crkvu.
Njemački teolog Joseph Ratzinger, jedan je od najplodnijih katoličkih teologa posljednjih šezdeset godina. Njemačka izdavačka kuća Herder dosad je objavila 14 od 16 planiranih svezaka sabranih spisa Josepha Ratzingera. Riječ je o nekoliko tisuća stranica teoloških razmišljanja u kojima se Ratzinger dotiče gotovo svih relevantnih tema kršćanske vjere i katoličke teologije. Ratzinger je bio vrlo obrazovan čovjek koji se cijeli život bavio knjigom – teologijom. Zbog toga je bio uvažavan u Crkvi i od onih koji se nisu slagali s nekim njegovim stavovima. No, njegova popularnost u Katoličkoj crkvi ne proizlazi iz njegove teologije, nego iz njegovih crkveno-političkih stavova. Jedna od najpoznatijih i vjerojatno najčitanijih Ratzingerovih knjiga jest Uvod u kršćanstvo, objavljena koncem šezdesetih godina.
Vrijeme nakon Drugog vatikanskog koncila obilježeno je rasplamsavanjem katoličke teološke misli i u Europi i diljem svijeta. I u tome je sudjelovao teolog Ratzinger. Pokrenuti su mnogi katolički teološki časopisi, od kojih su najznačajnija dva međunarodna i danas postojeća teološka časopisa Concilium i Communio koje su uređivali i u kojima su objavljivali najznačajniji teolozi toga doba
Kao uvodni motiv i udarnu metaforu stanja u kojem se nalazila teologija u vrijeme kad su nastajala predavanja sabrana u knjigu Uvod u kršćanstvo, Ratzinger je uzeo priču koju u svojoj knjizi Grad bez Boga? donosi američki baptistički teolog Harvey Cox (r. 1929.), a koja izvorno pripada danskom filozofu Sørenu Kierkegaardu (1813-1855). Riječ je o priči o klaunu i selu koje je zahvatio požar. Evo te priče u kratkim crtama onako kako je donosi Ratzinger u svojoj knjizi: „U toj priči riječ je o nekom putujućem cirkusu u Danskoj u kojem bijaše izbio požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo. Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi ih htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha: uzaludno je pokušavao zaklinjati ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina, i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.“
Zahvaljujući Coxu i Ratzingeru, Kierkegaardova priča o klaunu i selu koje je zahvatio požar, često se koristila i koristi da objasni situaciju u kojoj se nalazi suvremeno naviještanje evanđelja i suvremena teologija koja nije u stanju svoju poruku prenijeti ljudima modernoga doba. Za razliku od Coxa, Ratzinger smatra da nije riječ samo o vanjskoj formi, „o odijelu i kostimu u koje se teologija zaodjenula i o teškoći tumačenja vjere“, nego da je riječ „o nezaštićenosti [čovjekovog] vlastitog vjerovanja i tjeskobnoj moći nevjerovanja usred vlastite želje da vjeruje“.
Knjiga Uvod u kršćanstvo objavljena je neposredno nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965) koji je pokrenuo važne reforme u Katoličkoj crkvi. Na koncilu je, kao koncilski teolog, sudjelovao i mladi Ratzinger. Vrijeme nakon Drugog vatikanskog koncila obilježeno je rasplamsavanjem katoličke teološke misli i u Europi i diljem svijeta. I u tome je sudjelovao teolog Ratzinger. Pokrenuti su mnogi katolički teološki časopisi, od kojih su najznačajnija dva međunarodna i danas postojeća teološka časopisa Concilium i Communio koje su uređivali i u kojima su objavljivali najznačajniji teolozi toga doba. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina nastaju različite teologije koje otvaraju važna pitanja kao što su pitanja slobode, ljudskog dostojanstva, društvene pravde, prava žena, kolonijalizma i mnoga druga. Dvije teološke škole imale su posebno snažan odjek: nova politička teologija koju je inicirao i razvio njemački teolog Johann Baptist Metz (1928.-2019.) i teologija oslobođenja koju su pokrenuli teolozi iz Latinske Amerike, a koja je nadahnuta mislima Johanna Baptista Metza i evangeličkog teologa Jürgena Moltmann (r. 1926.).
I sam Joseph Ratzinger poticao je šezdesetih godina slobodnu i otvorenu teološku misao. Zbog toga ga je njegov kolega, također koncilski teolog, Hans Küng pozvao u Tübingen u kojemu su, i na katoličkom i na evangeličkom fakultetu, već predavali mnogi drugi značajni katolički i evangelički teolozi toga vremena. Ratzinger se u Tübingenu zadržao samo tri godine, od 1966. do 1969., a nakon odlaska iz Tübingena promijenit će teološki kurs. O tome Küng u prvom svesku svojih memoara (Izborena sloboda: Sjećanja) bilježi sljedeće: „Uvijek iznova teško mi je odgonetnuti kako je jedan tako sposoban, prijazan, otvoren teolog kao Jospeh Ratzinger mogao proći kroz takvu promjenu: od naprednog tibingenškog teologa do rimskog velikog inkvizitora.“ Bečki teolog Paul M. Zulehner izjavio je nakon smrti Josepha Ratzingera da je „trauma iz Tübingena“ obilježila njegovu teološku misao i bitno utjecala na njegove kasnije stavove.
Uz to što je „Panzer-kardinal“, kako ga je dio medija nazivao u njegovoj rodnoj Njemačkoj, kontrolirao slobodu mišljenja i govora, nije na vrijeme reagirao ni kad je riječ o zlostavljanjima djece i maloljetnika u Katoličkoj crkvi. Njegova šutnja i zakašnjela reakcija razočarale su žrtve zlostavljanja, ostavile gorak okus kod mnogih katolika i naštetili ugledu Katoličke crkve u svijetu
Nakon što ga je papa Pavao VI. u ožujku 1977. godine imenovao nadbiskupom Münchena i Freisinga, a nekoliko mjeseci poslije i kardinalom, počinje Ratzingerova crkvena karijera. Samo četiri godine poslije, u studenom 1981. godine, papa Ivan Pavao II. imenovat će ga prefektom Kongregacije za nauk vjere čime Ratzinger postaje, nakon pape, najmoćniji čovjek Katoličke crkve koji je bio zadužen za pravovjernost i kontrolu teološke misli. Ratzinger će u idućih dvadeset godina kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije i kao papa, od 2005. godine, sankcionirat mnoge teologe i praktično ograničiti slobodu mišljenja i govora u Katoličkoj crkvi, za što se i sam na Drugom vatikanskom koncilu zdušno zalagao.
Život teologa Josepha Ratzingera prepun je proturječnosti, smatra bečki teolog Zulehner: „od koncilskog teologa koji se zalagao za reforme u Crkvi, postat će kritičan i pesimističan prema crkvenim reformama i modernom svijetu. Nekadašnju misaonu otvorenost žrtvovao je interesima crkvene politike.“ Ratzingerovi stavovi jačali su konzervativni dio Crkve što je, ponajprije u zapadnoj Europi i Latinskoj Americi, izazivalo razočaranost kod dijela teologa i vjernika. Smatrao je da je samo Katolička crkva u punom i pravom smislu Kristova Crkva čime je naštetio ekumenskom pokretu i odnosima s pravoslavnim i evangeličkim crkava. Neki njegovi stavovi o drugim religijama doživljavani su kao uvreda pripadnika tih religija.
Uz to što je „Panzer-kardinal“, kako ga je dio medija nazivao u njegovoj rodnoj Njemačkoj, kontrolirao slobodu mišljenja i govora, nije na vrijeme reagirao ni kad je riječ o zlostavljanjima djece i maloljetnika u Katoličkoj crkvi. Njegova šutnja i zakašnjela reakcija razočarale su žrtve zlostavljanja, ostavile gorak okus kod mnogih katolika i naštetili ugledu Katoličke crkve u svijetu. Upravo su prešućivana zlostavljanja bila povod mnogim katolicima da napuste Katoličku crkvu.
Kad je Benedikt XVI. 2013. odstupio s papine službe, mnogi su i u Crkvi i izvan Crkve pozdravili taj čin. I nakon njegove smrti mnogi upravo ističu ostavku kao hrabar i velik čin. No, postoje i glasovi u Crkvi koji smatraju da je to pokazatelj nemoći pa i nevjerodostojnosti Benedikta XVI. Čovjek koji je preko trideset godina vodio i usmjeravao Crkvu, najprije kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a zatim i kao papa, otišao je sa službe ostavljajući svom nasljedniku papi Franji mnoštvo problema koje sam nije rješavao, a neke je i zataškavao.
Da je dopuštao da se u Crkvi razvijaju i drugačije teologije, možda bi neku od tih teologija razumjeli i prihvatili ljudi i možda bi upravo teologije koje je Ratzinger sankcionirao i zabranjivao donijele osvježenje i promjene u Crkvi
S pravom je Ratzinger još koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća govorio o teškoćama s kojima se susreće katolička teologija i uopće kršćanska vjera u modernom svijetu. I nije tu riječ samo o formi, a riječ je i o formi kako je smatrao teolog H. Cox, nego i o sadržaju. Ratzingerova pogreška se sastojala u tome što je ustrajno inzistirao na tradicionalnom teološkom mišljenju i tradicionalnoj crkvenoj praksi koji kod mnogih suvremenih katolika doista doživljavaju sudbinu klauna. Da je dopuštao da se u Crkvi razvijaju i drugačije teologije, možda bi neku od tih teologija razumjeli i prihvatili ljudi i možda bi upravo teologije koje je Ratzinger sankcionirao i zabranjivao donijele osvježenje i promjene u Crkvi.
U trenutku kad papa Benedikt XVI. odlazi s ovoga svijeta, u njegovoj rodnoj Njemačkoj i zapadnoj Europi, katolici masovno napuštaju Crkvu. Dio odgovornosti za takvo stanje snosi i Joseph Ratzinger koji je bio nepovjerljiv prema modernom svijetu i koji je po svaku cijenu htio zadržati staru Crkvu u novom vremenu. Više se brinuo o crkvenoj disciplini i crkvenim institucijama, nego o konkretnim ljudima i njihovim životima. Zahvaljujući upravo Ratzingeru koji je poticao konzervativnost i nepovjerenje prema suvremenom svijetu, u današnjoj Katoličkoj crkvi postoje mnogi natražnjački duhovni pokreti koji sve više poprimaju fanatična i fundamentalistička obilježja.
Ako metaforu o klaunu i selu koje je zahvatio požar primijenimo na današnju Katoličku crkvu u Europi, jasno je da je način na koji „Ratzingerova Crkva“ naviješta Evanđelje Isusa Krista mnogim ljudima nerazumljiv i neprihvatljiv. Crkvi je potrebno novo odijelo, novi način naviještanja i drugačiji odnos prema ljudima i svijetu. U suprotnom bi, bar u europskom dijelu, mogla doživjeti tragičnu sudbinu klauna i sela koji su nestali u požaru.
Drago Bojić, polis.ba
Naslovna fotografija: Portret pape Benedikta XVI. autora Michaela Triegela, foto: Ansa
