Kultura

Chomsky: Jugoslavija – mir, rat i raspad

Objavljivanjem knjige ‘Yugoslavia: Peace, War, and Dissolution’ pogledi Chomskog o raspadu SFRJ dobili su novu dimenziju.

Tek objavljivanjem raštrkanih tekstova i nekolicine pažljivo vođenih i u jednu knjigu sabranih razgovora stvara se potpunija slika o tome kakav je intelektualni angažman povezivao Noama Chomskog, vjerovatno najslavnijeg kritičara američkih neoimperijalističkih strategija, s prostorom bivše Jugoslavije. Knjiga, koju je priredio Davor Džalto, naslovljena Yugoslavia: Peace, War, and Dissolution (Jugoslavija: Mir, rat i raspad), svjedoči o interesovanju Chomskog za ovaj prostor, koje seže još u godine Titovog života, kad i počinje autorovo zanimanje za zbivanja u zemlji koja se u ideološkom i političkom smislu nalazila negdje između tvrdog komunizma i neoliberalnog kapitalizma i bila ideal mnogim zapadnim ljevičarskim misliocima, kakav je, uostalom, i sam Chomsky.

To živo i veoma duboko zanimanje Chomskog za događanja u socijalističkoj Jugoslaviji generisano je autorovim marksističkim i antiimperijalističkim svjetonazorima, a fenomeni samoupravnog socijalizma i nesvrstanosti, u cijelosti jugoslavenski intelektualno-politički izumi, bili su, po autorovom uvjerenju, najprihvatljivija forma za ekspresiju suštine marksističke političke doktrine. Međutim, više od ideološke bliskosti Chomskog je zanimao način na koji je iznutra funkcionisao jugoslavenski socijalistički režim i u ponašanju države i vlasti prema slobodnomislećim intelektualcima Chomsky je prepoznao totalitarne mehanizme podjarmljivanja. Stoga je njegov prvi direktni angažman u bivšoj Jugoslaviji bilo pismo upućeno Josipu Brozu Titu u kojem je s grupom zapadnih intelektualaca tražio da se ne sputavaju akademske slobode u zemlji, posebno misleći na slučaj Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji je bio meta režimskih represalija.

Knjiga je objavljena 19. aprila ove godineAl Jazeera

Podrška srpskim disidentima

Već se tada u djelovanju Noama Chomskog, barem onog usmjerenog prema prostoru bivše Jugoslavije, uočava nekoliko metodoloških problema, koji će u potpunosti obilježiti njegovu političku misao o Jugoslaviji. Bez dubljih uvida u lokalne procese Chomsky je svoje političko mišljenje uvijek gradio na jednoj vrsti teorijskog deduktivizma, pa je značenje svih pojedinačnih slučajeva prilagođavao tezama svoje antiimperijalističke teorije. U tom smislu pravio je greške u davanju sudova o zbivanjima na području bivše Jugoslavije, a prvu omašku napravio je pružajući podršku srpskim disidentima okupljenim oko Ljubomira Tadića i Mihaila Markovića, koji su jednom intelektualcu autsajderu možda i izgledali kao politički opozicionari, ali čije je djelovanje nama koji razumijevamo zbivanja iz njihove unutrašnje perspektive bilo krajnje politički retrogradno, a, ispostavit će se, i krajnje opasno.

S takvim znanjima, koja su, uz dužno poštovanje prema autorovim sposobnostima da pravi široke teorijske sinteze, veoma oskudna i površna, Chomsky je nastavio tumačiti događaje u bivšoj Jugoslaviji, što je za posljedicu imalo stvaranje jednog izokrenutog i neistinitog narativa, koji će s posebnom radošću širiti srpski nacionalistički intelektualci, jer je u njemu ekspanzionistička i militaristička politika Srbije potpuno izostavljena.

Objašnjavajući uzroke raspada Jugoslavije, Chomsky je razvio pristup utemeljen ponajviše na proizvoljnim interpretacijama ponašanja međunarodnih političkih faktora, čime je u potpunosti amnestirao od odgovornosti ključne aktere krvavog raspada zemlje. Kako Chomsky vidi, za raspad Jugoslavije najviše treba kriviti Njemačku, koja je u nastojanju da obnovi svoj politički i ekonomski utjecaj u regiji poticala disoluciju Jugoslavije svojom iracionalnom podrškom slovenskoj i hrvatskoj nezavisnosti.

Iracionalnoj, jer je zanemarivala činjenicu da će se u novonastalim državama – na tom mjestu Chomsky narativ širi i na Bosnu i Hercegovinu – veliki broj etničkih Srba naći u poziciji nacionalne manjine. Agresivna politika Hrvatske, pojašnjava dalje Chomsky, generisala je najveći talas etničkog čišćenja u jugoslavenskim ratovima, a to je masovni progon srpskog stanovništva s velikih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To zapažanje nije pogrešno, ali je u svakom slučaju netačno i interpretacijski nedopustivo zanemarivanje geneze tog zločina jer Chomsky, iz samo njemu poznatih razloga, propušta svoje anglofone čitaoce informisati o svim događajima koji su prethodili ratnim operacijama iz ljeta 1995. i “progonu” Srba s velikog područja Hrvatske.

A ti događaji uključuju široku lepezu zločinačkih manevara usmjerenih na razaranje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i programsko objedinjavanje svih teritorija naseljenih većinski srpskim stanovništvom u državni projekt “Velike Srbije”.

Relativizacija i osporavanje

Ratom u Bosni i Hercegovini Chomsky se nije bavio konzekventno, a nekoliko njegovih razmišljanja o pojedinačnim događajima nisu dovoljna da se sklopi koherentna slika o tome na koji način on razumijeva ratna zbivanja u Bosni i Hercgovini. Ipak, i tih nekoliko iznesenih opaski daju naslutiti da se autorov pristup zasniva na potrebi da se neki ključni događaji sukoba reinterpretiraju na način da budu uveliko relativizovani i osporeni.

U intervjuu koji je dao Davoru Džalti 6. januara 2012. Chomsky tvrdi da je američka administracija predvođena predsjednikom Clintonom davanjem nepoznatih, ali pretpostavljeno konkretnih obećanja predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću potkopala napore međunarodne zajednice da se prekinu ratna djelovanja i uspostavi trajni mir. Iako nigdje ne navodi izvore svojih saznanja niti daje bilo kakva objašnjenja za svoju tezu, Chomsky samouvjereno tvrdi da su za nastavak rata najodgovorniji Clinton i Izetbegović, prvi jer je preko bosanskohercegovačke strane htio produbiti američki utjecaj u sukobu i regiji, a drugi zato što je odbacio Vance–Owenov mirovni plan.

U svojim relativizacijama srpskih zločina Chomsky se služi jednom rasprostranjenom, ali činjenično neutemeljenom tezom da bi u jugoslavenskim sukobima sve strane počinile isti obim ratnih zločina samo da su bile podjednako naoružane. Svodeći velikosrpsku politiku planiranih zločina na terenske brutalne ekscese, Chomsky promoviše tezu relativizacije odgovornosti, a, hipotetišući činjenice, namjerno odlučuje prešutjeti ono što se danas može smatrati historijskom istinom. Činjenica je, šta god o tome mislio Chomsky, da je srpska strana najodgovornija za raspad Jugoslavije i da su srpske vojne formacije planirale, izvodile, a zatim i zataškavale najstrašnije ratne zločine, koji su vrhunac imali u sistematski provedenom genocidu u UN-ovoj zaštićenoj enklavi Srebrenici.

Upravo je u vezi s time Chomsky najkontroverzniji jer u tekstu naslovljenom “On the Srebrenica Massacre” tvrdi da se u tom istočnobosanskom gradiću nije dogodio genocid. Počinjući objašnjavanje teze neutemeljenom interpretacijom događaja i očitim iskrivljivanjem općepoznatih stvari, Chomsky za zločin okrivljuje bosanskohercegovačke snage u Srebrenici i komadanta Armije Republike Bosne i Hercegovine Nasera Orića. Naime, Chomsky “počinjenje masakra” nad Bošnjacima Srebrenice vidi tek kao odmazdu za cijeli niz prethodno počinjenih zločina nad Srbima koje je sistematski provodio Orić. Naravno, Chomsky i ovdje propušta iznijeti lako dostupne informacije iz kojih bi bilo veoma jasno utvrdivo da je cijela teritorija enklave godinama bila u potpunoj izolaciji i da je ono što autor krajnje lakonski odbija imenovati genocidom počinjeno nad razoružanim i bespomoćnim stanovništvom.

U tom tekstu Chomsky iznosi još dvije iznenađujuće skandalozne tvrdnje. Po njegovom mišljenju, razmjerima zločina u Srebrenici namjerno se manipuliše i Chomsky na jednom mjestu doslovno piše da se mnogo truda ulaže, posebno manipulisanjem dokazima DNK-analiza, kako bi se povećao broj ubijenih, čime je neposredno izrazio sumnju u zvaničnu cifru pogubljenih u srebreničkom genocidu, a koja u svim nezavisnim i transparentno objavljenim analizama polazi od 8.000, kao donje prihvatljive numeričke granice ubijenih.

Ako su stavovi Chomskog o srebreničkom genocidu i bili poznati javnosti zemalja nastalih raspadom SFRJ, teza u kojoj je osporavao postojanje koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni tokom 1992. djeluje čak i pomalo nevjerovatno. Komentarišući izvještaje koje je u ljeto te godine britanskoj štampi slao novinar Ed Vulliamy, Chomsky tvrdi da su prvobitne činjenice, a koje su govorile da su to bili sabirni centri, koje su deternirani ljudi mogli napustiti kad god su htjeli, promijenjene u izvještaje koji govore da je riječ o koncentracijskim logorima. Referišući se na Vulliamyjevo pisanje o logoru Trnopolje, Chomsky tu navodnu promjenu u pristupu objašnjava promjenom političke agende na Zapadu i s tim povezanim odnosom štampe prema ratu u Bosni i Hercegovini.

Slučaj ‘Kosovo’

Ali, kao i u prethodnim slučajevima, Chomsky propušta argumentovano iznositi svoje teze vjerovatno zato što bi svako suočenje s dokazima o prirodi koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni za posljedicu imalo urušavanje njegovog teorijskog konstrukta jer broj prisilno zatočenih, brutalno mučenih i ubijenih Bošnjaka i Hrvata tog područja govore da je riječ o planski provedenom etničkom čišćenju, u kojem žrtve nisu bili naoružani pripadnici protivničke vojske nego krajnje bespomoćni civili.

Knjiga se završava cijelom serijom tekstova i razgovora vođenih sa Chomskim u kojima je glavna tema bombardovanje SR Jugoslavije i sukob na Kosovu, koji autor vidi kao agresiju Zapada na zemlju koja je odbijala postati dio neoliberalnog svijeta. Praveći neprimjerene usporedbe kosovskog slučaja sa zbivanjima u Turskoj, Iraku ili Kolumbiji, Chomsky nastoji objasniti da je upotreba termina “humanitarna kriza” za konflikt Albanaca i Srba na Kosovu sasvim neprimjeren. Simptomatično, i za rat na Kosovu Chomsky amnestira Slobodana Miloševića i njegov režim tvrdnjom da su sukob izazvali “teroristi” Oslobodilačke vojske Kosova i da su njihovo djelovanje instruirale zapadne obavještajne službe.

Rat na Kosovu i bombardovanje Srbije 1999. Chomsky vidi kao posljednji čin neoliberalnog “osvajanja” regije, a američke razloge za uplitanje u krizu smatra krajnje neutemeljenima i licemjernima. Osim toga, Chomsky operiše i idejom da je bombardovanje Srbije odmoglo unutrašnjoj demokratizaciji i liberalizaciji zemlje i agoniju života pod Miloševićevim režimom produžilo za još dvije godine.

Više i od samih stavova Noama Chomskog zabrinjava struktura knjige i tekstovi priređivača Davora Džalte, koji ideološki usmjeravaju misao Chomskog dajući im sasvim novu perspektivu. Opisujući, u tekstovima upitne informativnosti, kontekst koji Chomsky nigdje ne spominje, Džalto interpretira pozadinu iznesenih stavova minimizirajući ulogu Srbije u krvavom raspadu Jugoslavije lukavo raspoređujući krivicu za raspad SFRJ na sve strane koje su učestvovale u ratnim sukobima.

U njegovim ideološki neprimjerenim komentarima originalnih tekstova Noama Chomskog destruktivna uloga srpskog nacionalizma u potpunosti je izostavljena kao generator i glavni pogon sloma jugoslavenske federacije. Nije naodmet spomenuti da je Džalto rođeni Travničanin, koga intelektualna zajednica postjugoslavenskog prostora prepoznaje kao najznačajnijeg pravoslavnog mislioca današnjice.

 

Izvor: Al Jazeera

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close