Autor: Gian Maria Tosatti. Izvor: finestresullarte.info
Neupitno je da je tjelesno zdravlje uvjet sveg drugog zdravlja (blagostanja)? Ali, zašto u tolikoj mjeri i dokle?
Franjo Mijatović / polis.ba
Pandemija koronavirusa zahvatila je doslovno svakoga. Ako ne materijalno, onda definitivno psihološki, socijalno, religiozno, kulturalno… i naravno filozofski, medicinski da ne spominjem. I dok se medicinari, farmakolozi, virolozi, biolozi, epidemiolozi itd. natječu u otkrivanju spasonosnog lijeka i represivnih i restriktivnih mjera, čini se kako u humanističkim disciplinama vlada zatišje. No, privid vara. Tako primjerice na stranicama Europskog časopisa za psihoanalizu vodila su se (najintenzivnije prošle godine) oštra sporenja oko same esencije koronavirusa. Glavni protagonist je bio Giorgo Agamben. Spomenut ću još samo njegove sparing partnere u toj areni: R. Esposito, J. L. Nancy, S. Benvenuto…, S. Žižek nešto slabije, iako je izdao knjigu Pandemic!: COVID-19 Shakes the World, (5/2020) pri čemu Žižek pandemiju vidi kao “priliku za ponovno otkriće komunizma”. Slične se informacije mogu pronaći na stranicama Journal of Medical Ethics, PubMed, JAMA (Journal of American Medical Association) i naravno na raznim blogovima i novinskim stupcima. Ovi potonji izvori nisu tako žustri, pa i dijalektički i dijaloški sočni kao oni na stranicama Europskog časopisa za psihoanalizu.
Stoga za početak biram kratki, ali vrlo kratki osvrt na ovaj Europski časopis za psihoanalizu u čijem je središtu već spomenuti i vjerojatno u sadašnjem kontekstu koronavirusa najeminentniji i najpoznatiji predstavnik protivljenja mjera, pa i u određenoj mjeri negiranja koronavirusa i svega drugoga vezanoga uz navedenu pandemiju, Giorgo Agamben, talijanski filozof rođen 1942.
U trenutnoj situaciji se Agamben nažalost ili na sreću nameće kao neizbježna nužnost. Pogotovo njegova tri lucidna semantička i lingvistička tumačenja riječi kriza, epidemija i život. Tako je riječ kriza izvorni medicinski pojam, koji u Hipokratovom corpusu označava trenutak kada će liječnik odlučiti hoće li pacijent preživjeti. Teolozi su kasnije preuzeli taj pojam da označe Posljednji sud koji će se dogoditi na kraju vremena. Izgleda kako su epidemiološki stožeri svih zemalja zapeli između konstatiranja smrti koronavirusa i Posljednjeg suda (vraćanjem na prethodno socijalno-kulturalno stanje prije pandemije). I epidemiju Agamben ponajprije promatra etimološki pa joj tek onda daje političko, socijalno i druga značenja. Tako navedena riječ sugerira da je epidemija (demos je u grčkom narod kao političko tijelo, a polemos epidemios je kod Homera naziv za građanski rat) iznad svega politički koncept, koji je “pripremljen da postane novi teren svijeta politike ili nepolitike”. Ovo je još jedan biopolitički touché iz Agambenova bogatog etimologijskog arsenala.
Čini se da pojedinačna i pojedinčeva želja za preživljavanjem dominira nad bilo kojim drugim aspektom ljudskog kulturnog, društvenog, vjerskog i političkog života
Čudno je kako sve ide na ruku Agambenovoj biopolitičkoj (biomedicinskoj nisam siguran) filozofiji koju je on počeo razvijati davno prije pojave koronavirusa. I ključni pojam u Agambenovoj filozofiji je ona diferencija između golog života i konstruiranog života. Dok se zoe odnosi na život svih živih bića, uključujući životinje i biljke, bios simbolizira kolektivni, kvalificirani život u polisu. Zoe je u drevnoj Grčkoj bio puki biološki, goli život, dok je bios označavao život u političkoj zajednici. Temeljno pitanje je: zašto je, prvenstveno, političkoj zajednici toliko stalo do fizičkog tijela (Körper), nauštrb živog tijela (Leben)? Fizičko, tj. tjelesno zdravlje postade jedan od najvažnijih izuma koronavirusa. Čini se da pojedinačna i pojedinčeva želja za preživljavanjem dominira nad bilo kojim drugim aspektom ljudskog kulturnog, društvenog, vjerskog i političkog života. Neupitno je da je tjelesno zdravlje uvjet sveg drugog zdravlja (blagostanja)? Ali, zašto u tolikoj mjeri i dokle?
Ljeto je…
Ljeto je obično vrijeme kada se najviše putuje. Ljeto je i vrijeme kada su dani najduži, najsvjetliji, najveseliji, najopušteniji… U konačnici ljeto je i vrijeme kada smo najgoliji (najizloženiji suncu i drugima) u onom doslovnom fizičkom smislu. Međutim u ovom vremenu zahvaćenom COVIDOM-19 mnoga putovanja su osujećena i draž izlaganja suncu negdje uz more, barem i na jedan dan, je jednostavno (ne)moguća misija. Kako prijeći granicu, kako odmoriti tijelo i dušu? Najlakše i najjeftinije pomoću putovnice, one COVID putovnice.
Cijela poanta u kontroli i slobodi kretanja, neometanog fizičkog kretanja, u vremenu pandemije, vodi se oko imunitetnih putovnica. A da biste dobili takvu potvrdu trebate se prethodno cijepiti. A s cijepljenjem sve europske zemlje imaju vrlo velikih poteškoća. Protivnici cijepljenja u svemu vide zavjere i oko velikog brata, kako one financijske tako i zdravstvene prirode. Ipak jedna stvar nije prijeporna. A to su sponzori digitalnih zdravstvenih certifikata. Stoga, ako pogledate tablicu prijedloga i naziva Digitalnih zdravstvenih certifikata u SAD i globalno, uočavate kako su zrakoplovne kompanije u središtu promoviranja takvih isprava. U Europi je zasada EU vijeće sponzor takvih putovnica. Još jedna vrlo zanimljiva stvar koju možemo izvući iz takozvanog „indexa putovnica“, pravih putovnica, i više je nego simptomatična, jer nam pokazuju koliko dragocjeni mogu biti državljanstvo, dobar socijalni sustav, te sloboda i mogućnost putovanja. Intrigantno je i koje to zemlje imaju najmoćniju putovnicu. Ne iznenađuje da su u samom vrhu Japan, Njemačka, Singapur… Primjerice njemački građani su, do izbijanja pandemije koronavirusa, mogli slobodno i bez posebnih ograničenja (npr. viza) putovati u 191 zemlju. Pogađate tko bi mogao biti na začelju. (Sjeverna Koreja, Nepal, Palestina…)
Etički zakoni, kao nepisani zakoni, moraju se ukomponirati u pravno zakonodavstvo, donešeno, većinom, u parlamentu
Ako trenutnu situaciju promatramo etički, u smislu njezine etimologije, navada, navika, običaj, onda je lako uvidjeti kako je trenutna navika i običaj spas tjelesnog pojedinca. Ali, kojeg i kakvog tjelesnog pojedinca? Znamo iz povijesti filozofije kako je Aristotelova etika bila usko povezana s polisom. Nerazdvojno! A polis su činili slobodni građani, posebna kategorija povlaštenih, sebeodabranih, onih koji misle, onih koji ne rade fizičke poslove, koji donose zakone i koji bi trebali biti uzori (krepostan pojedinac). A etički zakoni, kao nepisani zakoni, moraju se ukomponirati u pravno zakonodavstvo, donešeno, većinom, u parlamentu. U tom smislu etika apelira na pojedinca, na njegovu humanost i dostojanstvo svakog čovjeka, a politika odlučuje o pojedincu, o njegovom materijalnom prosperitetu i uzajamnom podnošenju drugoga i drugačijega. Međutim, etika već dugo nije ono što bi trebala biti (nju danas sve više zamjenjuje bioetika – u kojoj se polazi ponovno, opet, od biosa); stvaranje i usvajanje dobrih navika, pretvaranje u novu vrstu običaja bespoštedne brige za drugoga, koja nadilazi krutu pravnost i pravičnost zakonskih odluka. Budući da je u današnjim okolnostima teško djelovati izvan pravnih okvira i budući da pravni okviri koliko toliko zaštićuju svetost onog još nama jedino preostalo od ljudskog života, pukog egzistiranja ili nosanja tjelesnosti, onda postaje i očitim toliko inzistiranje i ustrajavanje, pa gotovo bi se moglo reći isključivo funkcioniranje ljudskog unutar pravnog. Etičko mora i treba transcendirati pravno i političko.
Navedena artikulacija zakonitosti mišljenja trebala bi biti ključni kriterij u cjelokupnom procesu dodjeljivanja imunitetnih putovnica, tj. je li ograničavanje slobode kretanja jedini način osiguravanja javnog interesa? Pri tom je vrlo važno pitanje tko treba odrediti što je javni interes i po kojim kriterijima? Ono što je izvanredno kada je u pitanju koronavirus jest da je pandemija vladama omogućila utemeljivanje pretpostavki opasnosti (izvanredno stanje) za cjelokupnu populaciju. Ova opasnost, vlade tvrde, može primarno biti neutralizirana kroz uspostavljanje COVID putovnica i cijepljenja cjelokupnog stanovništva jedne zemlje.
Nadzor (ne)uništava privatnost?
Nakon, možda, (ne)potrebnog ekskursa o pravnome, političkome i etičkome vraćam se na temeljni problem ljeta (putovanja) i općenito slobodnog fizičkog kretanja; COVID putovnice. Kritičari i protivnici COVID putovnica kažu kako takvi certifikati osobito oni u elektroničkom obliku predstavljaju ozbiljan rizik privatnosti. U nekim kineskim provincijama QR kod (quick response – brzi odgovor) na smartphoneima kontrolira ulaz na javna mjesta na temelju zdravog stanja pacijenta. Međutim, ove aplikacije daju više od potrebnih informacija. Primjerice uključuju lokaciju, povijest putovanja, s kim su bili u kontaktu i druge zdravstvene informacije, obuhvaćajući tjelesnu temperaturu i jesu li primjerice bili nedavno prehlađeni. Taiwan upotrebljava aplikaciju koja je povezana direktno s policijom. Mnoge druge zemlje testiraju različite aplikacijske opcije. Ne postoji garancija da će aplikacije nestati kada COVID-19 nestane. Kina je već najavila da će QR kodovi ostati u upotrebi nakon što pandemija prođe.
Imunitetna ili COVID putovnica, (EU digitalna COVID potvrda kakvu izdaje HZZO u Hrvatskoj) nema jednoznačnog naziva, za razliku od lockdown mjera koje su bile unisone, te i samim svojim neujednačenim nazivima pojačavaju nejednakosti. Protivnici COVID putovnica upravo iz takvih razloga opiru se uvođenjem posebnih propusnica u slobodi fizičkog kretanja. Pri tom podsjećaju na već isprobanu i potvrđenu praksu nejednake raspodjele cjepiva u različitim zemljama svijeta, pa tako i unutar same Europske unije, barem na početku njegove oskudne distribucije. Neki ljudi jednostavno ne mogu biti cijepljeni zbog manjka cjepiva ili nisu u prioritetnim grupama ili su u zemljama koje nisu politički jake i međunarodno pozicionirane. Iako je ponuda cjepiva bila ograničena, u prvom valu cijepljenja, zasigurno, privilegiranje ljudi koji su imali sreće da budu cijepljeni je iznimno moralno upitna (prema logici da se ne baci). Drugo, čak i nakon ublažavanja ograničenja čini se da će stopa cijepljenja među manjinama i stanovništvom s niskim primanjima i dalje biti izrazito niska. S tim u vezi, ako je povijest putokaz, programi koji pružaju socijalne povlastice na temelju spremnosti države u provedbi cijepljenja mogu dovesti do zavidne diskriminacije. Opseg zaštite koja se pruža putem cijepljenja još nije dobro poznata kao ni mogućnost prijenosa bolesti od ljudi koji su već cijepljeni. Privilegiranje cijepljenih može utjecati na ljude s vjerskim ili drugim prigovorima protiv cijepljenja. Konačno, nedostaje nam još uvijek konsenzus oko točnog certificiranja cijepljenja. Čini se kako je javnost duboko podijeljena oko prikladnosti COVID putovnica.
Oni koji su se cijepili ujedno postaju imuni na COVID-19? Stoga cijepljeni ljudi de facto stječu sva prava pa i ono ključno na slobodu kretanja. Konačno, učinak dijeljenja društva u dvije velike grupe, cijepljene i necijepljene će biti neizbježan, čak i ako ne damo imunitetne putovnice onima koji su se oporavili od posljedica koronavirusa bez primanja cjepiva.
Povijest nam se očito ponavlja. Nešto slično nam se dogodilo u 19 stoljeću, u vrijeme vladavine žute groznice. Tako su ljudi primjerice u New Orleansu bili klasificirani na one koji su preživjeli tu bolest i na one koji nisu bili zaraženi. Nedostatak imuniteta diktirao je koji se ljudi mogu oženiti, gdje mogu raditi, i oni koji su bili robovi koliko vrijede. Pretpostavljeni imunitet bio je koncentriran oko političke i ekonomske moći i u rukama bijele elite, koja je čak i oružjem opravdavala nadmoć.
Učinak dijeljenja društva u dvije velike grupe, cijepljene i necijepljene će biti neizbježan, čak i ako ne damo imunitetne putovnice onima koji su se oporavili od posljedica koronavirusa bez primanja cjepiva
Nadalje protivnici cijepljenja i COVID putovnica ističu kako će se marginalizirane grupe suočiti s još većim nadzorom. S povećanim nadzorom dolazi i povećani rad policije, s većim rizikom profiliranja i potencijalne štete za rasne, rodne, religiozne i druge manjinske grupe. Tijekom pandemije, Kina je bila optužena za rasno profiliranje Afrikanaca prisiljavajući ih na testiranje. U drugim dijelovima svijeta Azijci su se također suočili s rasnim predrasudama. U nekim indijskim pokrajinama muslimani su bili optuženi kao širitelji virusa. U Americi su obojeni ljudi, za vrijeme lockdown-a, uglavnom radili na terenu, dok su bijelci radili od kuće.
Platforma za COVID putovnice mogla bi uključivati i druge oblike osobnih zdravstvenih podataka, kao što su dokazi za mentalno zdravlje i genetski testovi. Imunitetna putovnica današnjice mogla bi postati sveobuhvatna biologijska putovnica sutrašnjice, smatraju njezini oponenti. To bi moglo uvesti novi rizik diskriminacije za poslodavce, osiguravajuće kompanije, službenike zakona ukoliko bi mogli pristupiti zdravstvenim informacijama u svoju korist.
Prihvaćali ili odbijali cijepljenje i s time potvrđenu slobodu kretanja očito je ako ne budemo imali pošten i pravedan sustav za distribuciju cjepiva, imunitetne putovnice samo će učvrstiti nepravdu. Trenutno velik dio europskih zemalja ima višak cjepiva. Međutim, nedavni članak objavljen u JAMA izvještava da su razvijene i bogate zemlje rezervirale više od polovice svjetskih doza cjepiva COVID-19, unatoč tome što predstavljaju samo 14% svjetske populacije. Kombinirajući nepravednost, razvijene zemlje doprinijele su oskudici potpisivanjem ugovora o otkupu s tvrtkama koje proizvode cjepiva. Takve razvijene zemlje navodno će se odužiti nerazvijenim u ublažavanju nepravde financiranjem i doniranjem doza cjepiva COVAX-u, istovremeno gradeći proizvodne kapacitete u takvim zemljama uključujući i prijenos tehnologije. COVAX, globalno postrojenje za cjepiva, želi cijepiti do 2022. samo 20% populacije s nižim primanjima. Još jedan razlog za neprihvaćanje imunitetnih putovnica sastoji se u možebitnom nadzoru radnog vremena, političkog aktivizma, socijalnih navika itd.
Ono što nam nedostaje jest preuzeti odgovornost za drugoga i poštovati intimu njegova života
Nesreća je ta što pravni zakoni sve više zamjenjuju etiku, religiju i naše naviknuto ponašanje. Zakon je lijepo posložen i lišen moralne odgovornosti. Odgovornost je na onome koji je u slabijoj poziciji i koji mora pošto-poto pristati na sve zahtjeve koje predlaže jača strana. Etičko mora koštati. Život (Leben) drugog čovjeka je apsolutno svet. Barem nas je to naučio Levinas navodeći pri tom filozofijske i teologijske razloge. Ono što nam nedostaje jest preuzeti odgovornost za drugoga i poštovati intimu njegova života.
Čudno je kako se virus neće povući, dapače pojavljuje se nove sorte, sve dok se ne procijepi stanovništvo ili dok politički, tj. epidemiološki aparat, ne dadne garanciju. Štoviše, više se uopće ne govori o imunitetu krda, o povoljnim meteorološkim prilikama suzbijanja virusa, o boravku na otvorenom itd. Ali zasigurno se može govoriti o hermeneutici političkih i epidemioloških izjava. I zaključujem, u biopolitičkom i agambenovskom tonu, „nema bolje protekcije od terora od stvaranja još većeg terora (Nestor Braunstein)“.
Autor: Franjo Mijatović, polis.ba
Franjo Mijatović, novi suradnik Polisa, rođen je u Dobretićima. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a doktorski rad obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2014). Docent je na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
