ČUVENA BEOGRADSKA HISTORIČARKA DALA DIJAGNOZU NACIJI
Još od romana Dobrice Ćosića Vreme smrti s početka 70-ih, pa preko velike umetničko-istoriografske produkcije osamdesetih, formirana je svest o Srbima kao najvećoj žrtvi.
Ako je nacionalizam tako dominantan onda su svi nosioci te ideologije dobrodošli – bila to vojska ili crkva, intelektualci ili bankari. Svi u tom projektu imaju svoju ulogu, svako tu dodaje svoju kockicu, traži i širi svoj prostor djelovanja, ali se i finansijski „ugrađuje“ u sistem – kaže u intervjuu “Pobjedi” dr Dubravka Stojanović, profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Ističe da populizam uspijeva, prije svega, zbog slabosti društva koje nema snage da iskorači, lupi rukom o sto i kaže „Dosta“.
Zbog revizije historije i pravljenja “srpskog sveta” proključali su odnosi u regionu: SPC je pokazala svoje političke apetite u Crnoj Gori i po cijenu mira, osokolila je Milorada Dodika da traži otcjepljenje Republike Srpske i naruši jedinstvo BiH. Zašto nam u XXl vijeku crkva kroji sudbinu?
To je tako jer nam i dalje nacionalizam kroji sudbinu. Već trideset godina na „velikoj sceni“, a skoro četrdeset iz „back stage-a“. Drugim riječima, od Titove smrti je nacionalizam prokuljao u javnost, pa je tako tokom osamdesetih uspio da ideološki pripremi, a zatim i pokrene ratove za jugoslovensko nasljeđe. Tako da je u nacionalistički poredak upleteno mnogo vrlo konkretnih interesa koji su proželi naša društva, što onda, posljedično, nacionalističku ideologiju dodatno ojačava. Jer ga „do posljednje kapi tuđe krvi“ brane oni u čijem je on interesu. Zato nacionalizam više nije samo ideologija, to je sistem. I to sistem, koji uništava i državu i društvo. Izjeda iznutra, a opasnost je za spolja.
U Srbiji je uveden novi praznik ,,Dan nacionalnog jedinstva i nacionalne zastave“ – za kukavice su proglašeni svi Srbi u regionu koji toga dana nisu istakli zastavu. Koji su istorijski kriterijumi da bi se neki datum proglasio za nacionalni praznik?
Tu je prije svega važno koju poruku želi država da pošalje svojom politikom sjećanja. Koje se vrijednosti sugerišu društvu kao vodeće, ako hoćete – što je dobro, a što ne. Ako uvedete ovakav praznik vi vrlo jasno šaljete iredentističku poruku susjednim državama i podržavate izrečene ili neizrečene ambicije vašeg naroda, ma gdje živio, da se priključi „matici“. Ono što mi je još od osamdesetih bilo zanimljivo to je da su ti velikodržavni projekti sasvim otvoreno iznošeni u javnosti, da se cilj nikada nije krio. Milošević je stalno govorio o „državi u kojoj će živjeti cio srpski narod“, a ovaj praznik tu ideju i nedvosmisleno slavi u obliku praznika i zastave koja obilježava teritoriju. Da ne bude poslije da se nije znalo na šta se mislilo!
Stalno slušamo da su Srbi najveće žrtve u regionu, istovremeno se negira genocid u Srebrenici a za izdajnike se proglašavaju oni koji ga priznaju. Sa druge strane osuđeni ratni zločinci svakodnevno tumače što se desilo i sve pod izgovorom da se radi o ,,slobodi medija“. Od koga skrivamo istinu?
Od samih sebe. Iz mnogo razloga. Površniji razlog je taj što su na vlasti u Srbiji oni koji su zajedno sa Miloševićem vodili ratove 90-ih, pa skrivaju svoju odgovornost. Nije nevažno i to što društvo želi da zaboravi dio svoje odgovornosti, budući da je na izborima uporno biralo Miloševića, pa dakle i njegovu politiku. Ali, na dubljem nivou se nalazi specifična identitetska politika koja je u Srbiji kreirana decenijama, a koja je zasnovana upravo na samoviktimizaciji koju ste pomenuli. Još od romana Dobrice Ćosića Vreme smrti s početka 70-ih, pa preko velike umetničko-istoriografske produkcije osamdesetih, formirana je svest o Srbima kao najvećoj žrtvi. Na toj samoviktimizaciji je zasnovan rat 90-ih, jer on postaje moralno ispravan ako se u njemu istorijska žrtva brani od istorijskih neprijatelja, kako je glasio taj vladajući narativ prije i tokom ratova. Rat je nazivan preventivnim, govorilo se da se njime sprečavaju buduće srpske žrtve. I ono što je ključno – takav rat se nužno tumači kao odbrambeni, pa samim tim i legitiman. Bez obzira na realnost na terenu. Kada tako postavite cijelu ideologiju i konkretnu politiku, onda ste se našli u velikoj moralnoj zamci. Jer žrtva ne trpi konkurenciju, niko drugi ne može biti žrtva. Tako se kao društvo postepeno odvajate od realnosti, više je ne vidite. I što je najgore, potpuno gubite empatiju sa stvarnim žrtvama, nema više ni minimalnog ljudskog saosjećanja. A to stanje je veoma opasno za jedno društvo.
Verbalno nasilje u političkom životu Srbije nekoliko puta je preraslo u fizički obračun. Nacionalizam uz stalnu napetost je postao sredstvo za održavanje vlasti iako nas je uveo u građanski rat 90-ih godina prošlog vijeka. Zašto nema masovnog otpora?
Kao što smo na početku pričale – nacionalizam je sistem. On podrazumijeva postojanje partijske države, sa jednom nadmoćnom partijom koja obećava da će ostvariti nacionalističke ciljeve i koja zbog toga guši svaku pluralnost u društvu. U stilu – nemojte sad da tražite slobodu štampe kad samo što nismo ostvarili „veliki vjekovni zavjet“. A partijska država je nužno klijentelistička, ona za sebe vezuje ljude zajedničkim interesom, kupuje ih ako hoćete. Tako su neki ljudi postali dio sistema, neki se plaše, neki su izgubili svaku nadu… Toliko nam se to puta ponovilo da je nastupila kolektivna depresija i kao da niko više ne vjeruje da može biti bolje. A to je idealno za autoritarne vlasti, one onda vršljaju bez kontrole i otpora.
U stalnom ste kontaktu sa studentima. Dosta mladih ljudi se okreće ka nacionalizmu i desničarima. Šta im je tu primamljivo?
Nemaju mnogo šta drugo. Siromašni su, nisu putovali, njihovi roditelji odrasli su devedesetih, nemaju oni neki drugačiji svijet na horizontu. A nemaju ni perspektive, pa čak ni nade da će ikada bolje živjeti. Nacija im ostaje jedina veličina, to im daje samopouzdanje. Što više „naduvavaju“ naciju, to i oni sami postaju veći. Zato im političari pokvareno upravo to i nude, kao što kaže moj kolega Milovoj Bešlin – umjesto budućnosti nude im bolju prošlost, odnosno ništa. Ali taj populizam uspijeva. Prije svega zbog slabosti društva koje nema snage da iskorači, lupi rukom o sto i kaže „Dosta“. Egzistencijalno je uplašeno, ide iz manje u veću bijedu.
Prije pet godina ste sa kolegama iz regiona napravili istorijsku čitanku kao pomoćno sredstvo u nastavi. Imate li povratne informacije gdje je najbolje prihvaćena?
Kad su objavljene 2015. godine ove knjige su najbolje bile prihvaćene upravo u Crnoj Gori. Imale su značajnu promociju, sa prisustvom političkog vrha. Što se tiče Srbije bili smo prije pandemije vrlo aktivni, u prvom redu zahvaljujući Aci Todosijeviću koji se nalazi na čelu Udruženja nastavnika Euroclio. Održali smo, ako se ne varam, 14 seminara za nastavnike, u svim dJelovima zemlje, posebno u krajevima sa nacionalnim manjinama. Te knjige koje obrađuju u ratove 1990-ih, zasnovane su na principu multiperspektivnosti, koji prihvata razlitičita viđenja istih događaja, što mislimo da je prvi korak ka razumijevanja „druge strane“ i kompleksnijeg razmišljanja o kontroverznim događajima iz kojih nacionalističke vlasti crpe svoju moć.
SB
