“Zovem se Fatima Muhić. Rođena sam dvanaestog jula 1995. godine, u holandskoj bazi UNPROFOR-a. Ne, ne idem na Filozofski fakultet u Sarajevu. Ne, nemam 25 godina koliko bih sad trebala imati. Ne, nisam živa. Ubijena sam par sati poslije mog rođenja.“
Anes Berbić
Gledam i sramota me. Slušam i sramota me. Banjalučki kafići prepuni. Muzika trešti. Koronatajm kao izraz volje naroda da radi šta hoće. A onda promatram tužnu povorku sa tabutima koja se približava Srebrenici. Ljudi šute. Pognutih glava razmišljaju o zlu genocida.
Afirmacija genocida kao stvar “dobrog ukusa“
Mene je sramota. I za ovu Banjaluku, koja se većinski dobrovoljno svrstava na stranu zla, na stranu ratnih zločinaca, na stranu negatora genocida, na stranu četnika, na stranu revizionista, na stranu profašista i ultranacionalista. Mene je sramota što to radi tako prijemčivo, tako voljno, tako uporno i tako dosljedno da je to zastrašujuće.
Genocid je postao stvar dobrog ukusa. Pazite, ne njegovo negiranje, nego afirmacija genocida. Evo, danas će se zastave BiH diljem svijeta spustiti na pola koplja. Danas će zvuk sirene obilježiti najtužniji minut najstrašnijeg dana. Ali, samo u pola moje zemlje. Druga polovina, ona koja se odaziva na ime Republika Srpska, ne samo da neće šutjeti, nego će glasnije pustiti muziku, nego će, pazite sad, obilježiti “Dan oslobođenja Srebrenice”. Pisao sam da je tog dana Srebrenica oslobođena jedino od života devet hiljada ljudi i da samo monstrumi mogu slaviti tako li što.
Neka sve utihne na 60 sekundi
Ali, šta je sa svim onim mirnim, tihim ljudima, koji sjede kod kuće i “gledaju svoja posla”. Evo im rješenje za savjest uznemirenu-ako savjesti imaju:
Neka puste u 12 sati sa svojih mobitela zvuk sirene i neka se pomole Bogu i za ubijene Srebreničane i za svoje duše. Mogu to uraditi bilo gdje-ako su u automobilu, neka ga zaustave na taj minut. Ako su u svojim kućama, neka puste zvuk sirene i neka oćute, ako su na javnim mjestima, neka ugase muziku, neka utihne smijeh i žamor-samo na minut, na malenih 60 sekundi u koje bi moralo stati nekoliko dana čitanja samo imena i prezimena pobijenih u genocidu.
A hoće li?
Hoće li svi ti divni krasni “mali ljudi“ koji “ne vole zlo“ i koji “osuđuju sve zločine“ to uraditi? Hoće li pokazati da imaju svijest i savjest samo u 60 sekundi-to je pravo pitanje, a bojim se da je odgovor negativan. Čast do neba još časnijim izuzecima.
Nego, zašto je to tako? Zašto većinski srpska Banjaluka i etnički očišćena RS ima toliki animozitet prema srebreničkom genocidu?
Najprije, zato što je genocidna namjera i sam genocid zapravo DNK te Republike Srpske. Njeni prvi ljudi u ratu su direktno odgovorni, jer su bili arhitekte i izvršioci genocida. A poslije rata, uz nekoliko godina pokušaja suočavanja sa prošlošću, nije ništa drugo do li boldovanje zločinaca u heroje. Sjetimo se šta je Dodik govorio 1996. kada je sam priznao genocid, a poslušajmo šta danas priča-ako imamo želuca.
I da se razumijemo, priča o negiranju genocida i afirmisanju ratnih zločinaca jednaka je i imanentna ljudima na vlasti i tzv. opoziciji u RS-u.
Blagosiljanje zločinaca kao tradicija
Tu priču podržavaju cijelo ovo vrijeme velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve.
Mala digresija:
Upravo gledam fotografiju na kojoj se fra Ivan Nuić, sekretar Franjevačke gimnazije u Visokom, moli Bogu pored devet tabuta sa žrtvama genocida koje će sutra biti pokopane u Potočarima. Tako normalna, ljudska reakcija za nenormalne okolnosti ubijanja ljudi. Mislim se, normalno je da se svešteno lice moli za duše pobijenih. A onda pokušavam da se sjetim koji je to crkveni velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve klekao i molio za oproštaj u Potočarima? Koji je to vladika ili patrijarh uradio? Osim fotografija kako blagosiljaju ratne zločince, one najvišeg ranga i one “izvođače radova”, nema takvih memorabilija. Srpska pravoslavna crkva, hoću reći, uz aktuelne srpske nacionalisitčke politike sa obje strane Drine, predstavlja taj hegemon u negiranju genocida.
Kada tako postavimo stvari, a ne možemo drugačije, jasno je što Banjaluka spava tvrdim snom negatora i potiskivača. Kada tako postavimo stvari, jasno je zašto se generacije najmlađih u RS-u odgajaju, ne da budu negatori, nego afirmatori nekog novog genocida, pa sve češće čujemo nastrane stihove-Srebrenice, draga, mila, dabogda se tri put ponovila (sic!).
Čitam rečenice 18-godišnjeg Anesa Berbića, srednjoškolca iz Sanskog Mosta, koji između ostalog u svojoj sjajnoj kolumni kaže:
“Zovem se Fatima Muhić. Rođena sam dvanaestog jula 1995. godine, u holandskoj bazi UNPROFOR-a. Ne, ne idem na Filozofski fakultet u Sarajevu. Ne, nemam 25 godina koliko bih sad trebala imati. Ne, nisam živa. Ubijena sam par sati poslije mog rođenja.“ Skamenim se.
Svima je sve jasno. Svi znaju sve. I oni koji čvrsto drže zatvorene uši i oči vidjeli su i čuli u ovih četvrt vijeka toliko dokaza za genocid u Srebrenici da bi morali sami u sebi kleknuti i pomoliti se. Uvijek i stalno, ne samo u ovih par dana.
A neće, ne žele i ne pada im na pamet!
Eto, sramota me je tog mentalnog sklopa te i takve svjetine, koja živi, a ne živi, koja mre, a ne umire, koja mržnjom i ignorisanjem hrani svoju pustu egzistenciju.
Zastave moje zemlje spuštene su na pola koplja diljem svijeta, ja mogu uključiti sirenu na mobitelu i pomoliti se Bogu-za žrtve i za obraz i pamet onih koji ne vide i ne čuju kod očiju, ušiju i srca. Ova druga molitva je mnogo teža.
Za TIMES.BA: Dragan Bursać
