Dr. sci. Esad Bajtal: “Ujed zmije sjećanja” – Drugačiji način govora o Srebrenici

Midhat Hajdarević 2015-07-10

“Ujed zmije sjećanja” naziv je nove knjige profesora Esada Bajtala. Riječ je o poemi, posvećenoj majkama koje su izgubile svoju djecu u kojoj se na jedan potpuno drugačiji način govori o Srebrenici.

Uz zahvalnost autoru na ukazanom povjerenju, donosimo ovu knjigu u PDF formatu.

Linka na knjigu: “Ujed zmije sjećanja”

Autor: Dr. sci. Esad Bajtal

U Srebrenici, od 6. do 19. jula 1995. ubijeno je 8.372 nedužnih ljudi. Od toga, prema nalazima suda u Haagu, najmanje 48 žena, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina. I čak 76 dječaka ispod 16 godina, te 629 staraca preko 60 godina.

Upravo ta spolno-starosna struktura žrtava otkriva sistematičnost i genocidno zacrtanu namjeru koja je sudski dokazana i kvalifikovana. Sve je rađeno planski: od Karadžićeve „Direktive vojsci“ (08. 03. 1995.), da u Srebrenici stvara „nemoguće uslove življenja“, uključujući i onemogućavanje UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći, ali sve to sofisterijski zakamuflirano da se „izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja“.

Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV prenosa Mladićevog davanja čokoladica djeci Srebrenice. Sve se odvija u trenutku dok dječije očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno, deportuju na već pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam mimikrijske, medijski osmišljene reinterpretacije tekuće zločinačke aktivnosti srpske vojske s ciljem njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma.

Radi se o licemjerno-ciničnoj zloupotrebi naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije. Neljudskost i jeftinost te marketing mimikrije, ogleda se u činjenici da njen dvostruki cinizam leži kako u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, tako (i još više), u TV slici tog davanja planski namijenjenog obmani Svijeta. Odnosno, marketinški tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog “koda poricanja” istine o genocidu na djelu.

Tako se crna slika nemorala, bijede i vojnog beščašća, pokušava prikriti licemjernom gestom tobožnje dobrote. Koliko je lažna sva ta ideološki osmišljena mimikrija, najbolje svjedoči činjenica da, i dan danas, na javnim manifestacijama i velikim sportskim priredbama, ogromni transaparenti „NOŽ. ŽICA, SREBERNICA“, širom Srbije i manjeg bh. entiteta, slove kao neupitni etno-patriotski slogan za koji nikad niko nije pozvan na odgovornost.

Uprkos davnoj sudskoj presudi, genocid se službeno-politički još uvijek negira. I ne samo to. Kolektivnim pjevanjem na javnim mjestima i skupovima, sreberenički genocid se gromoglasno i nekažnjeno slavi, a prijeteći najavljuje čak i novi:

Oj, Pazaru novi Vukovaru

A Sjenice, nova Srebrenice

Pri tome, međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995.

UJED ZMIJE SJEĆANJA

Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice

Smrt je u zaboravu,

a ne u faktu smrti.

Čovjek je mrtav tek onda

kad ga se više niko ne sjeća.

Alfirević

U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,

smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.

Ali,

u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja

za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,

i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,

postaje i bolnije i okrutnije čak

i od same smrti.[1]

Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,

svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.

O bolu suočavanja majki sa

konačno pronađenim ostacima

zločinački pogubljenih sinova.

O paklu beznadežnog suočavanja

iz koga nikakav bijeg nije moguć.

Pa ni onaj neizbježni.

Jer,

ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.

Baš kao što se počinioci tih zločina,

uprkos svoj njihovoj očiglednosti,

čak ni notornih laži negiranja svojih zločina

ne žele odreći.

U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.

Dijalektika sjećanja koje

Zmijski smrtonosno

ujeda.

Traženje koje duše smiruje,

naziv je dokumentarnog filma

o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za

zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.

Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,

film nam prikazuje i pokazuje

upravo taj potresni nemir – živih.

Odnosno,

u svojoj dvadestominutnoj

dokumentaristički temporalnoj svedenosti,

ovaj film se, uglavnom,

odvija na centripetalnoj orbiti momenta

šokantnog suočavanja majki s

konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.

Zemnim ostacima života

reduciranog na puko Ništa.

Ništa skršenih, i

skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.

Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,

u čije se nepojmljivo postojanje ne može više

ni sumnjati ni vjerovati.

Stjerana uza zid opore

i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;

suočena s konačnim ishodom

odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;

izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,

jedna od neutješno ojađenih majki,

mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,

u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,

kratko i poluodsutno izgovara:

“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,

najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je

ta izgubljena majka,

sudbinski tako nestvarno-tragično,

a realistički krajnje surovo

suočena.

Oporost njenog iskaza:

“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene

da se suoči upravo sa onim za čim je godinama

tako istrajno i neumorno tragala.

A tragala je za posljednjom istinom svog života.

Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.

Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti

i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,

nije ni spremna ni kadra prihvatiti.

Jer,

htjeti je jedno,

imati je – drugo,

a prihvatiti

sudbinski

nepojmljivo okrutnu spoznaju,

nešto je

– sasvim treće.

Kad rezignirano kaže da

“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,

ta bolno ucvijeljena majka samo

vjeruje da – ne vjeruje.

Odnosno,

ona bi samo htjela

da – ne vjeruje.

U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,

ona dobro zna da je sve to baš tako.

Tako kako joj vlastite oči

kazuju i po-kazuju.

Ali,

realno stiješnjena između

potresnog Bola Istine,

i konačno Izgubljene Nade,

ona naprosto ne želi vjerovati

da vidi to što vidi.

I da jest – to što jest.

Evidentnu i najzad pronađenu istinu

(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),

njen razoreni um sada

odbija da prihvati.

Pod presijom te

tako nestvarne stvarnosti,

elementarni pojmovi školski uobičajenog

reda i poretka stvari,

u njenoj se glavi refleksno obrću

u svoju logičku suprotnost.

U tom emotivno prisilnom obrtanju,

ona svoju bolnu Nevjeru

izriče glasom Razuma,

dok racionalnu Nauku

reducira na unutranji glas čiste Vjere.

Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,

samo zato, jer joj tako

hladna Nauka kaže.

Istovremeno,

ona “ne vjeruje” u ono očigledno i

opipljivo-prisutno,

jer,

njeno skrhanošću pobunjeno srce,

tu očiglednost odbija da prihvati.

Izgubljena u svojoj nevjerici,

ona,

s tim suhim,

ogoljelim i deformisanim kostima,

– “kao da” nema ništa.

U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti

iracionalnog trenutka suočavanja,

te su joj beživotne kosti – u isti mah

i nešto tuđe,

i nešto – sveto.

Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,

a svojom uzvišenom svetošću bolno i

neodoljivo privlače.

Pokrenuto

tom užasno svetom nedodirljivošću,

tonom neviđenog strahopoštovanja,

uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,

upućeno doktoru-forenzičaru:

“Mogu li Ovo dirnuti”?

Mogu li “Ovo dirnuti”,

na jeziku

ambivalentne majčinske nevjerice, znači:

Smijem li dirnuti to tako moje,

a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.

Odnosno,

to Božanski nedodirljivo i Sveto,

a majčinski, ipak moje,

i – samo moje.

Tražene i konačno nađene,

te gole, suhe kosti,

DNK-ovski sabrane, tu,

pred njenim presahlim očima,

u koje sada

niti želi niti može da vjeruje,

ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti

osionih čuvara naciona!

Odraz su pomamne okrutnosti

idejnog fanatizma

i netrpeljivosti

besmisleno nepotrebne i

planski kovane mržnje

dokonih etno-spisatelja i

etno-“spasitelja”.

Mržnje koja bezdušno

laže,

bije i

ubija!

U ime čega?

I zašto?

U ime Politike!

U ime Nacije!

U ime Vjere!

Čije Politike?

Čije Nacije?

I čije Vjere?

I šta su

ta Politika,

ta Nacija

ta Vjera

u odnosu na bolnu Nevjeru

ove jadom skrhane žene?

Nevjeru njene nespremnosti

da povjeruje u

okrutnost i idejno bezumlje

strahobnog povijesnog zločina,

što se,

u gomili skršenih kostiju,

zrcali,

tu, pred njenim

usahlim očima.

Njena svijest

o besmisleno krvavom krojenju istorije,

čini tu istoriju neljudskom i

ljudski neprihvatljivom.

Za nju,

ta histerična historija

nema više nikakvog smisla.

I nikada ga više neće imati.

Uprkos očiglednosti

opipljive gomile požutjelih kostiju,

u tako bezočni ishod jednog

smišljenog zločina

ne može se povjerovati.

Niti se,

tim kostima očigledno potvrđeni,

a razumu neshvatljivi zločin,

može majčinski ikad prihvatiti.

I zato,

ova bolom skrhana majka,

niti želi,

niti može,

niti hoće

da – povjeruje u ono

što vidi.

U trenutku kad ga je konačno našla,

ona sumnjičavo odbija

upravo To za čim je,

godinama,

tako uporno,

majčinski strasno

tragala.

Budimo realni.

Ne vjeruje ona više ni

Nauci na koju se

u svojoj bolnoj nevjerici

poziva.

U tom gorkom,

spoznajno pogubnom momentu

nadrealne scene suočenja

Nauka je za nju

samo častan izgovor

“zdravog razuma”.

Vid odbrane pred neshvatljivim i

majčinski neprihvatljivim

tragovima ratnog užasa

i idejno-planski osmišljenog

nasilja.

Ona,

više Nikada,

više Nikome,

i više Ništa,

neće,

niti može,

niti želi vjerovati.

Sve što je imala

za nju je definitivno,

nepovratno, i

za sva vremena –

izgubljeno!

Pred njenim očima plutaju još

samo sablasne Sjenke Privida.

I Privid Svijeta

oličen tim Sjenkama.

U hipu tog

tragično-potresnog suočenja,

njen stvarni svijet

stropoštava se u

mračni ambis

Idejnog Ništavila.

A u pomrčini tog Ništavila,

njene presahle oči

nemaju više šta da traže.

Niti imaju šta da vide.

I sve što je još preostalo,

tim,

iracionalnom nadom

iznevjerenim očima,

jeste samo to

– da zaplaču

i plaču.

Tiho.

Nijemo.

Bez glasa.

I bez suza.

Posljednja scena tog

ljudski poraznog,

psihološki slojevitog i

filmski uvjerljivog kazivanja,

govori nam upravo o tome.

Budi nas za

potresnu istinu jedne

ljudski i civilizacijski

porazne stvarnosti.

Naglo suočena

s gomilom pronađenih kostiju,

u hipu te neshvatljive istine,

umire majčina

Posljednja Nada.

Njeno iracionalno htijenje

da bi,

uprkos svemu što

zna i vidi,

ipak,

moglo biti i – drugačije.

Drugačije od

tragičnog ishoda koji,

tim nijemim kostima

na stolu polumračne kosturnice,

potvrđuje sve one crne slutnje

od kojih je –

svjesno se nadajući

– nesvjesno bježala.

Ali,

nisu samo te suhe i

nepomične kosti – mrtve.

Prije nego ih sahrani,

one su nju – živu

– već sahranile.

Definitivno srušen,

i zajedno

s njom živom pokopan,

nestaje svaki smisao ostatka

njenog života.

Od tog trenutka,

on nepovratno pripada

još samo nestvarnom sjećanju

nekog davno prohujalog

vremena.

I zato,

na samom kraju,

ljudski postiđeno, i

s dužnim poštovanjem

koje im pripada,

valja odlučno stati i

pokloniti se

pred

porazno neizrecivim bolom

tih hrabrih

Žena-Majki.

Majki koje to više nisu.

Tih povijesno-nasilno i

moralno-tragično

razmajčenih majki.

Kao živi mrtvaci

sumorno-poratne bosanske zbilje,

one su jedini istinski svjedoci

užasno neljudskog, i

ogavno suludog zločina.

Zločina

koji leži na savjesti jednog

bezočno poganog vremena,

kome,

nažalost,

i sami pripadamo.

I čijoj poganosti

mnogi od nas,

ako ničim drugim,

a ono

svojom kukavnom ratnom i

poratnom šutnjom,

podosta toga

bar – moralno

duguju.

Upravo zato,

zbog neizmjernog bola

ovih Dostojanstvenih

Uspravnih Žena,

svako od nas

umjesto lažnih molitvi

iza kojih se krijemo

pokajnički ponizno

i mantrički uporno

iz dana u dan

iz sata u sat, i

“šezdeset puta u minuti”

Svako od nas

treba da ponavlja one

uzvišene riječi,

etički sabrane

cioranovski pobunjene

savjesti:

Nikada više neću reći:

“Postojim”

a da se pri tom

ne zastidim.

[1] Osnovu priče čini ekspresija impresije tokom promotivne projekcije dokumentarnog filma “Traženje koje duše smiruje“, autora F. Sokolovića , u Domu kulture Kakanj 06. 07 .2009.

magazinplus.eu