Dragan Markovina: Slučaj Žbanić

Treba odmah reći: u čitavom ovom verbalnom granatiranju na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović bosanskohercegovačka redateljica je posve u pravu u pogledu merituma sukoba. Da s druge, pak, strane nije bio način vlastiti stav izraziti onako ulično osiono, nema nikakve sumnje, ali i dalje ne mijenja bit rasprave. No stvari su potom, kako to u hrvatskom društvu obično biva, izmaknule kontroli.

(Autor: Dragan Markovina – autograf.hr)

Temeljito lobotomizirana javnost, do krajnosti odana estradizaciji stvarnosti, jedva je dočekala premijerov odgovor, a bome i čitavu ovu situaciju oko Bosne i Hercegovine, kako bi mogla nesmetano uživati u tabloidnom sadržaju na punim novinskim kapacitetima.

Ako je netko i posumnjao, Milanović je dobio punu podršku vodećih medija, naravno uz folklorni idejno-razlikovni dodatak unutar kojeg novinarka Večernjeg lista osjeća potrebu podastrijeti javnosti na uvid proračunska sredstva koja smjerna Hrvatska izdvaja za Žbanićkine filmove, dok se Jutarnji široko-demokratski gnuša takvih postupaka, držeći se isključivo moralne podrške premijeru. Navodno iz razloga što je Jasmila osudila sliku, a da nije čula ton.

U ovakvim momentima čovjeku mora bit žao ugaslog Vjesnika, koji je, koliko mu god idejna orijentacija utjecala na tendencioznost stavova, ipak držao do ozbiljnog pristupa temi. No takav medijski refleks, koji očito nailazi na stanovitu podršku konzumenata, nikako ne može biti plod slučajnosti. Ta ipak živimo u društvu čija je temeljna disciplina bijeg od suočavanja s prošlošću i posvećena odanost tuđmanističkim mitovima. Što, naravno, umnogome trebamo zahvaliti SDP-u i njegovoj politici, kojem ni u jednom času, niti na pamet nije palo krenuti u razgrađivanje konstitutivnih mitova tuđmanizma.

Bilo da je riječ o odnosu prema Katoličkoj crkvi, mitovima Domovinskog rata ili pak, što nas ovdje posebno zanima, prema Bosni i Hercegovini. Tako smo u tjednu još jednog vala nekritičke glorifikacije Alojzija Stepinca, još malo pa sveca, iznova suočeni s kolonijalističkim diskursom u odnosu prema Bosni i Hercegovini. I to sve u najboljoj maniri ideja o predziđu kršćanstva, sukobu civilizacija i Balkanu kao nečem dalekom, stranom i posve negativnom, u odnosu prema mitteleuropskoj hrvatskoj stvarnosti.

Takva vrsta naslanjanja na nacionalističke mitove, definitivno zaokružene devedesetih godina, u toj je mjeri prožela domaću javnost, a posebno političke krugove, da se pretvorila u rutinsko ponašanje. Iz takvog stava proizašlo je i iskreno Milanovićevo čuđenje na niz negativnih reakcija zbog njegovog posjeta Mostaru. Koje je brzo izliječio ekspresijom kolonijalne prosvjetiteljske misije u vidu tvrdnje o tome kako je, eto, mi financiramo, a ona nama ‘vako.

No vratimo se komparaciji slike i tona i recimo da je bosanskohercegovačka javnost s pravom osjetljiva na sliku hrvatskog premijera u zagrljaju mostarskih hadezeovaca. Ponajprije zato što ta javnost intenzivno pamti, nasuprot onoj hrvatskoj, koja u pravilu planski zaboravlja. Kad se na taj zaborav nakalemi suštinska nezainteresiranost javnosti i visoke politike da istinski razumije Bosnu i Hercegovinu, ali i vlastitu ulogu u ratnim događanjima u toj zemlji, kao da se u najmanju ruku radi o udaljenom potkontinentu, a ne o zemlji s kojom će Hrvatska iz niza razloga biti zauvijek sudbinski povezana, postaju mogući pompozni i docirajući naslovi.

Poput onoga: ‘‘Vodeći hrvatski intelektualci predlažu: Kako riješiti probleme u Bosni!“ Tim nas je programatskim tekstom u srijedu, 12. veljače obradovao Jutarnji list, pri čemu se posebno zanimljiv ističe sastav tih odabranih sugovornika, pod egidom ‘‘vodećih hrvatskih intelektualaca“. U to su društvo, dakle, svrstani Ivo Josipović, inače predsjednik zemlje, zatim Vesna Pusić, inače ministrica vanjskih poslova, potom je tu i neizbježni Mate Granić, gle čuda, nekadašnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova i pride Ivo Vajgl, bivši slovenski ministar vanjskih poslova.

Jedini autsajder među tim visokim dužnosnicima je tako jedini istinski intelektualac među anketiranima, a riječ je o Slavku Goldsteinu. Opći ton priloženih razgovora je, treba li reći, prigodničarski te, naravno, apologetski. Tako bilježimo Josipovićevu izjavu kako je premijerov, inače savršeno diplomatski pripremljen posjet, bez pravih razloga naišao u nekim krugovima na nepovoljan odjek. No favorit teksta je ipak vječni Mate Granić s odlučno iskazanom bojazni da socijalni bunt ne preraste u zahtjev za promjenom Daytona, što bi moglo ugroziti konstitutivnost Hrvata.

Kako i priliči takvom tipu rasprava, svi usvajaju teritorijalizaciju kao ključnu stvar oko koje bi se trebali postići neki budući dogovori u Bosni i Hercegovini. Tako po tko zna koji put svjedočimo podržavaju teze o primatu etnonacionalnog pred klasnim, ali i, što je još važnije, diskursu koji je najbolje opisala Katarina Luketić u nedavno objavljenoj knjizi “Balkan, od geografije do fantazije”. Riječ je, naime, o krajnje patronizirajućem stavu, bez makar i trunke empatije, a kamoli znanja o zemlji o kojoj je riječ.

Stvar koju hrvatska javnost na čelu s premijerom tako uporno odbija shvatiti je ta da čitava paradigmatska postavka s koje hrvatska politika kreće u unutarnje političke aktivnosti bosanskohercegovačkog društva počiva na posve krivim tuđmanističkim postavkama.

I samim tim izaziva zazor kod brojnih ljudi, pa tako i kod Jasmile Žbanić. A ta postavka leži, između ostalog, u mitu o hrvatskom Mostaru. Što je povijesna laž i ništa više od toga. Hrvati, naime, u tom gradu, sve do posljednjih ratnih zbivanja nikad nisu imali većinu.

Tako je u gradu Mostaru, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo nešto manje od 26 tisuća Muslimana, oko 22 tisuće Hrvata, 14 tisuća Srba, 12 tisuća Jugoslavena i 2,5 tisuće ostalih. Ratnim sukobima i promjenom demografske slike grada nacionalistička politika tog istog HDZ-a kojem Milanović posjetom, bez ijedne riječi kritičkog osvrta, daje puni legitimitet izvršila je duhovno nasilje nad gradom. Izbrisavši sve njegove urbano-identitetske simbole.

Tako u zapadnom dijelu grada ni jedna ulica ne nosi ime ni jednog čovjeka, procesa ili povijesnog događaja koji nije hrvatski; dio je to grada u kojem trojica ustaških ministara i dalje imaju ulicu, u kojem Nogometni klub Velež ne može igrati na vlastitom stadionu jer je s njega službenom odlukom potjeran, a to je ujedno i dio grada u kojem je legendarno Bogdanovićevo Partizansko groblje prepušteno stihijskoj devastaciji.

Za komparaciju pokušajmo zamisliti da je agresijom zaposjednuti teritorij Republike Srpske Krajine ostao u sastavu Hrvatske, ali s nekim vidom pune autonomije, da su u njemu preostali Hrvati građani drugog reda, da sve ulice nose imena srpskih junaka i četničkih vojvoda, da je na vlasti i dalje SDS i da u takav Knin, a da ne dođu u Zagreb, svrate primjerice Tomislav Nikolić ili Aleksandar Vučić. Što mislite kako bi na to reagirao službeni Zagreb i misleća inteligencija? U konačnici, samo zahvaljujući takvom ignorantskom stavu postaje moguće da na javnoj televiziji službeni tumači bosanskohercegovačkih pitanja budu Ivo Lučić i Nino Raspudić.

No kad se sve slegne i taštine splasnu, vrijedilo bi da premijer Milanović barem intimno razmisli o tome kako se nakon njegovog posjeta od neki dan osjećaju mostarski Hrvati koji su se od početka dosljedno borili protiv nacionalističkog koncepta HDZ-a, doživjeli usput uočljivu izolaciju, dovodeći se iz moralnih razloga u realnu životnu opasnost, da bi na koncu doživjeli da ih čovjek za kojeg su vjerovali kako predstavlja neku drukčiju Hrvatsku svojim dolaskom u njihov grad u potpunosti izignorira?