Dragan Bursać: Bojovnička ćuna u otadžbinskom ratu

Ovih dana, Igor Radojičić, prvi skupštinski čekić Republike Srpske, otvorio je zanimljivo i ništa manje blentavo takmičenje u disciplini – Čiji je duži. Na žalost pripadnica ljepšeg pola, žute štampe i ponešto muškinja, radi se o dužini ratnog staža.

Autor: Dragan Bursać

Naime, kako je na svom tviter nalogu napisao Radojičić, klub SNSD u Narodnoj skupštini  zatražio je od Ministarstva da objavi podatke o učešću u ratu u VRS svih narodnih poslanika.

Zdrava pamet bi se zapitala šta je sa onima koji nisu bili u ratu ili u Vojsci RS, ali ovo takmičenje veze  nema ni sa donjom, ni sa gornjom glavom, a kamo li sa zdravom pameću.

 

Ko je prvi pokazao ćunu?

 

Ovom komičnom zahtjevu Igora Radojičića prethodila je čitava peripetija oko ratnog staža visokog funkcionera SNSD-a Zorana Novakovića. Naime, nacionalistički zadojena javnost, sve sa partijskim liderima, na nož je dočekala informaciju da je isti taj Zoran Novaković, aktuelni načelnik Odjeljenja za komunalne i stambene poslove grada Banjaluka i generalni sekretar Gradskog odbora SNSD-a, bio  aktivni pripadnik hrvatskih vojnih postrojbi pod nazivom Zbor narodne garde.To je službeno potvrdilo i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) u svom dopisu.

 

I šta sa tim? Objektivno ništa. Ako je i bio u hrvatskim postrojbama, nije počinio nikakav ratni zločin, nije na spisku osuđenih ili procesuiranih i nije krivično gonjen od strane BiH, Hrvatske, niti Srbije. Tako stvari stoje logički, pravno i zdravorazumski. Njegova jedina moralna krivica koju bi trebalo da osjeća jeste ta što je član SNSD-a. I tu bi se priča trebala završiti.

 

Ali, budimo iskreni, ovo je Bosna. Jebo logiku, pravo i zdrav razum. Priča sa nezgodnim početkom, mutnom razradom i bez kraja tek počinje.

 

Prvo je nesrećni Novaković, potpomognut SNSD-ovom mašinerijom i rukama i nogama, uz pomoć štapa i kanapa, grebao svoje glasnice nekoliko dana do besvijesti ne bi li dokazao kako nije bio član ZENG-i.

„Nikada, nijedne minute, nisam bio ni u jednoj vojsci osim u Vojsci Republike Srpske. Sve ostalo su dezinformacije i laž“, cijuknuo je Novaković.

 

I tako se Novaković jednom rukom pere, a drugom posipa pepelom po glavi, e da bi ubijedio vaskoliku srpsku javnost kako nije bio član hrvatskih postrojbi. A, zašto? Nije vrag da su se Srbi nakon 20 godina sjetili kako imaju visoke funkcionere koji su čučali u rovu preko puta za vrijeme rata???

 

Pa zar, recimo samo teoretski, narečenog čovjeka na sisačkom području nisu mogle mobilisati hrvatske snage i zar, opet teoretski, nije mogao provesti dva mjeseca u tim istim jedinicama? Šta mu je bila alternativa? Smrt?  Na koncu konaca, koliko je tih i takvih ljudi moglo biti, a da i dan danas obavljaju nekakve političke funkcije?

Ali, nemojmo se praviti naivčine veće nego što jesmo. Ovo je stvar jednog ekstremno nacionalističkog diskursa u kome žive i na kome se hrane naše političke elite.

 

Najmanje što treba poziciji u izbornoj godini jeste tamo neki njihov Novaković, koji je „ratovao u hrvatskoj vojsci“. I više će vlast izgubiti poena u izbornoj utrci zbog nekog izmađijanog „ustaše“ u svojim redovima, nego što bi dobila sa deset Maršalovih planova. Tako to ide, tako to gura u našem nacionalnom toru.

 

I mi imamo ćune, prave opozicione

 

Opozicija, koja je zapravo frizirani nacionalistički mačak u džaku, kao da se svim bogovima sa Pala molila, pa su im ovi uslišili želju i poslali Novakovića, sve sa registrom hrvatskih branitelja u kojem stoji njegovo ime. Jednom riječju, stigao im je bojovnik, sve sa muhurom. Tek onda je nastao nacionalistički tancbal orijaških razmjera. Sa ono nešto malo opozicionih medija čuje se svakominutna mantra – Novaković Zenga – i tako u nedogled.

Najglasniji je bio Dragan Čavić, koji je najavio da će kao poslanik zatražiti objavu ratnog staža predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH iz Srpske, Nebojše Radmanovića, i Ministra finansija i trezora BiH, Nikole Špirića.

 

Zapravo, Čavić je ozvaničio Radojičićevo takmičenje u potrazi za najdužim ratnim stažom.

I onda je počelo to blesavo natjecanje čiji je duži… Neko je bio u rovu, neko pored rova, neko je bio logistička podrška, štono se veli pozadinac. A, opet, bilo je tu i ljudi koji su poput Predsjednika Milorada Dodika vodili ozbiljan biznis i kojima nije bilo do ratnog staža. Ipak, najtragikomičniji lik u potrazi za „najdužim“ postao je Vukota Govedarica, član SDS-a, za koga se ispostavilo da ga, božemeoprosti nema. Mislim, ratnog staža. Mladić i skupštinski guslar je bio maloljetan, pa mu treba oprostiti ovu srpsko-srpsku utrku.

 

Ima li tu zdravorazumske ćune?

 

Da je kakva pametna ćuna, pardon glava, pa da se zapita, jesmo li mi normalne ćune, pardon ljudi? Ali, jok, nema je. Stadionskim reflektorom u Skupštini RS da se pogleda, trenutno nema čovjeka sa svoje dvije (ili barem jednom) trezvenom glavom.

 

I niko da se zapita, šta je sa Bošnjacima, Hrvatima, ili čak Srbima, koji su bili u Armiji BiH ili HVO-u? Niko da kaže narodu kako je posve legalno i normalno da tih i takvih ljudi ima u političkom životu Republike Srpske. Niko da objasni narodu da je moguće biti bivši pripadnik bilo koje od tri vojske u BiH i obavljati bilo koju političku funkciju na teritoriji čitavog našeg nesrećnog trougla. Zašto? Jer je to zakonski, pravno, ustavno, dozvoljeno. Dakle, još jednom, ćune pozicione i opozicione – Šest puta da ste bili u Zengama, ukoliko Vas je narod birao i niste počinili zločin, vi ste punopravni politički subjekti.

 

Ali, dakako da sve ovo jedino ima veze sa nacionalističkom predizbornom pragmatikom na terenu. Naravno da je slučaj ZENGE Novakovića paradigma na kojoj će biti vođena ova (kao uostalom i sve dosadašnje) predizborne utrke.

 

Dakle, i pozicija i opozicija će šenlučiti i pucati iz nacionalističkih kubura, što retoričkih, što onih pravih po zborovima u pivsko-šatorskim saunama. Jer, tako se izbori dobijaju! Nema šta da priča Dodik o ekonomiji u ekonomski zatrtom entitetu. A i dosadno, brate mili, ljudima to slušati. Neka hladnog Nektara i mlakog pečenja (po nuždi može i obrnuto) i Dodikove ojkače. Neka iste takve retorike i sa Bosićeve i Čavićeve strane ringa. A, kud ćete ljepše uvertire u igre „čiji je duži“ od nekog bojovnika međ’ Srbljem.

 

I ne, naravno, ni jedne ni druge nije sramota nevine izginule nejači po brdovitoj nam državi. Nije ih sramota majki koje na sve tri strane traže kosti svoje djece. Nije ih sramota one iste djece koja su imala sreću da prežive, pa ostala sakata. A, tako sakata, više od 20 godina ne mogu da dobiju krov nad glavom i osnovna ljudska prava. Nije ih sramota tu istu nejač i majke im  izdajnicima nazivati. I ne, nije ih sramota ubogih i unesrećenih koji se po Bosni i Hercegovini srame za čitav svijet, računajući poziciji i opoziciju u RS, koja u godini gladi iz dokonosti mjeri „kome je duži“ i ima li kakvog zalutalog bojovnika u Srpskoj vojsci, koje odavno nema.

 

Jer, u amanet će nam svi zajedno, namjesto izmaštanih fabrika i radnih mjesta, ćune ostaviti!

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar