Vuk Bačanović: Gdje griješe plenumi?

Plenumi uz sve slabosti jesu najprogresivnija društvena pojava za sve vrijeme postojanja dejtonske BiH i upravo stoga moraju sazrijevati, a najprije u shvatanju da ne mogu, preko noći (a na kraju krajeva i uopšte), zamijeniti zakonodavnu i izvršnu vlast.

Autor: Vuk Bačanović
BUKA

Kada su nakon 7. 2. širom Federacije BiH organizovani plenumi građana, takav je slijed događaja, s pravom, nazvan praznikom ili proljećem demokratije. Po prvi put u postdejtonskoj BiH, iskazivanje građanskog nezadovoljstva je poprimilo kakav-takav organizovan oblik. Kao i svako drugo organizovanje i ono je patilo i pati od dječjih bolesti, od kojih su, kada su plenumi u pitanju, najosnovnije, poteškoće u organizaciji i artikulaciji zahtjeva prema zakonodavnim kantonalnim vlastima. Prve (organizacione) poteškoće se, u tijelu kakvo je plenum, podrazumijevaju zbog samog njegovog karaktera ( Svi koji to žele učestvuju. Jedna osoba ima jedan glas…  Svako ima pravo glasa, svako ima pravo na učešće. Svako ima jedan glas”).

Ukoliko u plenumu ili njegovim grupama sjede ljudi potpuno različitih političkih svjetonazora, a zbog drugih obaveza nemaju vremena da učestvuju na jednom od plenuma ili radnih grupa, moguće je da plenum, bez njihovog učešća ili glasa, izlgasa određene zahtjeve. Tako je moguće izgubiti mnoge ljude, dok plenumi mogu postati ponajviše prostor onih koji u njemu imaju najviše vremena učestvovati (u Sarajevu su to uglavnom uposlenici nevladinog sektora, kojima je učestvovanje u različitim socijalnim gibanjima posao, što, naposlijetku, odbija ljude koji ne pripadaju ovoj profesiji da se i dalje uključuju u rad radnih grupa ili plenuma generalno.

Drugi problem proizlazi iz prvog. Zahtjevi koje je npr. Plenum građanki i građana Sarajeva artikulirao su daleko od neozbiljnosti koju im namjerno pripisuje društvena kvazielita (kako nekome neozbiljnost mogu pripisivati sda-ovski i sdp-ovski teoretičari zavjera i etnošovenski huškači, klovnovi i opskuranti?), ali je jasno da u njima postoje ozbiljni nedostaci. Plenum građanki i građana Sarajeva je na prošlom zasjedanju (12. marta) izglasao novi niz zahtjeva upućenih Skupštini Kantona Sarajevo, kao i niz prijedloga zahtjeva za federalni nivo vlasti. Mnogi od zahtjeva upućenih kantonima su od samog starta bili ili djelomično utopistički ili nedostatni.

Ako izuzmemo zahtjev za ukidanje “bijelog hljeba” i smanjenje plata zvaničnicima u kantonalnim institucijama vlasti, zahtijevanje “nepristrasne ekspertske vlade” je nerealno iz nekoliko razloga. Ne postoje nepristrasni ljudi. Svaki od delegiranih eksperata (dakako, nedemokratski izabranih, što je također veoma problematično), u realnosti, za svoj rad ne bi mogao odgovarati plenumu, budući da su stranačke garniture u skupštinama daleko uvježbanije kada su u pitanju političke manipulacije. A i kada bi mogao, u kojem svojstvu bi bio ekspert?

U svojstvu svoje ekspertize ili onoga što mu plenum nalaže? Šta ako određeni (recimo) ekonomski ekspert ima drugačija politička ili ideološka uvjerenja od onih na osnovu kojih su (zbog većinskog prisustva ove ili one političke struje na plenumu i u radnim grupama određenog dana) doneseni određeni zahtjevi? Da li to znači da bi određeni ekspert morao mijenjati ekonomsku politiku od jutra do sutra, kako to već plenum (različito) izglasa? Naravno da je to nemoguće. Jednako kao i pomisao da će Agencija za privatizaciju izvršiti istinsku reviziju sumnjivih privatizacija. To je slično kao kad bismo od udružene zločinačke organizacije zatražili da, transparentno, procesuira sama sebe. Slične mane nalazimo i kod najnovijih zahtjeva Sarajevskoj kantonalnoj skupštini u kojima su vidljive dobre namjere, ali i “dječja bolest” da se kuća gradi od krova. Tri najproblematičnija zahtjeva se tiču “usklađivanja naknada za subvencioniranje životnih troškova socijalno ugroženim kategorijama sa visinom realnih troškova života u Kantonu Sarajevo”, “određivanja novčane pomoći nezaposlenim licima koja se nalaze u stanju socijalne potrebe u minimalnom iznosu od 1/3 mjesečne plate u KS” i “novčanih naknada za sve porodilje u iznosu od minimum 50% prosječne mjesečne plaće u KS, bez obzira na radni status.” Koliko god ovi zahtjevi bili razumljivi u postojećoj teškoj ekonomskoj situaciji masovne nezaposlenosti i eksremnoj potplaćenosti radničke klase u proizvodnom i trgovinskom sektoru, očigledno je da su, nehatom ili namjerno, stavljeni ispred potpuno nedefinisanog i nerazrađenog zahtjeva o “hitnoj izradi efikasnih programa zapošljavanja i samozapošljavanja”.

Ukoliko se na prvo mjesto stave socijalna davanja, a ne zapošljavanje, onda socijale, dugoročno, gube svoju funkciju pomoći nezaposlenima, već prerastaju u svojevrsnu kupovinu glasova za mala pare. Ukoliko bi, nekim čudom (kada bi za to bilo novca, jer se u ekonomski uništenoj Federaciji i za najosnovnija socijalna davanja zadužuje kod MMF-a), određeni političar progurao ova socijalna davanja, ko bi bio sljedeći koji bi se dodatno zadužio da ih može dalje isplaćivati? I od čega?  A onda je tu i zahtjev za ostavkom Vlade Federacije BiH koji je poslan na izglasavanje drugim plenumima. Šta s tim? Ukoliko bi Vlada sada odstupila, koliko bi vremena bilo potrebno da se formira nova, pogotovo uzevši u obzir haotično stanje među strankama, u kojem se više ne zna ko je u izvršnoj, a ko u zakonodavnoj vlasti.

Drugim riječima, koja bi Vlada usvajala zahtjeve plenuma ukoliko aktuelna momentalno podnese ostavku i šta bi eventualna nova vlada mogla učiniti za kratko vrijeme do oktobarskih izbora? Na kraju krajeva, ukoliko je jedan od prijedloga zahtjeva federalnim vlastima “trenutna zabrana zaduživanja kod međunarodnih i domaćih banaka i fondova u svrhu finansiranja javne potrošnje”, kako plenumaši misle da Vlada namakne novac za nove socijale, kada ih očigledno nema ni za isplatu penzija, koje također spadaju u javnu potrošnju? Kako da se ispuni federalni zahtjev usklađivanja rasta penzije sa rastom prosječne plate, ako se ni postojeće nemaju iz čega finansirati?

Prema tome, ono što plenumi primarno i neprestano moraju zahtijevati jesu upravo načini kako pokrenuti proizvodnju, zaposliti armiju nezaposlenih, a onda od ostvarenih viškova pomagati siromašnima i, na kraju krajeva, redistribuirati stečeno bogatstvo radničkoj klasi. Ako je okidač za masovne proteste u BiH bilo nezadovoljstvo radnika  uništenih industrijskih giganata (a jeste), onda i plenumi moraju fokus svojih zahtjeva staviti na reindustrijalizaciju zemlje. Umjesto kratkoročnih rješenja u vidu izdašnih socijalnih naknada, jedini trenutačni put prosperiteta jeste vraćanje dostojanstva ljudima kroz kreiranje prilika za rad. Konkretno, ono što bi se moglo zahtijevati jeste da se 20% budžetskih prihoda na svim nivoima vlasti kontinuirano mora slijevati u postojeće ili novoformirane razvojne banke i industrijske fondove (u našoj legislaturi fondovi rizičnog kapitala). To je 3% BDP-a direktno investicija, uz minimalno dodatnih  3% BDP-a kroz druge izvore koje bi ove finansijske institucije mogle pronaći na tržištu. Na vlastima je da naprave okvir investicione politike. Kako novouspostavljene banke i fondovi (mogući i na kantonalnom nivou) ne bi postali stranačke prćije i pakao korupcije,  upravljanje razvojnom bankom i industrijskim fondovima je neophodno prepustiti profesionalnim investicionim kućama sa kojima bi bili potpisani višegodišnji ugovori i čiji rad bi morao biti transparentan.

To je, dakle, primarno, a onda dugoročno možemo govoriti o progresivnim porezima, radničkoj participaciji, samoupravljanju, novom demokratskom socijalizmu i drugim progresivnim tekovinama. Plenumi, uz sve gore navedene slabosti, jesu najprogresivnija društvena pojava za sve vrijeme postojanja dejtonske BiH i upravo stoga moraju sazrijevati, a najprije u shvatanju da ne mogu, preko noći (a na kraju krajeva i uopšte), zamijeniti zakonodavnu i izvršnu vlast.

 

Vezani tekst : Građanski plenumi u BiH – Damoklov mač nad glavama domaćih političara