Dragan Bursać: Karadžićeva odbrana Dodika
Okolnosti pišu naslove, a ne logika stvari i autor.
Dvadeset godina nakon osnivanja Haškog tribunala, u tom istom Den Hagu, našli su se, licem u lice, dva najvažnija aktera na političkom nebu u Republici Srpskoj. Jedan je Radovan Karadžić, neprikosnoveni politički lider Srba sa zapadne strane Drine u devedesetima, a drugi je politička alfa i omega istih tih Srba u 21. vijeku, Milorad Dodik.
Samo svjedočenje Milorada Dodika bilo je besprizorno i uvredljivo. Na momente besmisleno. Njegovu odbranu mogli smo doživjeti kao neobavezan sastanak dva ležerna gospodina. Milorad Dodik je pojasnio da su institucije Republike Srpske funkcionisale kao švajcarski sat, sa, tu i tamo, ponekim izuzetkom “odmetnutih grupa”. Bošnjaci u Krajini spašeni su većinom zaslugom Milorada Dodika, a u Srpskoj, združenim humanitarnim naporima na relaciji Dodik-Karadžić. Saznali smo i da je Milorad Dodik bio odmalena nagrađivan, da je bio najbolji đak, vojnik (šta god to značilo). Saznali smo da je dobio odlikovanja od svih mogućih i nemogućih diplomata. Karadžić je, po Dodiku, bio nevjerovatan mirotvorac, koji je predano radio svoj posao i češće boravio na Skupštini od samog parlamentarca Dodika?! Uz uzajamno uvažavanje i međusobni konsenzus, proćaskali su tako njih dvojica. Inače, za rat i sva razaranja kriv je, pogađate po Dodiku, Alija Izetbegović.
Srebrenica? Prijedor? Kozarac? Manjača? Banjaluka? Omarska? Kereterm? Prognani, ubijeni, raseljeni, silovani….spaljeni domovi…O tome nije bilo pomena. To se nije dešavalo u priči dva predsjednika.
Osim opšte uvrede, kao što rekoh, ovo suđenje se može tumačiti kao neka vrsta nove uvertire nacionalnog partnerstva SNSD-a i SDS-a. Jer, ovako familijaran sa Radovanom ne bi bio ni Mladen Bosić, prvi čovjek SDS-a.
U čitavoj toj tragediji bilo je i komičnih situacija. Naime, Milorad Dodik je nemalo puta bio zbunjen pitanjima tužioca, odbijao je da odgovori i nije prihvatao da se puste u etar tonski zapisi sa određenih sjednica, iako je pristao na snimanje istih. Dodik je nervozno odbio da potvrdi sopstvene autorizovane fono-snimke i na momente je izgledao kao ljutito dijete uhvaćeno u laži. Na svaki zahtjev sudstva da se izjasni u vezi sa konkretnim dešavanjima, Dodik je mantrao – “Ne sjećam se…” Čudo jedno kako se Milorad sjećao svakog detalja drugovanja na Palama sa Karadžićem samo sat vremena prije, a konkretnih događaja u vezi sa banjalučkim rukovodstvom SDS-a i sopstvenih izjava na Sudu 2003. godine nema u njegovoj memoriji. Tu mu je u pomoć priskako Karadžić, koji ga je par puta bukvalno branio i spašavao iz neobranog grožđa nepripremljenosti, našto mu se Dodik učtivo zahvaljivao. Iskustvo je čudo jedno.
Sudu kao da nije bilo jasno da gospodin Dodik mijenja mišljenje svako malo. Oni nikako nisu pojmili da su Dodikove izjave iz 2003. godine bile posve drugačije od današnjih. Sud nikako ne može da shvati kako je časni Milorad Dodik optužio SDS za pogrom i protjerivanje 2001. godine, a sad ga brani jednakim žarom, zajedno sa Radovanom Karadžićem. Sud ne može da pojmi kako je to politička izjava koja nema veze sa činjenicama, kako veli Dodik. Stvarno čudan Sud. Sud nikako da shvati kako to da je Dodik optužio Radovana Karadžića da je iznio 36 miliona maraka iz RS, a danas kaže kako u tome nema ništa sporno i kako je taj novac iznesen da bi se “sklonio na sigurno mjesto”. Sudu nije takođe bilo jasno kako je ovo sve potvrdio Dodik, pa onda rekao da izvor informacija laže. Čudan je taj sud.
Zapravo, neinformisanom čovjeku nikako, ali nikako ne bi bilo jasno ko je optuženik, a ko osuđenik. Jedino što se na momente činilo da je Dodik optužen, a da mu je Karadžić advokat.
Ljubavni odnos “heroja” našeg doba
U sudnici su se, dakle, licem u lice, našli Radovan Karadžić i Milorad Dodik. Ovdje ne bi bilo loše podsjetiti na zanimljiv odnos ova dva “heroja” našeg doba.
Prvi je u svojstvu optuženog za najteže ratne zločine, a drugi je u svojstvu svjedoka. Prvi se više od decenije filmski groteskno krio i bježao od pravde. Radovan Karadžić je od 1996. godine do hapšenja u julu 2008. godine doživio neviđenu transformaciju u očima većine naroda srpskog. On je po završetku rata ponajčešće etiketiran, i to od svog naroda, kao klasični ratni profiter, prodana duša, politikantski intereždžija, američki špijun…Međutim, kako je pristigla potjernica, a kako je Raše nestalo, došlo je do primjene lokalne nacionalne metode racionalizacije – mitomanije. Tako je Radovan Karadžić, gotovo preko noći, u očima mladih srpskih nacionalista, onih koji su rođeni uz rat, postao „srpski heroj“. Njegov gotovo holivudski način bježanja i skrivanja još više je učvrstio tu eroiku u desno orijentisane srpske mladeži. Prilikom hapšenja, Radovan je već imao status legende, mitskog bića čije ime se zaziva prije početka navijačkih masovnih tuča, zlostavljanja manjinskih grupa po Srbiji ili na polunaručenim mitinzima u kojima se „brani srpstvo“.
Milorad Dodik, omladinac Komunističke Partije, prvo se transformisao u reformistu Ante Markovića. Kao nezavisni poslanik, bio je crna ovca u Paljanskoj skupštini i neka vrsta opozicije u tadašnjem ratnom parlamentu Republike Srpske. Nakon rata,1996. godine, formirao je Stranku nezavisnih socijaldemokrata, koja je poslije promijenila ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), na čijem je čelu od 2002. godine. Na izborima u septembru 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS-a na jednogodišnji mandat. U januaru naredne godine, dobio je mandat da sastavi Vladu RS-a, na čijem se čelu nalazio do 2001. godine, ali je paralelno sa tim bio i poslanik u Narodnoj skupštini RS-a.
Posebno je interesantna ta 1998. godina kada Biljana Plavšić postavlja Milorada Dodika, sa svega dva poslanička mandata, uz obilnu američku pomoć, na čelo Vlade RS. Tada, zapravo, počinje odistinski uspon nove zvijezde na političkom nebu Republike Srpske.
Ne treba smetnuti sa uma da je Dodik, osim na tenkovima IFOR-a, svoju vladavinu bazirao na rezolutnoj oratorskoj konfrontaciji sa paljanskim režimom, SDS-om, a posebno na imaginarnom sukobu sa tadašnjim bjeguncem Radovanom Karadžićem.
Oni koji nemaju pamćenje akvarijumske ribice sjetiće se kako je Dodik uporno i uporno, sve do svog drugog pojavljivanja među Srbima kao vladar, 2006. godine, ponavljao kao mantru da Srpska neće biti talac Radovana Karadžića i kako bi ga on sam uhapsio ukoliko bi bio u prilici. Sjetiće se ljudi kako je Milorad Dodik na neki način stvorio sebe kao “brend” na pljuvanju Karadžića. Pa još u toku rata on je za Radovana govorio da je riječ o kockaru koji je pronevjerio novce, uzeo pare iz banaka, bavio se švercom nafte, prodavao teritorije… Nije zgorega ponoviti da je Milorad Dodik izjavio još 2005. godine da je Radovan Karadžić odnio famoznih 36 miliona maraka iz Narodne banke RS. “Postoje dokumenti o tome da je Karadžić u proljeće 1997. godine u torbi iz Banjaluke odnio 36 miliona maraka”, rekao je Dodik 2005. godine.
“Prvo je iz trezora Narodne banke Republike Srpske uzeo apoene u vrijednosti od 28 miliona maraka, a drugom prilikom još osam. Tada je već bio smijenjen i krio se od ruke međunarodne pravde”, rekao je on.
Dodik je to rekao u intervjuu za Dnevni avaz 31. marta 2005. godine. Podsjećajući na te tvrdnje, list ukazuje da je Dodik obrazložio da to krivično djelo “nikada ne zastarjeva i ako neko hoće da pokrene istragu, može to i danas učiniti”.
Dakako, Dodika kao pragmatičnog čovjeka „iz naroda“ jedino je interesovao tada, kao i danas, ostanak na vlasti i s tim u vezi puls naroda koji je upijao njegovu zapaljivu huškačku retoriku.
A retorika “drž’te Karažića” negdje oko 2006. godine u potpunosti je izgubila svoj smisao. Naprosto, Dodik je opet došao na čelo Vlade RS, a nikoga, ama baš nikoga nije interesovao Radovan Karadžić. Narod je polako otvarao oči pred katastrofalnom ekonomskom situacijom i nalazio je sve više utjehe u imaginaciji. A u imaginaciji se krio sad već heroj Karadžić, a ne realna osoba. Nije bilo smisla, a pogotovo u Dodikovim očima, nije bilo interesa da se nastavi hajka za paljanskim psihijatrom. Ako ćemo pravo, i Dodik bi zaboravio na Karadžića da nije primijetio jednu opet tako karakterističnu stvar na ovim prostorima. Naime, kad nestane para i hljeba, ubilački nacionalni instinkt se opet probudi. Trebalo je, elem, vratiti aveti prošlosti, nekako lobotomizirati narod i postaviti se u kolosijek koji je onomad trasirao dvojac bez kormilara Karadžić-Mladić. I opet apsurdno, ali istinito, Dodiku je i ovaj spin uspio. Postao je Karadžić poslije Karadžića. Još veći i nacionalizmu skloniji.
Podsjećanja radi, Dodik je počeo naprečac da se bavi rusofilijom, da se interesuje za „druge partnere“ , da traži zatvaranje kancelarije OHR-a i institucije visokog predstavnika. Amerikance još nije dirao u retoričkim salvama samo zato što je ocijenio da mu oni neće mnogo štetiti. Tako se, negdje 2011. godine, u predizbornoj kampanji, obreo u Srebrenici, gdje je jasno i glasno negirao genocid počinjen nad 7000 Bošnjaka.
,,Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid…“, Šaljivo se zavitlavao Milorad tog ljeta, uz burne aplauze mase. Da li to znači da bi genocid bio da su umjesto Tuzle izabrali Potočare pita se zdrav razum?! Zdrav razum se pita i da li je moguće da je riječ o istom čovjeku koji je samo par godina prije priznao isti taj genocid. Zdrav razum može samo da konstatuje kako je Miloradu Dodiku riječ važna onoliko koliko ga održava u položaju moći. I nije bitno koja i kakva riječ i nije bitno kome je ona upućena. Pragmatizam o(p)stanka na vlasti je jedino što interesuje ovog čovjeka. Evo vam najsvježiji primjer:
Neki dan tako Dodik, ponesen atmosferom, reče da niko nema prava da se bavi pitanjem načina funkcionisanja autonomije Vojvodine. Reče to na teritoriji Srbije, čije je to unutrašnje pitanje. Reče to direktno Bojanu Pajtiću, predsjedniku izvršnog vijeća Autonomne Pokrajine Vojvodine, članu najužeg rukovodstva Demokratske Stranke. Iste one stranke sa čijim se počasnim predsjednikom Borisom Tadićem Dodik grljakao prije tačno godinu dana. Reče to grleći predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koga je prošlog aprila nazivao Toma Grobar. Toliko o ilustracijama Dodikove dosljednosti.
Zato je savršeno logična izjava Milorada Dodika koji je prije odlaska u Hag rekao da će svjedočiti da, kao nekadašnji poslanik tokom rata, nije bio prisutan u uslovima kada je Karadžić ili neko drugi naređivao bilo kakvo ubistvo ili davao neke slične odluke.
Loš i zao
Tako su se u haškoj sudnici, kao u filmu Serđa Leonea, našli loš i zao. Dobrima tamo nema mjesta. Jedan bestijalan čovjek, optužen za najteže zločine, gledao je u oči još bestijalnijeg čovjeka, koji nije optužen za takve rabote, kako ga brani. I tako se retorički koloplet apsurda zatvara. Karadžića, kome se vjerovatno fućka za svoju misao i ideju sa početka devedesetih, brani čovjek koji je sad nadošao do te ideje.
Na kraju mala digresija. Mnogi nesrbi nakon protjerivanja iz velike većine opština u Republici Srpskoj, paradoksalno, vratili su se u tu istu Republiku Srpsku, ne zbog nekakvih dobrih ekonomskih uslova, nego zbog Milorada Dodika, kako se tada govorilo „daška pozitivnih promjena“.
I sada ti isti nesrbi, ugroženiji deset puta više nego prije deset godina, gledaju i slušaju čovjeka koji zaziva nekakvo otcjepljenje Republike Srpske, nekakvu državu zapadnih Srba, koji brani Radovana Karadžića, koji ih je svojim režimom protjerao…Kako li je tim ljudima gledati u Hagu dželata i čovjeka koji amnestira tog dželata?
Karadžić i Dodik su isti – bila je česta zlohuda mantra bošnjačkih nacionalista, koji su izgleda zazvali u realnost tu jednakost. Na kraju, ispade Dodik obični Karadžić u novijem odijelu. I pragmatičniji i opasniji, dakako.
Za kraj, možda i najbolji opis Radovana Karadžića dala je njegova, a i Dodikova bliska saradnica, Biljana Plavšić u svojoj knjizi “Svedočim”
:” A šta je sa nesretnim narodom, i on mora da živi, ja ih pitam, a Radovan kaže svoju omiljenu uzrečicu: ‘Neka narod ide u pičku materinu’.”
Žalosno, ali narod je i dalje u p…m…
(Dragan Bursać – Buka)
