-TopSLIDEKulturaVisoko

Dr. Salih Hadžialić – Manihejska prošlost srednjovjekovne Bosne

Intervju sa dr. Salihom Hadžialićem (1914. – 1998.) u časopisu Islamska misao, godina XII, broj 143., novembar 1990.

Salih Hadžialić (r.1914. u Donjem Moštru kod Visokog, BiH, u. 15.7.1997. u Zenici, BiH)

Manihejska prošlost srednjovjekovne Bosne

Salih Hadžialić je rođen 1914. godine u Donjim Moštrima kod Visokog. Gazi Husrev-begovu medresu je zaavršio 1933. godine, nakon čega odlazi u Bosanski Brod za vjeroučitelja. Međutim, ubrzo je dobio stipendiju za Univerzitet „Al-Azhar“ u Kairu. Oktobra 1934. godine zajedno sa Ibrahimom Trebinjcem i Abdulahom Derviševićem odlazi u Kairo i upisuje se na odsjek za studije arapskog jezika. U Kairu je veoma brzo upoznao neke ličnosti egipatskog kulturnog života, kao što je Mahmud Šakir i Ahmed Hasan Zejjad, poznati stilista i urednik „Er-Risale“. Tada je objavio vrlo zapažen članak o muslimanima u Jugoslaviji. Godine 1938. se vratio iz Egipta i otišao u vojsku u Novi Sad. Pred sam rat je zamjenjivao neke profesore na ženskoj Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu na predmetima arapski jezik, ahlak i dr.

S ponosom ističe da je u Medresi tridesetih godina bio učenik profesora i alima Hamdije Kreševljakovića, Ahmeda Bureka i Mehmeda Handžića.
Odlukom Ulema-medžlisa, avgusta 1941. godine odlazi u Njemačku, boraveći u Hamburgu, Kelnu, Esenu i Berlinu u svojstvu izaslanika za rad s našim ljudima. U Berlinu se upisuje na postdiplomske studije i sluša poznatog turkologa Gotfrida Ješkea, koji mu je predložio temu „Pitanje hilafeta i moderna Turska“. Međutim, on se opredjeljuje za temu „Pitanje bogomila i islama u Bosni“. U Berlinu je odslušao četiri semestra i 1943. godine prelazi u Beč kod, također poznatog turkologa, Herberta Dude.

Nakon 1945. godine, pod pritiskom izbjeglica iz SSSR-a, povlači se na zapad i oktobra mjeseca iste godine nastanjuje se u Insbruku, odakle 1948. prelazi u Rim. U Rimu je nastavio studije i obilazeći mnogobrojne biblioteke prikupio je najviše materijala o bogomilima u Bosni. Tu je upoznao i Antu Ciligu iz Hrvatske. Ubrzo, 1951. prelazi u Klermon (Claremont) u južnoj Kaliforniji i na Univerzitetu u Los Angelesu drži predavanja o diplomatskim problemima na Bliskom istoku, kolonijalizmu i imperijalizmu. I na ovom univerzitetu piše novu disertaciju o krstaškim ratovima, ali zbog problema materijalne prirode odustaje od nje. Tih godina radi u Časopisu za istoriju filozofije i Međunarodnom udruženju za istoriju religija.
Godine 1965. na kongresu pomenutog udruženja je izabran za člana redakcije za izradu međunarodne bibliografije za istoriju religija pri UNESCO-u, koja svake godine sprema po jedan svezak. U Los Angelesu je obradio više od 1.000 arapskih rukopisa.

U Jugoslaviju se vraća 1969. godine, ali nastavlja rad na pomenutoj bibliografiji odlazeći povremeno u Holandiju. Na Orijentalnom institutu u Sarajevu 1970. godine je primljen za višeg stručnog saradnika, a 1976. postaje urednik „Priloga za orijentalnu filologiju“. Nakon silnih šikaniranja od SUP-a, ali i nekih ljudi na Institutu, 1983. odlazi u Holandiju (Leiden) i nastavlja svoj rad. U Brillu je izdao 13 svezaka bibliografije komparativnih studija religija. Živi i radi u Holandiji i povremeno pojećuje svoj kraj.

IM: „Bosansko manihejstvo“ i bogomilska crkva sve češće su predmet savremenih historijskih istraživanja. No, i pored toga, ovaj period balkanske povijesti dosta je taman, čime se, između ostalog, otvara prostor i za razna „senzacionalna otkrića“ pa i špekulacije. Vi ste se među prvim bavili ovom problematikom i na tome ste i doktorirali. Možete li za naše čitateljstvo kazati koji su to relevantni izvori u našoj historiografiji za proučavanje ove problematike ?

Hadžialić: Pitanje „bosanskog manihejstva“, kako Vi kažete, ili bosanske crkve je veoma složeno i zaslužuje veliku pažnju. Mislim da je veoma ograničen broj onih koji se tim pitanjem temeljito bave. Jedna od vrlo važnih primjedbi koja bi se mogla postaviti je ta, da su se ovdje, o ovom pitanju, pojavile prve studije tek u 19. vijeku. Godine 1869. pojavila se knjiga Božidara Petranovića „Bogumili, bosanska crkva i krstjani“ a nakon toga poznata studija Franje Račkog. Prije toga je bilo ukazivanja, tu i tamo, na pitanje hereze u srednjovjekovnoj Bosni. Ove prve studije nisu bile rezultat istraživanja domaćih izvora, nego su to reakcije na ono što je do tada objavljeno na Zapadu. Ovdje su bila dodavana vlastita zapažanja a na Zapadu su već bila obavljena mnoga istraživanja o toj temi i objavljen čitav niz studija, ogleda i interpretacija. Te prve studije kod nas su zaista reakcija na ono što se pojavilo na Zapadu. Izvori za ovu temu su veoma obimni.

IM: Možete li nam reći neke od tih zapadnih studija na osnovu kojih su nastajali komentari i istraživanja kod nas ?

Hadžialić: To su izvori kojima se služio naročito Rački, Šmit i drugi, te latinski izvori, pisanja o katarima na Zapadu, a čim se o njima pisalo, moralo se pisati i o njihovom porijeklu pa se tu došlo do pitanja Bugarske i do bogumila. Međutim, vrlo rano se pojavila sumnja u te izvore. Prvi koji je posumnjao u te latinske izvore je bio Božidar Petranović, te tako nastaje hajka na latinske izvore pod tvrdnjom da nemaju neke vrijednosti i da je sve prejudicirano.

IM: Šta se najviše osporavalo latinskim izvorima ?

Hadžialić: Smatra se da su to u suštini automatski pravljeni priručnici za progon hereze, bez obzira o kojoj se herezi radi i da to nisu istinski izvori za poznavanje crkvenih prilika u pojedinim zemljama, kao što je npr. Bosna. Zatim se tvrdilo da domaći izvori i ne postoje, pa je najednom došlo do negiranja te zloglasne jeresi i prema tome nije bilo ni bogumila, ni patarena i slično. Ali to nije baš tako jednostavno. Istorija Bosne sama po sebi ukazuje na taj problem. Od Kulina bana pa sve do Stjepana Tomaševića, tj. sami ti banovi i kraljevi ukazuju na taj problem, problem svoje, bosanske crkve, a za to se moramo koristiti našim domaćim izvorima. S druge strane stoji jedno posebno pitanje, a to je pitanje stećaka, jedinstven i najvažniji fenomen Bosne. Najveći broj tih stećaka je, baš ovdje, sačuvan. Što se tiče pitanja obrađivanja tog problema u Bosni, moramo apsolutno biti nezadovoljni njegovim problematiziranjem, mada je bilo ljudi koji su se time bavili, posebno u Zagrebu i Beogradu, manje u samoj Bosni.

Dolsakom Austro-Ugarske u Bosnu i osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, te izdavanjem njegovog „Glasnika“, stvari su krenule nabolje. Međutim, sve je to bilo ograničeno. Od muslimana nije bilo nikoga ko je to obrađivao, jedino je Safvet-beg Bašagić u „Jugoslavenskoj njivi“ problematizirao pitanje bogumilstva i islama. Inače, drugi su se vrlo fragmentarno i uzgred doticali tog problema bez poznavanja samih izvora i problematike. Na primjer, Mehmed ef. Handžić je pisao o pitanju islamizacije Bosne ne ulazeći ozbiljnije u problem predosmanske Bosne, mada je naveo neke vrlo značajne izvore.

IM: Manihejsko učenje je predstavljalo herezu u okruženju kršćanske kulture i bilo je progonjeno od pravoslavlja i katoličanstva. Bosanska bogomilska crkva je nastala pod jakim uticajem tog učenja. Koji su osnovni postulati maniheizma, kada i gdje je ono nastalo?

Hadžialić: Odmah bi mogao dodati da se manihejstvo ne smatra samo jednom herezom u okviru pravoslavne ili katoličke crkve, nego se manihejstvo smatra jednom, potpuno samostalnom univerzalnom religijom. Nije smatrano herezom samo od kršćanstva, nego i od islama. Moram odmah reći, u vezi sa vašim prvim pitanjem, da nažalost ovdje među muslimanskim naučnicima, istraživačima i teolozima nije bilo, ili je bilo vrlo malo, onih koji su se tim pitanjem ozbiljnije bavili. A u stvari, manihejstvo ili maniheizam je vrlo težak problem za sve religije, uključujući i islam. Manihejstvo na Bliskom istoku je imalo veoma veliki značaj i kod Arapa.

Stari su centri manihejstva bili u Mesopotamiji, u Siriji, u Egiptu, i njegovi uticaji na islam se mogu primijetiti odmah u početku. Npr. mu'tezilije u islamu vodile su vrlo žučne polemike sa manihejima, jer se radilo o važnim pitanjima pojma o Bogu, o stvaranju svijeta, o porijekla zla; a to je značajno pitanje i u odnosu na kršćanstvo, ali i islam, što je vrlo dobro obrađeno na Zapadu, bilo od orijentalista ili istoričara uopšte, jer je to uticalo i na jedne i na druge. Na primjer švedski naučnik Niberg (Nyberg) je vrlo dobro obradio baš borbu islama i manihejstva.

IM: Gdje je otprilike domovina manihejstva i gdje se Mani pojavio ?

Hadžialić: Pogrešno je, a što se obično tvrdi, da je manihejstvo perzijskog porijekla. Mani jest porijeklom Perzijanac, međutim, manihejstvo kao religija nije perzijska, nego je sinkretička i helenistička religija, dakle ona se razvijala van domena Perzije, jer u Perziji nisu dozvolili širenje manihejstva, tamo je bio zoroastrizam ili medžusije. Oni su bili veoma strogi u pogledu religije pa su zabranili sve ostale. Uostalom, poznat je jedan dokument u kojem stoji da je zoroastrijski mag po imenu Kartir progonio Jevreje, kršćane, budiste, zindike, pa prema tome ni manihejstvo tu nije moglo opstati. Inače, manihejstvo se pojavilo u Babilonu u Mesopotamiji. Mani je živio u 3. vijeku, i mada se ne zna pouzdano, smatra se da je rođen 216. a da je umro 276. godine. Njemu su jedno vrijeme perzijski vladari dozvoljavali da naučava svoju religiju i on je uspio da proširi učenje, ali kasnije su došli drugi vladari koji su mu pod uticajem sveštenika zoroastrizma, kao što je pomenuti Kartir, zabranili propovijedanje te religije. Sveštenici su upozorili na nespojivost učenja zoroastrizma i manihejstva, jer se nije radilo samo o ortodoksiji nego i ortopraksiji. Naime, ritusi, obredi itd., koje su zoroastrijci smatrali vrlo važnim za život Perzijanaca uopšte, dovedeni su u pitanje. Zato je Mani doživio da bude zatvoren, a neki tvrde da je razapet i na krst, da mu je zguljena koža i da je pod vrlo teškim uvjetima završio život.

IM: Koje su osnovne postavke manihejskog učenja ?

Hadžialić: Primjećuje se da ni kršćanstvo a ni druge religije nisu riješile pitanje porijekla zla. Zlo kao takvo prisutno je u svijetu i sve religije su pokušavale riješiti njegovo porijeklo. Crkveni oci su mnogo pisali o tome ali nisu mogli dati zadovoljavajuće odgovore za kasnija pokoljenja. Dok je još Mani bio živ to pitanje je postalo predmetom teorijskih rasprava. Velika pažnja mu se poklanjala u gnostičkim učenjima, a manihejstvo se smatra najizraženijim predstavnikom tog učenja. Oni zastupaju mišljenje da, ako je svijet stvoren i ako Bog ima vrhovnu moć, ako je on po sebi dobro, onda od njega ne može poticati nikakvo zlo. Oni su smatrali da zlo može poticati samo od materije jer Bog stvara samo nevidljivi svijet, kao što je npr. duša. Njihovo učenje se zasniva na dualizmu, na dva osnovna principa od kojih je jedan princip dobra a drugi princip zla. Iz toga se vremenom izvukao pogrešan zaključak da manihejci vjeruju u dva boga, što nije tačno. O tome svjedoči i Sveti Augustin koji je prije preobraćenja u kršćanstvo devet godina bio manihej. On kaže da su manihejci monoteisti. Od materije potiče zlo, dok duhovni svijet, svjetlost i sve što je dobro, dolazi od pravog Boga, a nikako od stvaraoca materijalnog svijeta. Kasnije sekte su tvrdile da je stvoritelj ovog svijeta lažni bog, bog od kojeg se ne može očekivati ništa dobro. Zbog toga je pojam Boga u Starom zavjetu bio za maniheje neprihvatljiv. Bog kod manihejaca je svjetlosni bog. On je vezan za pitanja duše, duhovnog i nevidljivog svijeta pa ona mora da ostane uz osnovnu ideju duha, a ne materije. Zbog toga postoji vječna protivrječnost duhovnog i materijalnog svijeta.

IM: Budući da su maniheji imali tako fluidno učenje, da li su oni kroz povijest svoje vjere razvili religijske institucije u smislu crkve kakva postoji i u istočnom i u zapadnom kršćanstvu ?

Hadžialić: Da, maniheji su vrlo rano ustanovili crkvu koju su zvali „Crkva božja“, „Crkva pravednosti“. Iz rane povijesti islama saznajemo da je manihejsko učenje uticalo na mu'tezilite, Vasila ibn At'a, En-Nazama i druge. Mu'teziliti su raspravljali o pojmovima dobra i zla i odgovornosti pa su se pitali da li čovjek podliježe odgovornosti i kazni ako je Bog tvorac i dobra i zla. Maniheji su širenjem svoje religije prihvatili i kršćansko učenje o Svetom Trojstvu na prostorima gdje je kršćanstvo bilo rašireno. No, oni su trojstvo drugačije tumačili. Smatrali su da je Otac onaj iskonski Bog u svjetlu, kada je samo svjetlo postojalo, a Sin je apsolutno kasnijeg datuma čija sila boravi na Suncu i na Mjesecu. Sveti Duh je, po njima, bio Duh usavršavanja.

Oni su priznavali i Novi zavjet, ali su ga tumačili na svoj način, tako da se ne može tvrditi da je manihejstvo kršćanska hereza nego sasvim različita religija. Maniheji su sebe u to doba nazivali krstjanima. Augustin navodi da je vodio debatu sa Felixom koji se potpisivao ne kao manihej, nego Felix christianus, što znači Felix kršćanin. Sasvim je sigurno da su izvori manihejskog učenja nastali izvan kršćanstva, a njihova aktivnost je vodila rastrojstvu kršćanstva.

Među pripadnicima manihejstva postojala je hijerarhija. Vjernici su se dijelili na dvije kategorije: prvu su predstavljali „slušači“ a drugu „izabrani“, „posvećeni“. „Izabrani“ nisu smjeli jesti meso, ženiti se, rađati djecu, dok su „slušači“ mogli da jedu meso, piju vino, obrađuju zemlju itd…

IM: Da li su „posvećeni“ bili neka vrsta klera unutar manihejstva ?

Hadžialić:Da, moglo bi se reći. Kler se dijelio u pet kategorija. Na vrhu piramide klera stajali su magistri, učitelji koji su poznavali gnosu. Iza njih su bili biskupi, kao što je npr. u kršćanstvu, iza njih đakoni i ostale niže kategorije. Žene su takođe mogle zauzimati neke pozicije u hijerarhiji klera, ali nikada nisu mogle biti magistri. Bez obzira što postoje neke sličnosti u crkvenoj hijerarhiji, manihejsku crkvu ipak ne možemo poistovjetiti sa crkvom bilo u pravoslavlju ili katoličanstvu.

IM: Bogumilska crkva srednjovjekovne Bosne je bila dosta jaka. Opstala je sve do dolaska islama u naše krajeve, uprkos tome što je sa svih strana bila okružena ili istočnim ili zapadnim kršćanstvom. Kako historijska znanost objašnjava njeno formiranje i najduži vijek upravo na području srednjovjekovne Bosne ? Mogu li se historijski bar približno odrediti način i putevi utjecaja manihejstva i period kada je to započelo ?

Hadžialić: Tačno je da je ova crkva bila jaka. Ali prije nego što pokušam dati odgovor na ovo pitanje, imam jednu malu primjedbu. Pogrešno je srednjovjekovnu bosansku crkvu nazivati bogumilskom. Pojam „bogumil“ i „bogumilski“ nije uopšte upotrebljavan u srednjovjekovnoj Bosni. To se definitivno može ustanoviti kao činjenica. Ta greška, nažalost, potiče od Račkog pa i od Božidara Petranovića. Ta greška je u našu historiografiju ušla preko zapadnih izvora, jer su oni prvenstveno obrađivali bogumile u Bugarskoj, a budući da se heretičko učenje proširilo i u Bosni onda je to ime preneseno i na bosansku crkvu. Međutim, ne može se isključiti izvjesna sličnost bogumila u Bugarskoj i bosanskih krstjana i pored velikih razlika među njima. Oni su se odmah u početku u Bosni nazivali isključivo krstjani. Kasnije se pojavio naziv „dobri ljudi“ i „dobri Bošnjani“. Crkva bosanska je toliko bila srasla sa srednjovjekovnom Bosnom da je za te ljude predstavljala sve, izvor njihovog duhovnog identiteta, njihove vjere i cjelokupnog osjećaja svijeta.

IM: Kako je manihejstvo uopšte došlo u Bosnu, budući da je na istoku bila Nemanjina Srbija, a na zapadu Mlečani ?

Hadžialić: Bogumilstvo se u Bugarskoj pojavilo u 10. vijeku. Historijski izvori o ovoj herezi upućuju na prezbitera Kozmu koji je pisao protiv bogumila u Bugarskoj. U djelu koje je Kozma napisao, on spominje sveštenika Bogomila koji se smatra začetnikom ove hereze pa je po njemu i dobila ime. On tvrdi da sveštenik o kojem je riječ, dakle Bogumil, nije Bogu mio čovjek, nego Bogu mrzak. U historiji nije utvrđen identitet Bogumila, mada je cijela hereza dobila ime po njemu.

Dakle, bogumili se u Bugarskoj pojavljuju u 10. vijeku, a prve vijesti o herezi u Bosni susrećemo tek krajem 12. vijeka, tačnije 1199. godine. Historijski izvori bilježe pojavu heretika i u srpskoj državi u doba Stefana Nemanje. Oni su veoma strogo kažnjavani, do te mjere da su spaljivani i oni i njihove knjige pa se pretpostavlja da su neki iselili u Bosnu. Međutim, koliko je meni poznato iz ne male historijske literature to nije tačno, jer se ne može naći nikakva sličnost između heretika iz Nemanjine Srbije i „dobrih krstjana“ u Bosni. U srednjovjekovnoj Bosni uopšte nije korišteno ime bogumili, niti je takvo bilo poznato.

Brojne lahko uočljive sličnosti između maniheja i bosanskih krstjana nužno ukazuju na vanjske uticaje iz neke sredine koja je bila manihejska ili kriptomanihejska, ili u kojoj je manihejska gnoza i mitologija bila očuvana i koja je još prije bana Kulina, a naročito u njegovo doba, došla u Bosni do izražaja. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće, odnosno gdje su još postojali maniheji ili kriptomaniheji, da bi njihovi uticaji mogli doći do izražaja čak i u Bosni. Kako je poznato da su tragovi maniheizma mnogo jače izraženi i evidentni kod bosanskih krstjana negoli kod bogumila na istoku ili katara na zapadu, mora se ipak misliti direktno na maniheje ili kriptomaniheje u jednoj sredini gdje su se oni još držali i iz koje su njihovi uticaji mogli dospjeti u Bosnu.

To bi mogli biti samo maniheji istoka, koji su se za razliku od maniheja na zapadu, mnogo duže održali i koji su u zemljama prednje i srednje Azije, kao jaka opozicija ortodoksnoj vjeri i državi, igrali značajnu ulogu i uticali na pojavu raznih pseudoislamskih i pseudokršćanskih sekti.

Jaki centri manihejizma bili su na vrlo širokom području od Horosana, istočno od Kaspijskog mora, preko Sogdijane i Turkestana pa sve do u Kinu. Jedan od glavnih centara manihejske misije bio je u Sogdijani, sa gradovima Semerkandom i Taškentom, gdje se maniheizam veoma rano ukorijenio. No zaboravimo da ovuda vodi „Put svile“ od Kine prema zapadu.

Od 10. vijeka Mađari su za mnoge poslove, kao što su trgovina, posebni zanati i zemljoradnja koristili slobodne naseljenike, najviše sa istoka, koji su imali svoj poseban status, priznat i zaštićen zakonom, kao gosti (hospites), uz koje se spominju i putujući trgovci (ventitii viri). U te goste sa istoka spadali su Pečenezi (lat. Bisseni, Bysseni ili Besseni, mađarski Bessenyo pl. Bessenyok), Hazari, od kojih znatan broj po vjeri Jevreji, Bugari sa Volge (a kasnije možda i sa donjeg Dunava), Kumani (ruski Polovci), Horezmijci (ruski Hvalisi, mađarski Kalisi), Saraceni (vrlo širok pojam, ali vjerovatno najviše Arapi iz Iraka i Sirije) i drugi.
Broj tih gosta-naseljenika stalno je povećavan novim doseljenicima sa istoka, a naročito za vrijeme dugogodišnjeg ugarsko-vizantijskog rata polovinom 12. vijeka, u doba kralja Geze II i vizantijskog cara Manojla I. Komnena.

Posredstvom ovih gosta (hospites) mnogi zanati i vještine sa Istoka uvedeni su u Ugarskoj i Panoniji. Na taj način uticaji maniheizma su mogli doći u Ugarsku. S obzirom da su na Istoku bili progonjeni, kako od islama tako i od kršćanstva, oni su dolazili u Ugarsku, jer u protivnom, zašto bi napuštali svoju domovinu ? U to doba maniheji nisu smjeli nastupati pod svojim imenom, nego su se kao kriptomaniheji morali kriti pod imenima drugih, na Istoku priznatih vjera, islama, hrišćanstva ili zoroastrizma, ili pak pod imenima raznih sekti i pokreta u okviru priznatih vjera. Uostalom o tome imamo značajno svjedočanstvo Abdal-Gabbara al-Hamdanija (umro 1025. u Rajju) južno od Kaspijskog mora. On bilježi: „Kod muslimana mi (tj. maniheji) nemamo zakonske zaštite (dhimma), kao što imaju Jevreji, hrišćani i zoroastrijevci“.

Sudbina tih raznih gosta u Ugarskoj usko je povezana sa pojavom i kasnijim jačanjem krstjana u Bosni. Za raniji period može se istina samo pretpostaviti da su se mnogi od njih, zbog sve većeg pritiska Katoličke crkve, kretali prema Slavoniji i Srijemu, a možda i dalje na jug, u samu Bosnu, gdje crkva nije imala neku jaču kontrolu, ili uopšte nikakvu. Od kraja 12. i početka 13. vijeka vijesti su konkretnije o povezanosti sudbine tih gosta sa sve slabijim položajem katoličke biskupije u Bosni, kao i jačanjem samih krstjana. Crkva u Ugarskoj je zbog jačanja uloge ovih gosta, vršila pritisak na njih i poznata je takozvana Zlatna bula iz 1222. godine u kojoj se zahtijeva da se onemogući svaki upliv Saracena i da se poduzmu potrebne mjere protiv mješovitih brakova. Čak je 29. februara 1232. godine ugarski nadbiskup Robert proglasio interdictum. Godine 1233. kralj Andrija II. se obavezao kardinalu Jakovu da će „riješiti pitanje Saracena i Jevreja“. Tada se navodi da je „hereza u Bosni osjetno ojačala“, a to je moglo biti samo kretanjem novih „Saracena i Jevreja” ka jugu.

Iz svega ovoga se jasno vidi da je postojala veza između pitanja vjerskog stanja u samoj Ugarskoj i pitanja hereze u Bosni, da su oba pitanja rješavana paralelno s tim što je uticaj crkve u Bosni bio mnogo manji, što je u historiografiji poznato. Ovi „pseudo-kršćani“ su se u Bosni mogli mnogo slobodnije kretati i širiti gnostičku i manihejsku nauku i mitologiju, jer se tragovi toga, kao i sve veća opozicija prema Katoličkoj crkvi, stvarno sve više javljala uBosni. Koliko je hereza u Bosni ojačala, najbolje pokazuje činjenica da je Bosanska biskupija morala napustiti Bosnu i preseliti se u Đakovo u Slavoniji i odatle djelovati.

Kao eventualni dokaz naseljavanja tih istočnih gosta iz Ugarske u Bosni moglo bi biti mjesto Kalesija između Tuzle i Zvornika, ali za Kales ili Kalis u Ugarskoj se navodi da su oni još u prvoj polovini 12. vijeka bili pokršteni. Međutim, isto tako se navodi da su se oni javno izjašnjavali kao hrišćani, a da su potajno ispovijedali, navodno, islam. Za drugo mjesto, pod imenom Kalesije na Bosutu, izričito se kaže, prema savremenom izvoru, da su heretici. U svim takvim slučajevima oni nikad nisu istupali pod bilo kojim drugim imenom osim kao krstjani ili inače „maniheji“, kako ih nazivaju, u svojim optužbama, zapadni izvori.

Obaveza bosanskih krstjana 1203. godine, da ubuduće neće svjesno primati maniheje ili neke druge heretike u svoju sredinu imala bi prema tome svoju osnovu i opravdanje i odnosila bi se u prvom redu, na „maniheje“ ili pseudokršćane iz redova gostiju naseljenika. Manijeva nauka, sa svojim simbolima, motivima i svojom vizijom spasenja, mogla je tako sa istoka dospjeti i u Bosnu i postepeno, tiho i odlučno uticati na formiranje i organizaciju bosanskih krstjana. Ti uticaji su mogli svakako doći do izražaja bar od 1137. godine, otkada je Bosna u užem odnosu sa Ugarskom, prije svega jer je hrišćanstvo u Bosni bilo površno, a možda čak i nepotpuno, zbog slabe crkvene i državne kontrole.

Ako se sa zapada u 13. i 14. vijeku gleda na Bosnu kao na sjedište nekog vrhovnog „pape“ srednjovjekovnih heretika, ili kao na centar njihovog pravog učenja i školovanja, onda je to shvatljivo i razumljivo kada se uzme u obzir duboka gnoza ili mistika sa istoka koja je došla do izražaja u Bosni, a ne kada se hereza u Bosni shvaća samo kao ogranak bilo bogomila u Bugarskoj ili katara na Zapadu.

Ova hipoteza o porijeklu i karakteru bosanskih krstjana ima svakako svoje dobro opravdanje i zaslužuje da se temeljito ispita. Gotovo u svim cjelovitim prikazima maniheizma sve se više postavlja pitanje njegovog direktnog ili indirektnog uticaja na srednjovjekovne bogumile i katare, u koje se, prema tradicionalnom, i može se reći, prejudiciranom tumačenju, bez daljnjeg ubrajaju i bosanski krstjani. Poređenje bosanskih krstjana i njihove crkve, njihovih simbola i motiva, kako na stećcima tako i na drugim spomenicima iz njihove sredine, uključujući i kritičku analizu zapadnih svjedočanstava o njima, direktno sa maniheizmom, pružilo bi uvjerljive dokaze o vrlo bliskoj srodnosti vjere bosanskih krstjana sa manihejstvom, vodeći računa svakako i o posebnim geografskim i istorijskim uslovima pod kojima su se te veze ili uticaji između njih mogli ostvariti. Uostalom vrlo su brojni znakovi i primjeri kod bosanskih krstjana, naročito u strukturi njihove vjere i crkve, u njihovoj simbolici i nauci, i na koncu, u njihovom držanju i ponašanju, koje ukazuje na manihejske i gnostičke uzore kao izvor.
Poznato je da u Bosni postoje običaji i vjerovanja koja je teško drugačije objasniti osim kao preživjele tragove maniheizma, naslijeđene od bosanskih krstjana.

Izvjesno vrijeme krstjani su sa svojom crkvom bili neosporno dominantna vjersko-društvena snaga u srednjovjekovnoj Bosni, ali se to ne može reći i za period od kraja 14. vijeka, kada se pored heretičke bosanske crkve javljaju postepeno i u jačoj formi njene suparnice, katolička i pravoslavna crkva, i kada svaka od njih poprima svoj poseban izgled, ali, kao rezultat uzajamnih dodira, ispreplitanja i prilagođavanja, bar na narodnom nivou, možda specifičan za Bosnu.

IM: Manihejska učenja nisu se proširila samo kod slavenskog življa u Bosni, nego su zahvatila i druge narode u Evropi. Gdje su ti uticaji, osim u Bosni, ostavili jače tragove ?

Hadžialić: Manihejstvo, ili, kako se to na zapadu naziva, neomanihejstvo je bilo prošireno u cijeloj južnoj Evropi. Takođe je poznato da se ono, još u doba Manija, proširilo u Rimskom Carstvu. Sreće se i u sjevernoj Africi. U Francuskoj, sjevernoj Italiji, pa čak i u Dalmaciji, javljaju se centri sa izrazitim dualističkim učenjem za koje crkva otkriva da potiču od manihejstva. To je za Evropu tog doba bilo veoma važno pitanje pa se počelo sa istraživanjima i objavljen je veliki broj podataka. Sve se to događa u periodu intezivnijih kontakata istoka i zapada putem krstaških ratova, trgovine i putovanja.

Trebalo je dosta vremena da se otkrije prava priroda manihejstva. Kad se počelo o tome pisati u Evropi istovremeno su se pojavili i prvi protestanti. Oni koji su bili za reformaciju tvrdili su da oni nisu prvi koji se bune protiv apsolutnog autoriteta crkve odnosno pape nego su i prije njih postojali slični pokreti u Italiji, Francuskoj i Bosni, koji se takođe nisu slagali sa Katoličkom crkvom. Međutim, poznato je da su maniheji imali veoma strogu etiku i moralno držanje i to su im i drugi priznavali. Kad su se manihejski izvori dobro istražili shvatilo se da manihejstvo ne potiče iz kršćanstva i da zbog toga za njega predstavlja veliku opasnost. Heretička učenja su gotovo preplavila sjevernu, pa čak i srednju Italiju, a njihove pristalice bile su poznate pod imenom „patareni“. Inače u južnoj Francuskoj su poznati pod imenom „albigenzi“, jer „albi“ označava provinciju u južnoj Francuskoj. Kasnije u sjevernijim dijelovima Francuske oni se zovu „katari“ od grčke riječi koja izvorno znači „čisti“. Jedno vrijeme se tvrdilo da katari potiču od Hazara, a o tome je, između drugih, imao svoje mišljenje i Emanuel Kant a mnogo opširnije Döllinger. Danas se smatra da su katari samo jedna struja manihejstva u Zapadnoj Evropi i da od te riječi potiče njemačka riječ „katzer“, što znači heretik (krivovjernik). Ova teorija je danas usvojena a do nje se došlo nakon slabljenja i propasti ovog učenja, kada je jedan od njenih pristalica prešao u katoličanstvo i postao inkvizitor, napisao knjigu o tim crkvama u kojoj tvrdi da sve one potiču iz bogumilske, dragovićke crkve, a to je ta bugarska crkva. Na Zapadu su na osnovu toga ustvrdili da patareni, katari i albigenzi imaju veze sa bogumilima u Bugarskoj, pa su onda to ime prenijeli na bosanske krstjane, što je pogrešno, ne zbog toga što nemaju nikakve veze sa bogumilima, nego zato što nisu upotrebljavali to ime i ono nije historijski utvrđeno.

Na Zapadu je korišteno i drugo ime za bosanske krstjane, „patareni“. Papa Inoćentije III. u korespondenciji sa humskim knezom Vukanom i mađarskim vladarom Emerikom, bosanske krstjane naziva patarenima. To je bolje ime nego bogumili, mada oni sami sebe nisu tako zvali, nego samo „dobri krstjani“. U to doba na zapadu su počeli krstaški pohodi u kojima su patareni stradali. Progoni su permanentno trajali, ali je ostala veza sa Bosnom. Bilo je vremena kada se smatralo da glavno učenje te sekte postoji u Bosni, pa su čak slati i neki izaslanici kako bi naučili pravo učenje. U historijskim izvorima zabilježena su čak i imena ljudi koji su slati u Bosnu, koja se na zapadu smatrala kao centar izvornog učenja te sekte i dobrih krstjana.

IM: Dolaskom islama u naše krajeve bogumilska crkva se postepeno raspada a njeni sljedbenici u najvećem broju prihvataju islam. Čime se može objasniti, rekao bih, predisponiranost bosanskih krstjana da prihvate islam ?

Hadžialić: To je vrlo važno pitanje. Bizantsko carstvo je već bilo uveliko oslabilo, a na Balkanu su se pojavile države, kao npr. Bugarska i Srbija, koje su se borile za svoju samostalnost, pa čak nastojale da preuzmu neke dijelove od Bizanta. U tom periodu u Maloj Aziji pojavljuju se prvo Seldžuci, a kasnije Osmanlije. Oni postepeno prodiru na Balkan prelazeći Dardanele čak dvadeset puta. Tek 1354. godine su definitivno prešli na Balkan i nisu se više vraćali. Tako su se Osmanlije postepeno počele širiti na Balkanu, sve dalje i dalje u unutrašnjost, stavljajući prijestolnicu prvo u Galipolje, a kasnije u Jedrene. Prilike na Balkanu su bile veoma nestabilne, posebno u Bugarskoj, gdje je lokalno stanovništvo bilo veoma nezadovoljno, tako da su Osmanlije imale pomoć lokalnog stanovništva u svom prodoru u Evropu. Ovdje bih želio skrenuti pažnju na knjigu „Temelji otomanske imperije“ (The Foundation of Ottoman Empire) koju je napisao američki historičar H. A. Gibbons 1916. godine, koja ima i najnovija izdanja. To je vrlo važna i vrijedna knjiga koja tretira širenje osmanske vlasti na Balkanu. Gibens vrlo studiozno analizira unutrašnje prilike i vrlo pozitivno gleda na mudrost prvih osmanskih vladara, koji su prodirali na Zapad dolazeći i do granica Bosne. S jedne strane je bila Mađarska, s druge Mleci, u kojima je bila jaka Katolička crkva, dok je istovremeno postojao Bizant a u srcu Balkana Srbija. Na tako malo prostora našle su se ove države sa svojim interesima. U takvim prilikama egzistira i Bosna. Bosni, kao maloj državi na Balkanu, bilo je veoma teško da se odupre nadolazećoj sili. Turci prvo prodiru u Hum, današnju Hercegovinu (1386.) i to zajedno sa srpskim trupama. Nakon bitke na Kosovu 1389. godine, takvi upadi se češće ponavljaju. Bosna se našla u velikoj dilemi. Bila je izložena napadima i pritiscima i sa istoka i sa zapada. Engleski historičar i arheolog Artur Evans u djelu „Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875.” (Sarajevo, 1973.) navodi da je Bosna u to vrijeme izložena velikom pritisku Katoličke crkve. Taj pritisak je opredijelio „bosanske krstjane“ da se odluče na koju će stranu, da li da prime katoličanstvo, ili da dozvole Turcima da okupiraju Bosnu i svojom upravom omoguće im vjeru. Isti pritisak se osjećao i sa mađarske strane koja je imala iste zahtjeve kao i Rim.

Mehmed Fatih 1463. godine osvaja Jajce i to je pad srednjovjekovne bosanske države. Međutim, tu još ima mnogo nerazjašnjenih pitanja. Poslije Fatihovog osvajanja Jajca prodiru Mađari i zauzimaju ga nakon Osmanlija. U historiografiji ima dokaza da su se „dobri krstjani“ zajedno sa Herceg-Stjepanom Kosačom u osvojenom Jajcu susreli sa Matijom Korvinom i razgovarali o svom statusu. Pred Bosnom je tada bila dilema biti ili ne biti ? Također je zabilježeno da je tom prilikom gost Radin od Matije Korvina dobio „šubu“, koja se kasnije spominje u njegovom testamentu. Poznato je da je ova riječ arapskog porijekla i ona u stvari znači „džubbe“, tj. ogrtač. Sama upotreba ove riječi zahtijeva posebnu lingvističku analizu, jer može da otkrije neke uticaje muslimanskog svijeta u Mađarskoj.

Pitanje „dobrih krstjana“ u to doba u Jajcu se nije moglo riješiti. Sagledavajući ukupne okolnosti u kojima se našla njihovaa Bosna, odlučili su da priznaju tursku vlast koja im je garantirala sigurnost i slobodno ispovijedanje vjere i njihovog duhovnog opredjeljenja, jer bi inače, da su pristali uz Mađare, morali prihvatiti katoličanstvo. Nadzor i kontrola privatnog života pod turskom vlašću bila je mnogo manja nego pod mađarskom vlašću. To je bio i osnovni razlog da se „dobri krstjani“ priklone osmanskoj vlasti.

„DOBRI BOŠNJANI“ I ISLAM – SLIČNOST I RAZLIKE

IM: U muslimanskim krugovima prisutno je mišljenje da je učenje bosanske crkve bilo mnogo bliže islamu nego samom kršćanstvu, pa su se oni, između ostalog, lakše opredijelili za islam nego za katoličanstvo ili pravoslavlje. Koliko ima istine u tome i u čemu se ogledala ta sličnost ?

Hadžialić: Ja mislim da je između islama i manihejstva takođe postojala netrpeljivost, zbog manihejskog učenja o dualizmu. O tome svjedoče brojne studije i zapisi iz historije islama gdje su zabilježeni loši odnosi između maniheja i muslimana. No, mi moramo naglasiti i jednu drugu dimenziju manihejstva, koja je bila olakšavajućom okolnošću za prihvatanje islama kod manihejaca. U osnovi treba naglasiti da postoji velika razlika između islamskog i kršćanskog koncepta Boga i porijekla zla. U mnogim akaidskim djelima svijet je formuliran kao sve ono što nije Bog, jer se Bog ne može dovoditi u vezu sa bilo čim što je materijalno. U kršćanstvu je to postavljeno mnogo drugačije. Tamo postoji historijski Isus, njegov život i njegovo raspeće i uskrsnuće. Manihejci zbog toga nisu mogli nikako prihvatiti kršćanski koncept boga i zato im je islam bio bliži. Po islamu Bog se na osnovu svoji svojstava (sifati zatije i subutijje) ne može vezati za bilo što materijalno, što je bilo dosta blisko manihejskom poimanju Boga. Također im je bila vrlo bliska islamska etika, jer je kod manihejaca bio razvijen asketizam, srodan, ili bar sličan asketizmu kod raznovrsnih derviških bratstava u islamu. To su sve bili dobri razlozi koji su mogli „krstjane“ privući islamu. Ovdje bih spomenuo Hasana Kjafiju Akhisarija Prušćaka, za koga se sigurno zna da je bio ortodoksni musliman i veoma učen čovjek – alim, ali je također poznato da je u postu treći dan mrsio, iftario. Prema narodnom vjerovanju takav režim posta je bio dobar pa je to i na njega uticalo. O ovakvim uticajima narodnog vjerovanja moglo bi se veoma mnogo govoriti. Takvi običaji i vjerovanja „krstjana“ kao što su asketizam, višednevni post i dr. mogli su se u nijansiranim oblicima zadržati i prakticirati i u islamu pod Osmanlijama.

IM: Govorili ste da su se neki od bogumilskih običaja mogli u nijansiranoj formi prakticirati i u derviškim redovima. Da li postoje kakva svjedočanstva o uticaju i učešću „dobrih krstjana“ u derviškim redovima ?

Hadžialić: O tom pitanju teško je sasvim pouzdano govoriti, ali kod „bektašijja“ postoje izvjesni elementi koji se dovode u vezu sa manihejskim dualizmom. Poznato je da su oni zadržali „obred opasivanja“, što postoji i kod „krstjana“. Neki od tih uticaja prisutni su i kod „bajramijja“, a posebno kod „hamzevijja“. No, kad je riječ o „hamzevijama“, treba napomenuti da osnivač tog reda nije Hamza Orlović, kako se vjeruje, nego Hamza Bali. Taj Hamza Bali je zbog svojih uvjerenja osuđen i na smrt. Hamzevije su u svojoj tarikatskoj praksi nastavili prakticirati neke običaje „krstjana“ pa su u tome otkriveni i o tome postoje turski defteri koji doslovce spominju „krstjane“. Da spomenemo samo prvi defter za Hercegovinu u kome su tretirani „krstjani“. Mnogi od tih deftera nisu prevedeni, a najznačajnija su historijska građa na našim prostorima o ovoj temi. Na to je prvi ukazao Tajjib Okić. Sama činjenica da oni sebe nazivaju „krstjanima“ govori o tome da oni nisu bili ni pravoslavci ni katolici, nego pripadnici „Crkve bosanske“. To između ostalih tvrdi i Sima Ćirković. „Krstjani“ su narodno vjerovanje mogli da produže i pod Turcima, ali ne kao crkvu, nego samo kao narodno vjerovanje.

Ja ovom prilikom moram reći, budući da su ovdje prisutne izvjesne predrasude o turskoj vlasti u Bosni, da su Turci tada u Bosnu donijeli zakonitost. Ljudi su tada mogli mirno da putuju cijelim Osmanskim carstvom, bave se raznim djelatnostima, a posebno trgovinom. Ekonomski položaj stanovništva se, također, poboljšao, o čemu postoje pisana dokumenta u kojima se svjedoči da su Srbi iz Srbije dobivali kredite od muslimana iz Skoplja ili Soluna na šest mjeseci da bi nabavljali i slobodno prodavali robu po Bosni i Srbiji. Kredite bi vraćali tek nakon prodaje robe. To su sve povoljnosti velikog carstva, države reda i stabilnog poretka.

IM: Vi tvrdite da „hamzevijje“ imaju i te kakve veze sa „krstjanima“ ?

Hadžialić: To sam odavno primijetio. U Turskoj je nedavno objavljeno cjelovito djelo „Šekaiki numaniyye ve zeyilleri“, u pet svezaka od Toškupruzadea i njegovih nastavljača. To su biografije učenjaka Osmanskog Carstva od samog njegovog početka. Tu su uključeni vrlo važni historijski izvori, kao npr. Atayi, Šeyhi, i dr. E, tu imate biografiju Hamze Balija. U Turskoj možete naći i jedno originalno djelo iz kruga „hamzevijja“ – „Muhrikatul-kulub“. Hamza je zbog svog učenja bio proglašen zindikom, nevjernikom, i mada je imao priliku da se „popravi“ nije to htio učiniti pa je pogubljen kao nevjernik. Hamza Bali je imao u Tuzli dvanaest svojih sljedbenika pa su i oni pogubljeni.

Ja ću navesti još jedan primjer iz koga zaključujem da je „bosanska hereza“ nastavila svoj život i pod turskom upravom. Ne znam da li ste čuli za Kabiza, kojem je bilo suđeno u Carigradu. U prvom pokušaju optužbe za herezu on se uspio odbraniti. Sudili su mu kaziaskeri iz Jedrene i Anadolije. Tom suđenju je prisustvovao i Veliki vezir, pa i sultan. Kabiza nisu uspjeli osuditi zato što je bio jako učen, poznavao je tefsir i hadis i dobro se branio. Na kraju je pušten jer ga nisu mogli uvjeriti da je na pogrešnom putu. Takvo sudsko rješenje je značilo poraz i za sudije i za sultana, pa je proces obnovljen. Drugi proces je vodio sultanov kadija Sadi Čelebi i Kemal-paša Zade, poznati muftija i istoričar. Tek u drugom procesu Kabiz je pred pomenutom dvojicom kadija ostao bez argumenata i na kraju je pogubljen. Kemal-paša je o tome napisa i tri „risale“.

Za Kabiza se tvrdi da je on perzijskog porijekla. Ja ne vjerujem u to i smatram da je odnekud sa Balkana. Ne mora biti da je baš iz Bosne, ali možda jeste s obzirom da je u Bosni hereza bila najraširenija. To što se tvrdilo da je on iz Perzije prosto je bila moda tog vremena u Carigradu, jer su svi učeni, u principu, dolazili iz Perzije ili Horosana. Prije svega pogledajte njegovo ime. Da je on iz Perzije, sigurno bi rekao: „Ja sam sin toga i toga“, međutim, on za sebe kaže da je Kabiz. On je osnovao sektu koja se zvala „Hub mesihijje“, što u prevodu sa persijskog znači „dobri krstjani“. O tome je pisao Riko (Rycaut), a ja mislim, da je on, Kabiz, porijeklom odavde sa Balkana, kao i Hamza Bali. Tu se otvaraju mnoga pitanja za nova istraživanja.

IM: Na koji način se događalo širenje islama u Bosni, budući da širom Bosne, odvajkada imamo sela i gradove sa mješovitim stanovništvom ? Čak se na određenim lokalitetima sreću pripadnici sve tri konfesije ?

Hadžialić: To je pitanje jako važno, s obzirom na porijeklo muslimana u BiH. Kao što je i rahmetli Handžić tvrdio u svojoj knjizi „Islamizacija Bosne i Heregovine“ i ja smatram da naši muslimani vuku porjeklo iz ovih krajeva. To se najbolje može vidjeti iz promjene imena kod bosanskog stanovništva. U objavljenim izvorima spominju se muslimanska imena, čiji je otac u mnogo slučajeva Abdullah, pa su u Dubrovniku nazivani Abdulahovići. To je bilo u 15.-om vijeku.

Turska politika u Bosni je bila takva da nisu mnogo remetili zatečene odnose. Postojala je jasna razlika između kanuna i šerijata. Kanun je bio državno pravo a šerijat vjersko pravo. Šerijat nije dozvoljavao da se neko prisiljava da primi islam. Držanje Osmanlija je bilo vrlo tolerantno. Oni nisu odlučivali ko će kojoj vjeri pripadati, niti su se mnogo miješali u lokalne stvari. Postavlja se pitanje da li je Bosna zauzeta milom ili silom ? To je važno pitanje jer odlučuje o sudbini vlasništva nad zemljom. Smatra se da je to bila, uglavnom carska zemlja.

Ovdje treba razjasniti pitanje „džizije“, glavarine, koju je plaćalo nemuslimansko stanovništvo. Nemuslimanski živalj nije u potpunosti prihvatio da plaća džiziju i o tome postoje mnoga dokumenta. Mehmed Handžić navodi neke od tih dokumenata koji govore o dolasku Mesih-paše u Bosnu i žalbama stanovništva na visinu džizije. Paša im je tada predložio da u selima promijene imena tako da onaj ko je bio Živko, ime promijeni u Jahja, a Vuk u ime Kurt, itd. i poreznici su konstatirali da nisu obavezni plaćati džiziju. Poreske olakšice su bile primamljive za neislamsko stanovništvo pa je ono time bilo podstaknuto da prihvati islam.

Pitanje stvarne preobrazbe lokalnog stanovništva u Bosni i prihvatanje islam ostaje za razmatranje kulturnoj antropologiji. Ovdje bi nam za početak valjalo proučiti stare turske deftere koji o tome mnogo govore. Poznato je na primjer da se u Skoplje naselilo mnogo Turaka, dok je u Bosni broj turskog stanovništva bio neznatan. Oni su se koncetrirali samo u tvrđavama. Bosansko stanovništvo je ostalo autohtono. Posebno je važno proučiti dokumenta i stare turske deftere iz 15. vijeka u kojima je zabilježeno da imena naselja ostaju ista, ne mijenjaju se što nikako ne bi bio slučaj da je bilo promjene stanovništva.

Ne bih mogao reći da su svi „dobri krstjani“ primili islam. To bi bilo pogrešno. Među „dobrim krstjanima“ islam su najviše primali „slušači“ a i jedan broj „posvećenih“ je primio islam, dok su drugi prešli u katoličanstvo ili pravoslavlje. O tome postoje i historijski dokazi.

Islamizacija Bosne, odnosno akulturacija njenog stanovništva pitanje je kulturne antropologije. Islamski svjetonazor koji je u Bosnu došao sa Osmanlijama od lokalnog življa je „bosniziran“. Neki vjerski elementi islama dobili su čisto bosansku dimenziju, a neki stari bosanski običaji prilagođeni su islamskom vjerovanju. Za razumijevanje novonastalog kvaliteta kulture u Bosni mogu nam mnogo pomoći savremena sociologija i antropologija. Gabrijel Tard francuski istraživač u djelu Les lois de l'imitation tvrdi da religija koja se prenosi iz izvornog kulturnog miljea u drugi, po zakonu inercije nikada ne dolazi u istoj formi. Svi narodi primajući jednu religiju u nju unose dobar dio svog starog iskustva, svoju pređašnju svijest, jer sadržaj vjere ne mogu doživljavati na isti način kao njeni protagonisti. Oni je doživljavaju na svoj način. Tako su i naši Bošnjani islam doživjeli na svoj način. U tom smislu ne može biti u pitanju npr. namaz i ostali temeljni principi, nego se radi o različitom doživljavanju religije.

Evo, npr. čitajući „Biserje“ Alije Isakovića ili druga djela naići ćete na „Smrt hazreti Muhammeda“ i „Smrt hazreti Fatime“. Tamo ćete primijetiti jedan bosanski ambijent. Žena u pjesmi govori „bâbo“, ili kada ona plače, vidite da je to ona naša bosanska žena. To sve možete kod nas vidjeti kad neko umre, upravo se tako plače. Dakle, tipovi ljudi iz spjeva imaju tipično izgled ovih naših ljudi, a ne Arapa, iako se radi o smrti Muahammeda a.s. i njegove kćeri Fatime. Ima još mnogo takvih primjera. Eto bili ste u arapskim zemljama i sigurno niste vidjeli da vjernici idu u brda i uče dove, da klanjaju na nekim izvorima. Toga tamo nema. To je bosanska specifičnost. Imate Vrutke, Ajvatovicu, dovište kod Vareša itd. Tako nešto nema nigdje u ostalom muslimanskom svijetu, da ljudi idu u brda i tamo dove čine. U našem narodu se koristi izraz „prepasati se“ kada se hoće kazati da neko želi obaviti prirodnu nuždu. A vidite to su i bosanski „maniheji“ koristili. Prilikom obavljanja prirodne nužde morao se pâs prepasti. Danas, kod našeg običnog vjernika možete čuti, kada želi da uzima abdest on kaže da prije toga se želi „prepasati“ i tvrdi da je to dobro i da to treba. To sam lično čuo. Odakle mu to ? Zatim, sâm izraz, zašto ne kaže idem u WC ili slično ? To je vrlo važno. Zatim kod našeg naroda imate karakterističan fenomen, fenomen javnog pokajanja. Ja sam živio u Egiptu i nisam primijetio da ljudi imaju potrebu da javno izražavaju pokajanje kao što je slučaj kod nas. To pokajanje najbolje možemo vidjeti kod našeg običnog svijeta uz Ramazan. Imate npr. čovjeka koji čitave godine pije alkohol, a uz ramazan javno izjavi da to neće činiti i održi obećanje. To je jedna vrsta gnoze ili ma'rife. To je Meša Selimović odlično opisao. Srednjovječan čovjek se odriče i kartanja i alkohola i u znak pokajanja pušta bradu, a od toga njegova žena napravi čitav teferič. Treba napomenuti da je tip takvog pokajanja postojao i kod „dobrih krstjana“ kao put spasenja. Sve su to pitanja kulturne antropologije, pa i psihologije i ja se nadam da će se fenomenu naše bošnjačke kulture prići na ozbiljan način.

NAČIN ŠIRENJA ISLAMA MEĐU „KRSTJANIMA“

IM: Lahkoća kojom se bogumilski živalj preobratio u islam, navodi nas na pitanje kakav je bio opći nivo njihove kulture i pismenosti ? Koliko su osnovane tvrdnje da je bosanski živalj došao u kontakt sa islamom i jednim dijelom ga prihvatio i prije dolaska Turaka u naše krajeve ?

Hadžialić: Da bi se rasvijetlio taj dio naše povijesti potrebno je poduzeti istraživanja načina proizvodnje bosanskog stanovništa u tom vremenu, razne vidove njihove aktivnosti i prisustvo institucija. Poznato je da se ovdje vrlo rano pojavila pismenost. Osmanlije u Bosnu nisu došli samo kao osvajači, nego su sa sobom donijeli i jednu novu kulturu. Odmah uz džamije i druge objekte gradili su i biblioteke. U Skoplju su osnovali jednu fantastičnu biblioteku. Tamo su se nalazila najvažnija klasična djela iz tefsira, hadisa, logike, književnosti, medicine, itd.. Ovdje neću govoriti o vrijednosti i značaju Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu, Isa-beg je u Sarajevu, pored džamija i biblioteka gradio medrese, hamame, mostove i dr. Osmanlije su donijele jednu kulturnu prosvjećenost koja nije ovdje postojala, nije bila takvog kvaliteta niti raznovrsnosti. U to doba u Bosni je postojala, uglavnom crkvena kultura, a pismenost je bila raširena među sveštenstvom.

Ja ću ovdje ukazati na jedan vrlo značajan izvor, koji bi nam mogao poslužiti za izučavanje tog dijela naše povijesti. To je stari spjev „Aleksandrida“ ili turski „Iskendernama“. Holandski historičar Van den Berg (C. Van den Berg) je izdao bosansku verziju „Aleksandride“. Ona je bosanska po pismu, po jeziku, pa i po sadržaju. Hereta Kuna je napravila jedan izbor iz srednjovjekovne bosanske književnosti u kojem ovu „Aleksandridu“ pripisuje glagoljašima. Ona je vrlo zaslužna za istraživanje ovog područja bosanske historije, ali mislim da u ovom slučaju nije u pravu. Zašto ? Postoji jedna razlika u sadržaju te „Aleksandride“. U bosanskoj verziji Aleksandar Veliki piše svojoj ženi i savjetuje je kako će odgajati njihovog sina, dok u srpskoj verziji on je dobio sina, odnosno rodio mu se sin tek nakon njegove smrti. Zatim u bosanskoj verziji Aleksandar traži besmrtnu vodu, „abi hayât“ (“Voda života”), a to se može povezati sa hazreti Hizrom (Hidr), koji također traži istu vodu koja ljudima omogućava da vječno živi. Te riječi, „âbi hayât“ se koncem 15. vijeka spominju u Bosni, a to je kao što vam je poznato perzijska riječ. Odakle to glagoljašima ? Moje je uvjerenje da su u Bosni postojali ljudi koji su se služili turskim izvorima i pripadali islamu i prije dolaska Turaka. Tim pitanjem sam se mnogo bavio pa sam došao i do nekih detalja. Npr. Vuk Karadžić u svom rječniku spominje „tamni vilajet“ (pod r. „tama“) i priču o caru koji je sa svojim podanicima zapao u neku tamu i hodajući po nečem što je ličilo na pijesak, začuli su glas koji je govorio da će se pokajati i onaj ko ponese nešto i onaj ko ne ponese. Jedan među njima je rekao: „Što bih nosio, kad ću se kajati !?“ I kad su se vratili i izašli na svjetlo dana, oni koji su ponijeli pokajali su se što nisu više ponijeli, a oni koji nisu ponijeli pokajali su se još više, jer se radilo o draguljima.

Ova priča od riječi do riječi postoji u Taberijevoj „Istoriji“ (Tarîh Taberî), a to je kao što je poznato, 10. vijek, jer je Taberî živio u tom vijeku. Molim vas, odakle to Vuku Karadžiću ? Dakle, te izvore morao je neko puno prije dolaska Turaka čitati, jer je „Aleksandrida“ poznata još u 12. vijeku. U njoj se, zatim spominju sastanci sa Aristotelom i Platonom što ih je moglo ponukati na bavljenje njihovom filozofijom. Van den Berg priznaje da je to prvi izvor koji nije čisto crkvenog karaktera, nego daleko šireg značaja.

IM: Govorili ste o kulturnoj antropologiji i ona rješava mnoge probleme kada je riječ o bosanskoj (bošnjačkoj) kulturi, ovdje kod nas. Nas interesira, koliko je kod islamiziranog balkanskog življa prisutan kulturni sinkretizam ? Koliko je bosanski izraz islama uspio zadržati neke autohtone elemente i ukomponirati ih u korpus islamske kulture ?

Hadžialić: To pitanje smo već dotakli. Ovdje, sada ima zapažen niz intelektualaca muslimana, što je vrlo značajan napredak i mislim da bi bilo vrlo važno, ne samo da se prati ono što se dešava u muslimanskom svijetu, nego se mora veća pažnja posvetiti našim prilikama i tradiciji srednjovjekovne Bosne.
Smatram vrlo važnim činjenicu da se naši znanstvenici bave izučavanjem historije Bosne prije dolaska Turaka, kao što se bave njenom istorijom za vrijeme Osmanlija. Ako se to ne učini to bi bila sramota za muslimane koji žive u Bosni. Moramo znati odakle muslimani ovdje, a to se može postići samo ako se bude temeljito izučavala historija Bosne.

Na Zapadu je primjećeno, a to je i činjenica, da su se muslimanski znanstvenici bavili Bosnom samo od dolaska Osmanlija u 15. vijeku, dok je istorija predosmanske Bosne nedovoljno istražena, u najmanju ruku manje nego Bosna osmanskog perioda. Takvu tendenciju primjećujemo i kod Handžića. To je pogrešno. Moramo se više baviti izvorima predosmanske Bosne pa ćemo primjetiti pojave koje potiču iz tog perioda i koje su se produžile do naših dana. Zašto to ne proučiti i prezentirati javnosti na jedan solidan način ? Na taj način ćemo ustanoviti šta je preživjelo, a šta iščezlo.

Mi, muslimani, moramo pored izučavanja svoje istorije, pokloniti dužnu pažnju i svim drugim kulturama, bilo ovdje, ili vani, da upoznamo kulturne sisteme širom svijeta, a posebno kad se radi o teorijskim postavkama kao što je pitanje kulturne antropologije, sociologije, psihologije, pa ako hoćete i filologije. Sve će to omogućiti naučnicima da pristupe mnogim pitanjima sa većom sposobnošću i erudicijom.
Mislim da je važno i korisno da se pozabavimo i pitanjima grčko-rimske tradicije, lokalne historije i evropske kulture uopće. Mi moramo pokazati da smo sa ovog terena, da imamo žile u ovom zemljištu na kome živimo, jer od toga ovisi shvatanje svih naših problema i tek tako ćemo shvatiti i spoznati svijest našeg muslimanskog naroda.

Muslimani Bosne na sadašnjem stupnju svoje materijalne i duhovne kulture, a sudeći po onome što su pokazali, ne samo unutar Islamske zajednice, nego i sva muslimanska inteligencija, imaju pretpostavke da se ozbiljno bave Bosnom i njenom prošlošću i da taj posao bude priznat u Evropi. Oni ne smiju nikad zaboraviti da su okruženi jednim svijetom evropske kulture. Do koje je mjere ta kultura zaista prodrla ovdje, to je stvar jednog istraživanja s obzirom na sistem koji je ovdje ranije postojao.

Moja je želja i poruka da bi se muslimani morali ozbiljno pozabaviti tim pitanjima i da razmisle o svojoj moralnoj i egzistencijalnoj obavezi da su oni odavde, da ovdje žive, ali ne isključivo samo oni. Bila bi fatalna greška, ako bi mislili da oni sami tu žive i ja takva shvatanja smatram neozbiljnim.

Treba sve ljude prihvatiti kao dobre komšije i prema svima postupati, apsolutno kao prema sebi ravnopravnim i jednakim i posvetiti imsvu dužnu pažnju. Različitost i multikonfesionalnost je naša prednost.

 

bosnaonline.org

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close