„Dragi moj Marco…“: Hadrijanovi memoari
Hadrijanov život predstavlja vrhunac antike. Umjetnost, red i uređenost Rimske države bili su na svome zenitu. Kao ideale svoje vlasti, na novcu je iskovao riječi „sloboda, čovječnost, pravda“
Autor: Dino Šakanović
Prometej.ba
„Dragi moj Marco…“, ovim riječima započinju “Hadrijanovi memoari”, remek-djelo Marguerite Yourcenar (1903-1987), francuske književnice, prve žene članice Francuske akademije. Knjiga je prvi put objavljena 1951. te odmah postigla ogroman uspjeh i jednoglasno odobravanje od strane kritike. Yourcenar je na „Memoarima“ radila desetljećima, istražujući izvornu literaturu, historiografiju i antička djela. U komentarima izdanim naknadno napisala je kako je Hadriana izabrala jer je: „Živio u vremenu kada se u rimske bogove više nije vjerovalo, a kršćanstvo još nije bilo ukorijenjeno. Čovjek je bio sam. “Karakter Hadrijana je bazirala na ‘Historia Augusta’ i ‘Historia Romana’, dvama antičkim djelima. Prvo daje biografije careva, a drugo se bavi poviješću Rimske države.
Kroz tkanje vlastitog života Hadrian nam zapravo priča priču o filozofiji, antici i idealima svijeta. Do kraja knjige saznajemo Hadrijanov životni put, a otkriva se i identitet Marca, tada dječaka, a u buduće velike povijesne osobe
Hadrijan, rimski imperator, rođen je 76. godine poslije Krista u Španjolskoj. Bio je treći u nizu kako će ih se kasnije nazvati „5 dobrih careva“. Njegov prethodnik Trajan doveo je Rimsko Carstvo do vrhunca vojne snage i teritorijalne proširenosti. Hadrijanu je ostavio u naslijeđe megadržavu koja se protezala od Mezopotamije do Španjolske, prelazeći Dunav s provincijom Daciom, spuštajući se Nilom do Etiopije. Bio je to ogroman konglomerat najrazličitijih naroda, vjera i običaja – od mističnog istoka, preko filozofske Grčke i hedonističkog Rima, praktičnih Galo-Romana pa sve do surove Britanije. Hadrijanov život predstavlja vrhunac antike. Umjetnost, red i uređenost Rimske države bili su na svome zenitu. Kao car, Hadrijan je konsolidirao Carstvo, napustio neobranjive prostore i duž granica podizao uvtrđenja. Prvi je car koji je proputovao cijelu svoju državu, od Britanije do Egipta. Kao ideale svoje vlasti, na novcu je iskovao riječi „sloboda, čovječnost, pravda“. Iako je Hadrijan napisao memoare, oni su izgubljeni. Iza njega su ostala velebna čuda arhitekture – Rimski Panteon i njegov mauzolej, danas poznat kao Anđeoska tvrđava u Rimu.
Međutim, Hadrijan Marguerite Yourcenar isti je onaj antički Hadrijan. „Memoari“ su toliko uživljeni u antiku da bi i vrsni povjesničari lako povjerovali kako se radi o orginalnim memoarima. Anegdota je da se moj kolega, odličan student povijesti, nakon čitanja citata poprilično iznenadio shvativši da su „Memoari“ zapravo fikcija. „Dragi moj Marco…“ prve su riječi „Memoara“. Njima Hadrijan, tada već star i smrtno bolestan čovjek, započinje pismo Marcu, govoreći mu o zdravlju. Priča se polako razvija u Hadrianovu posmrtnu ispovijed i prepričavanje vlastitoga života, od prvih sjećanja do trenutka pisanja pisma. Memoari su toliko realistični da nam Hadrijan pripovijedajući o svom životu čak i nesvjesno laže pokušavajući se opravdati pred samim sobom. Kroz tkanje vlastitog života Hadrian nam zapravo priča priču o filozofiji, antici i idealima svijeta. Do kraja knjige saznajemo Hadrijanov životni put, a otkriva se i identitet Marca, tada dječaka, a u buduće velike povijesne osobe. Stari car nam priča o svojim roditeljima, školovanju, dolasku na vlast, strahovima i nadama. Prepričava nam putovanja Carstvom, susrete s vladarima i ljudima. Saznajemo o njegovom braku, ljubavnicama i smrti nikad prežaljenog ljubavnika. Ipak, iako car, Hadrijan ostaje čovjek, veliki putnik i ljubitelj istine, ne dopustivši da ga moć i počasti nerealno zanesu. Bez imalo sumnje, slobodno mogu priznati da su „Hadrijanovi memoari“ najbolja knjiga koju sam ikada pročitao. Knjiga kojoj se moraju posvetiti dani potpune koncentracije i intenzivnog promišljanja o njezinim redovima i porukama koje šalje, kako bi se upile u potpunoj mirnoći duha kojeg ništa ne odvlači od „Memoara“.
Uz sljedeće citate iz „Hadrijanovih memoara“ preporučujem youtube repeat i „Rome Total war Divinitus“, za potpuni doživljaj velike antike i ovog remek-djela.
O knjigama:
“Pisana me riječ naučila slušati ljudski glas, baš kao što me uzvišeno držanje nepomičnih kipova naučilo da cijenim geste. Poslije mi je, naprotiv, sam život protumačio knjige.
Ali sve one lažu, čak i one najiskrenije. One najnevještije napisane, u nedostatku riječi i rečenica u koje bi mogle uklopiti život, daju plitku i oskudnu predodžbu o njemu; a druge, primjerice Lukijanove, otežavaju i opterećuju tu predodžbu visokoparnošću koje u životu nema. Neki opet, kao Petronije, prikazuju život lakšim nego što jest, prave od njega šuplju loptu koja odskače, koju je lako uhvatiti i hitnuti u svijet bez težine. Pjesnici nas prenose u širi i ljepši svijet, žešći ili blaži od onoga koji nam je dan, pa samim tim i drugačiji te u praksi gotovo nenastanjiv. …
Vrlo bih se teško navikao na svijet bez knjiga, ali stvarnost nije u njima jer ne može sva u njih stati.”
O školama i učiteljima:
“Pravo je mjesto rođenja ono u kojem je čovjek prvi put bacio razuman pogled na sama sebe: knjige su bile moj prvi zavičaj. U nešto manjoj mjeri bile su to škole. U španjolskim školama prevladavala je provincijska dokolica. U školi Terencija Skaura u Rimu držala su se osrednja predavanja iz filozofije i poezije, ali se prilično dobro spremalo za nedaće ljudske opstojnosti: učitelji su se tako tiranski ponašali prema učenicima kako bih se ja stidio ponašati prema ljudima. Svaki je od njih, zatvoren u uske granice svoga znanja, prezirao kolege koji su isto tako poznavali samo svoje usko područje. Te su se cjepidlake prepirale oko riječi sve dok ne bi promukli. Svađe oko prvenstva, spletke i klevete pripremile su me za ono što ću poslije susretati u svim sredinama u kojima budem živio, a ovdje se tome pridružila još i dječačka surovost. Pa ipak, volio sam neke od svojih učitelja i one odnose, čudnovato prisne i čudnovato neuhvatljive, što vladaju između učitelja i učenika.”
O ljudima:
“Ne prezirem ja ljude. Kad bih ih prezirao, ne bih imao prava, pa ni razloga, da nastojim njima vladati. Znam da su tašti, neuki, lakomi, zabrinuti, spremni na gotovo sve da bi uspjeli, da bi se proslavili, čak i u svojim očima, ili jednostavno da ne bi patili. Znam da sam i ja kao oni, bar na mahove, ili da sam mogao biti takav. Razlike koje zapažam između sebe i drugih previše su neznatne da bi nešto značile u ukupnom zbroju. Stoga se trsim da mi držanje bude isto tako daleko od hladne nadmoćnosti filozofa koliko i od cezarske bahatosti. Ni najmračniji ljudi nisu bez tračka svjetlosti: taj ubojica, recimo, dobro svira frulu, taj nadstojnik što bičem para leđa robovima možda je dobar sin; taj idiot možda bi podijelio sa mnom svoju posljednju koricu kruha. Malo ih je od kojih čovjek ne bi mogao ponešto naučiti. Naša je velika zabluda što pokušavamo izvući od svakog ponaosob vrline kojih on nema, i što se ne trudimo razvijati u njega one koje ima.”
O rođacima:
“Bio sam više no ikad član obitelji i manje-više prisiljen da u njoj živim. Ali ništa mi u toj sredini nije bilo po volji osim Plotinina lijepog lica. Nebrojeni španjolski rođaci iz provincije vječito su sjedili za carskim stolom, baš kao što sam ih i poslije nalazio na večerama svoje žene, za onih kratkih boravaka u Rimu. Čak ne bih rekao ni da su u međuvremenu ostarjeli, jer su mi svi ti ljudi još u ono doba izgledali kao stogodišnjaci. Iz njih je izbijala nekakva ustajala razumnost, nekakav užegli oprez.”
O širenju ideja i Svijetu:
“Parti su jedva čekali da se ponovo otvore njihovi trgovački putovi između Indije i nas. Nekoliko mjeseci nakon velike krize obradovao sam se videći kako se na obali Oronta iznova stvara niz karavana; trgovci su opet nalazili oaze i pri svjetlu logorske vatre razgovarali o novostima, te svakog jutra odnosili sa svojom natovarenom robom i gdjekoju našu misao, naše riječi i naše autentične običaje, što je sve malo-pomalo osvajalo kuglu zemaljsku sigurnije nego što bi to mogle učiniti naše legije. Kolanje zlata i razmjena ideja, suptilni kao optjecaj vitalnog zraka u arterijama, iznova su proradili u velikom tijelu svijeta; opet je bilo zemlje počelo kucati.”
O gladijatorskim igrama:
“Ipak, nisam promijenio svoje mišljenje: gadili su mi se ti masakri u kojima životinja nema nikakvih izgleda; malo-pomalo sam uviđao njihovu obrednu vrijednost, djelovanje tragičnog prečišćavanja na neuku rulju; želio sam da sjaj svetkovina bude ravan sjaju Trajanovih svetkovina, ali s nešto više ukusa, pa i reda. Silio sam se da uživam u savršenom mačevanju gladijatora, ali samo pod uvjetom da se nitko ne bavi time protiv svoje volje. Naučio sam da s visine tribine u cirkusu pregovaram sa svjetinom preko glasonoše, da joj namećem šutnju s dužnom smjernošću koju mi je ona stostruko uzvraćala, da joj nikad ne dopuštam ništa više od onoga što ima pravo očekivati i da joj ništa ne odbijem bez obrazloženja. Nisam, kao ti, nosio sa sobom u carsku ložu knjige: ljude vrijeđa kad tko omalovažava njihove radosti. Kad bi mi se prizor gadio, napor da ga podnesem vrijedio mi je kao vježba više nego da sam čitao Epikteta.”
O luksuzu brzine:
“Smanjio sam prevelik broj zaprega što su zakrčivale naše ulice, taj luksuz brzine koji radi protiv sama sebe, jer pješak brže napreduje u gužvi od sto kola natrpanih jedna uz druge oko Svetog puta.”
O ljudskom rodu:
“Uviđam da se može staviti primjedba na svako nastojanje da se poprave uvjeti ljudskog života – da ljudi tobože nisu vrijedni svega toga. Ali ja odbacujem takvu primjedbu laka srca: dok god Kaligulin san bude neostvarljiv, i dok god se cijeli ljudski rod ne svede na jednu jedinu glavu predodređenu za sjekiru, moramo ga podnositi, održavati, koristiti za svoje svrhe, a dakako da nam je u interesu da mu služimo.”
O zakonima i pravdi:
“I sam sam ostvario neke od onih djelomičnih reformi koje su jedine trajne. Loš je svaki onaj zakon koji se prečesto krši; na zakonodavcu je da ga poništi ili promijeni, da se ne bi prezir koji je taj ludi propis na sebe navukao proširio i na druge, pravednije zakone.Ja sam sebi postavio za cilj da se radije uzdržavam od suvišnih zakona i ograničavam se na manji broj strogo objavljenih pametnih odluka. Reklo bi se da je došlo vrijeme da se u interesu čovječanstva svi stari propisi iznova preispitaju.”
O velikodušnosti:
“Kad sam u Španjolskoj, negdje u okolici Taragone, obilazio napol napušteni rudnik, napao me nožem rob koji je svoj već dugi vijek gotovo sav proveo u podzemnim rovovima tog rudnika. Nimalo nelogično, htio se osvetiti caru za svoje četrdeset tri godine robovanja. Razoružao sam ga bez po muke i predao ga u ruke svom liječniku. Njegov je bijes splasnuo pa se čovjek pretvorio opet u ono što je uistinu bio, stvor ništa manje razuman od drugih, ali mnogo vjerniji od većine. Taj prijestupnik, koji bi pri divljačkoj primjeni zakona bio u mah smaknut, postao mi je vrijedan sluga. Većina je ljudi slična tom robu: previše su podjarmljeni; duga razdoblja njihove tuposti samo se pokatkad prekidaju pobunama, podjednako brutalnim koliko i uzaludnim. Htio sam se uvjeriti hoće li pametno odmjerena sloboda postići nešto više, i čudim se što sličan pokus nije dosad izvelo više vladara. Taj barbarin osuđen na rad u rudniku postao je za mene simbol svih naših robova, svih naših barbara. Nije mi se činilo nemogućim da se s njima postupi jednako kao što sam ja postupio s tim čovjekom, da se razoružaju dobrotom, pod uvjetom da prethodno znaju da je ruka koja ih je razoružala čvrsta. Svi su narodi do sada propali zbog pomanjkanja velikodušnosti; Sparta bi bila dulje poživjela da je zainteresirala helote za svoj opstanak. Atlas jednog lijepog dana odluči da prestane nositi na plećima nebeski teret i njegova pobuna uzdrma zemlju. Želio sam odgoditi što je moguće dulje,pa i izbjeći ako se može, trenutak kad će se barbari izvana i robovi iznutra okomiti na svijet koji moraju poštivati s distance ili mu smjerno služiti, a da ne smiju uživati njegove povlastice. Meni je bilo stalo do toga da i najobespravljeniji stvor, rob koji čisti gradske kloake, i izgladnjeli barbarin što se potuca oko granica, nađe svoj interes u opstanku Rima.”
O ropstvu:
“Dvojim da bi i sva svjetska filozofija uspjela ukinuti ropstvo; možda će mu samo promijeniti ime. Mogu zamisliti i gore oblike sužanjstva od ovih naših: bilo da će se ljudi pretvoriti u glupe i zadovoljne strojeve koji će vjerovati da su slobodni iako će biti podjarmljeni, bilo da će se u njih razviti, sve do isključenja dokolice i ljudskih užitaka, tako bjesomučna strast za radom kao što je strast za ratovanjem među barbarskim rasama. Ipak, više volim naše stvarno ropstvo; od takva robovanja umu ili ljudskoj mašti. Bilo kako mu drago, grozno stanje u kojem je čovjek prepušten na milost i nemilost drugom čovjeku mora biti pomno regulirano zakonom. Ja sam pazio da rob ne bude više ona anonimna roba što se prodaje a da se ne vodi računa o obiteljskim vezama koje je on stvorio, onaj kukavni predmet čiji iskaz sudac ne bilježi dok ne bude podvrgnut mukama, umjesto da ga prihvati pod prisegom. Zabranio sam da se robovi sile na sramotne ili opasne poslove, da ih prodaju zakupnicima javnih kuća ili gladijatorskih škola. Neka se tim poslovima bave samo oni koji ih vole, pa će ih bolje i obavljati. Na poljskim dobrima gdje se nadstojnici služe silom zamijenio sam gdje sam god sam mogao robove slobodnim kolonima.”
O idealu svijeta:
“Želio sam da gradovi budu sjajni, prozračni, zalijevani bistrom vodom, napučeni ljudima kojima tijelo neće biti nagrđeno ni tragovima bijede ili ropstva, ni podbuhlošću vulgarnog bogatstva; želio sam da učenici ispravno izgovaraju lekcije koje neće biti besmislene; da žene u kući odaju svojim pokretima neku vrstu majčinskog dostojanstva, mirne snage; da na vježbališta dolaze mladići kojima ni igre ni umjetnost neće biti strane, da voćnjaci donose najljepše plodove a njive najbogatije žetve. Želio sam da se silna velebnost rimskog mira proširi na sve, neosjetna i prisutna kao glazba nebeskih tijela u pokretu; da i najskromniji putnik može putovati od jedne zemlje do druge, od jednog kontinenta do drugog, bez mučnih formalnosti, bez opasnosti, posvuda siguran u postojanje minimuma zakonitosti i kulture; da naši vojnici nastave svoj vječiti ratni ples na granicama, da sve teče glatko, i u radionicama i u hramovima; da morem brode lijepi brodovi a da cestama često prolaze zaprege; da u dobro uređenom svijetu imaju svoje mjesto i filozofi i plesači.”
O masi i napretku:
“Udobniji način života i slobodoumlje ostvareni tijekom posljednjeg stoljeća djelo su tek neznatne manjine pametnih glava; masa ostaje neuka, okrutna kad joj može biti, svakako sebična i ograničena, a sva je prilika da će takva i ostati. Naši su napori bili unaprijed osujećeni prevelikim brojem gramzljivih prokuratora i publikana, nepovjerljivih senatora i brutalnih centuriona, a vrijeme za učenje na njihovim greškama nije dano ni carstvima ni ljudima. Ondje gdje bi tkač popravio svoje tkanje, gdje bi vješt matematičar ispravio svoju pogrešku, a umjetnik dotjerao svoje još nesavršeno ili lako oštećeno djelo, priroda više voli početi iznova od same gline, od sama kaosa, a to se rasipništvo zove prirodni poredak stvari.”
O vječnosti Rima:
“Nastupit će katastrofe i propasti, nered će prevladati, ali od vremena do vremena bit će i reda. Opet će zavladati mir između dva rata, a riječi sloboda, čovječnost, pravda ponovno će ovdje-ondje zadobiti smisao koji smo im mi nastojali pridati. Neće sve naše knjige propasti, netko će popraviti naše razbijene kipove, iz naših fontona i kupola poniknut će drugi fontoni i kupole, neki će ljudi misliti, raditi i osjećati kao i mi; usuđujem se računati na te nastavljače što će se pojavljivati u nepravilnim razmacima tijekom stoljeća, na tu isprekidanu besmrtnost. Ako barbari ikad zavladaju svijetom, bit će prisiljeni prihvatiti neke od naših metoda i na kraju će biti slični nama. Habrija se boji da će se jednog dana vrhovni pastir Mitre ili Kristov biskup naseliti u Rimu i zamijeniti pontifeksa maksimusa. Ako i dođe, na žalost, taj dan, moj nasljednik na vatikanskoj obali neće više biti poglavar kruga posvećenika ili skupine sektaša, nego će i on postati jedna od univerzalnih figura vlasti. Naslijedit će naše palače i arhive, i razlikovat će se manje o nas nego što bi se reklo. Mirno prihvaćam te nevolje vječnog Rima.”
