Drago Bojić: BOŽIĆ je odavno prodan

Uzalud na policama tražimo ispunjenje svojih želja

„Reklamni božićni slogan ‘Vaše želje su na našim policama’ najbolje odražava konzumerističku kulturu suvremenog svijeta koja čovjeka svodi na kupca, potrošača. Suvremeni svijet i naši odnosi u njemu funkcioniraju kao ogromni supermarket u kojem vrlo često uzaludno tražimo ispunjenje svojih želja na ‘policama'“, u ovo blagdansko doba za Lupigu objašnjava fra Drago Bojić, donedavni urednik „Svjetla riječi“. Bojić, koji je na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu predavao komunikologiju te je direktor Interkulturnog Centra IMIC – “Zajedno”, u razgovoru koji vrijedi pročitati, ustvrdit će i da je Djed Mraz zapravo sekularni „sveti Nikola“ – čovjek koji iz dječje perspektive i u dječjoj mašti ispunja i najnevjerojatnije želje i snove.

„Vaše želje su na našim policama“ reklamni je slogan jednog trgovačkog lanca uoči Božića. Jesmo li pali toliko nisko da se naše želje mogu kupiti, i to na policama nekog opskurnog dućana?

Taj reklamni slogan najbolje odražava konzumerističku kulturu suvremenog svijeta koja čovjeka u doslovnom smislu svodi na kupca, potrošača. Ona čovjeka depersonalizira – on, dakle, nije osoba, nego tek jedan od mnogih „potrošača“. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri „žrtve“ marketinški upakiranih obećanja o „ispunjenju naših želja“. Suvremeni svijet i naši odnosi u njemu funkcioniraju kao ogromni supermarket u kojem vrlo često uzaludno tražimo ispunjenje svojih želja na „policama“.

Naš svijet je svijet mnogih paradoksa (FOTO: tacno.net)

Ipak, je li ispravno zaključiti da su trgovački lanci i sveprisutni materijalizam ukrali Božić?

Promatran u komercijalističkom kontekstu, Božić odavno nije (samo) vjerski blagdan. U suvremenim sekularnim božićnim interpretacijama zaodjenutim u dirljive marketinške priče o velikom obiteljskom blagdanu i međusobnom darivanju ljudi, božićni blagdan izlazi iz tipično vjerskog ambijenta. Sekularizirana i komercijalizirana božićna slavlja posebno su karakteristika zapadnog kršćanskog kulturnog i civilizacijskog konteksta te često nemaju puno zajedničkog sa stvarnim teološkim značenjem ovog blagdana. Komercijalizacija i materijalistička logika života vjerske blagdane, ne samo Božić, pretvaraju u spektakularne komercijalne medijske, estradne i političke manifestacije, u kojima naziv „blagdanski“ ostaje tek okvir za mnoštvo različitih sadržaja i poruka, pa i onih koje su teško spojive s blagdanskim misterijima. Tradicionalnom kršćanskom i teološkom shvaćanju božićnog blagdana takve percepcije Božića mogu biti zbunjujuće i neprihvatljive, ali i one u sebi imaju i nekih pozitivnih stvari. Ljudi se u tim danima češće i radije susreću, trude se biti bolji, darežljiviji, susretljiviji i pomirljiviji jedni prema drugima. Božićno vrijeme i božićni ugođaj budi u ljudima, u intimi izlomljenih, ispražnjenih i izigranih duša, iskonsku čežnju za transcendentnim, ali i za licem drugoga, za blizinom drugih i pogledima u kojima osjećamo da smo prihvaćeni i voljeni.

Može li ovo potrošačko društvo pasti još i niže?

Može i, nažalost, vjerojatno i hoće sve dok se samo u sebi ne uruši. Nehumanost i prazninu potrošačkog društva s onu stranu njegova vanjskog sjaja, iskusili su i iskusuju mnogi. U zbirci eseja pod naslovom „Bijeda blagostanja – tržišna religija i njezini neprijatelji“ francuski filozof Pascal Bruckner govori o suvremenom čovjeku kao čovjeku ugašene čovječnosti – svedenome na potrošača, proizvođača, dioničara, kupca ili prodavača, vlasnika ili vlasništvo, o čovjeku nesposobnom da napravi hijerarhiju svojih pohlepa. Takva logika života nije samo karakteristika takozvanih bogatih zemalja i društava, ona je jednako, ako ne i više, prisutna i u siromašnim društvima kakva su naša južnoslavenska.

Sadašnjoj dominantnoj kulturi dehumanizacije čovjeka, može se jedino suprotstaviti osobno, pojedinačno, inzistiranjem na vrednotama koje čovjeku znače i koje su bitne za njegov život i njegove odnose (FOTO: prometej.ba)

Nezgodno je što u doba duboke ekonomske krize mnogi nisu u stanju poštivati uspostavljene „kodekse“ Božića i bogato darivati svoju djecu, što kod ljudi izaziva vrlo veliki pritisak, dok reklamni slogani nemilice udaraju na najniže osjećaje. Kako se nositi s tim i kako bi se ove nametnute vrijednosti uopće mogle promijeniti?

Naš svijet je svijet mnogih paradoksa. Jedan od njih je i taj koji spominjete. Upravo se u zemljama koje su „pogođene“ ekonomskom i socijalnom krizom najviše propagira potrošačka kultura koja „ubija“ ljepotu međuljudskog darivanja. Mnogi siromašni i socijalno ugroženi ljudi ne mogu pratiti taj ritam, jer si ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije za život. To stvara duboki osjećaj nesreće i nezadovoljstva. Istodobno i oni najbogatiji i uz najljepše i najskuplje darove – prema njihovim osobnim svjedočanstvima – ostaju nezadovoljni, neispunjeni i nesretni. Kako god to u našoj neosjetljivoj, despiritualiziranoj i dehumaniziranoj kulturi života moglo izgledati patetično i romantičarski, čini se da su temeljna ljudska osjećanja, pa tako i osjećaj životnog zadovoljstva i sreće povezani s drugim ljudima, s osobama koje nam znače i bez kojih naš život gubi svoj temeljni smisao. Sadašnjoj dominantnoj kulturi dehumanizacije čovjeka, može se jedino suprotstaviti osobno, pojedinačno, inzistiranjem na vrednotama koje čovjeku znače i koje su bitne za njegov život i njegove odnose. Takvi ljudi su često „čudaci“ i neshvaćeni u svom vlastitom svijetu.

Što je, prema Vama, ono što u božićnim filmovima tako često spominju – „pravo značenje Božića“? Gdje se istinski događa Božić?

Blagdan Božića ne može ostati samo na ovoj izvanjskoj razini. Božić se ne može svesti tek na puko darivanje, na božićne običaje i folklor koji prati taj blagdan. Božić bi ljude trebao potaknuti na dublje razmišljanje o tajni utjelovljenja Boga, Božjoj čežnji za čovjekom i čovjekovoj čežnji za Bogom. Uz sve drugo što se iz ove tajne može iščitati, božićni blagdan bi kršćane trebao jače senzibilizirati za tajnu Boga, ali i za tajnu čovjeka uopće, njegovo dostojanstvo neovisno o nacionalnim, vjerskim, svjetonazorskim ili orijentacijskim pripadnostima. Drama betlehemske noći, rođenje Boga na margini života, u siromaštvu i skromnosti betlehemske štalice stavlja nas pred izazovno i ne baš jednostavno pitanje našeg odnosa prema ostavljenima, osamljenima, siromašnima, diskriminiranima kojih ima posvuda u svijetu, ali i u našem okruženju politički, socijalno i egzistencijalno ugroženih ljudi. Ukoliko blagdan Božića ne izazove promjenu u našim shvaćanjima i u našoj praksi, on će ostati samo izvanjska manifestacija bez dubljeg značenja, tek jedan u nizu (vjerskih) praznika. Božićni blagdan izvrće sve naglavačke, uspostavlja nove paradigme odnosa Boga i čovjeka, ali i ljudi međusobno. Biblijski tekstovi koji se čitaju u vremenu adventa (došašća), vremenu priprave za Božić stalno govore upravo o tome – o nužnoj promjeni čovjeka. Među njima su najprovokativniji i najizazovniji snažni i dramatični apeli proroka Ivana Krstitelja na obraćenje i na „novo čovještvo“.

“Smiješno je voditi ‘teološke’ rasprave o ‘vjerskoj pripadnosti’ Djeda Mraza” (FOTO: cro-eu.com)

Već desetljećima se u ovim krajevima i uz Božić i uz Novu Godinu vežu saonice i sobovi koji dovoze Djeda Mraza kako bi darivao djecu. U BiH godinama traje hajka na sjedobradog djedicu s ciljem da ga se, kao kršćanskog „uljeza“, izgoni iz vrtića i škola. Koliko zapravo kršćanskog ima u Djeda Mrazu?

Božić je, zahvaljujući globalizaciji i medijalizaciji, postao najpopularnije „praznikovanje“ suvremenog čovjeka u kojem na različite načine i s različitim shvaćanjima sudjeluju ne samo kršćani već i pripadnici drugih religijskih uvjerenja, pa i oni koji se izjašnjavaju kao areligiozni. Djed Mraz i simbolika koja se s njim povezuje imaju naravno dodirnih točaka s kršćanskom (božićnom) baštinom, ali oni su posve sekularizirani. Djed Mraz je zapravo sekularni „sveti Nikola“ – čovjek koji iz dječje perspektive i u dječjoj mašti ispunja i najnevjerojatnije želje i snove. „Hajka“ na Djeda Mraza – dobroćudnog i velikodušnog „prijatelja“ djece uz kojega se vežu njihove želje, snovi i čežnje je naprosto izraz ljudske i religijske gluposti i tuposti koja za posljedicu ima dječja razočarenja. Suvišno je i smiješno voditi „teološke“ rasprave i ideološko ratove o „vjerskoj pripadnosti“ Djeda Mraza. To za djecu nema ama baš nikakvo značenje jer ga sva djeca jednako doživljavaju. Zato Djeda Mraza treba prepustiti djeci i njihovoj mašti.

Razgovarao: Ivor Fuka

Lupiga.Com