Ako su ovo napravili, učinili, razvalili loši đaci, šta možemo očekivati od onih koji dolaze poslije njih.
Piše. Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Prokuženost Bosne i Hercegovine nikada nije dolazila u pitanje.
Razumljivo mi je da ima ljudi, mišljenja, stavova, ideologija, politika i političkih pokreta koji svoj legitimitet temelje na naslijeđu ljudskih bića koja su svijetu i vijeku pokazala gore od najgoreg, krvavije od najkrvavijeg, zlo nad kojim je teško zamisliti veće. Atavizam, koji je nepravedno porediti i sa zvjerskim – jer zvijeri ubijaju samo iz nužde, radi ishrane ili odbrane – dio je ljudske prirode, malim dijelom urođene i naslijeđene, a najvećim stečene i naučene.
Donekle je razumljivo da takvi ljudi, ideologije i pokreti povremeno isplivaju sa dna septičkih jama historije iz kojih su potekli na koje su ih pozitivni tokovi historije vratili, i sa površine, mlatarajući rukama i nogama batrgajući se da ponovo ne potonu nečistoćom upljuskaju i travnjak i cvjetnjak, i ogradu, i dio puta prema kući, i nas sve koji tim putem prolazimo.
Imena ulica
Jedan od naročitih pokazatelja dubine i gustine blata u kojemu se prćakamo duže od četvrt stoljeća jesu i reakcije na inicijativu pokrenutu u Zastupničkom domu parlamenta BiH, kojom se od općina i gradova traži da ulice i javne ustanove nazvane po nacističkim i fašističkim zvaničnicima zamijene imenima Pravednika među narodima po kriterijima Centra za izučavanje holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu.
Naime, nije riječ i nije problem samo u imenima ulica. „Sama imena ulica su čista formalnost i to mnogo ne znači“, reći će predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci, ali dodajući da „boli kad vidite da se ulica zove po imenu nekoga ko je ratni zločinac i ko je između ostalog sukrivac i za smrt preko 10.000 Sarajlija koliko ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu“.
“To promoviranje je izuzetno bitno jer ono određuje i postavlja granice našeg ponašanja i ophođenja ne samo prema samima sebi, nego prema onome drugom u našem društvu“, kaže socijalna psihologinja Sabina Čehajić – Clancy.
Nije problem ni u sumanutosti obrazloženja odbijanja inicijative od strane HDZ-ovih zastupnika u Parlamentarnoj skupštini:
„Mišljenja smo da nazivi ulica ne samo iz ovog povijesnog perioda nego i iz drugi povijesnih perioda i događaja – unose nemir među ljude. Zbog toga nismo uvjereni u iskrenost ove namjere nego to smatramo populizmom i još jednim bespotrebno problemom, a ne namjerom da se barem nesto riješi. Posebice zbog toga što mi i nemamo inegrencije ovo naložiti nego samo sugerirati. Ovako sugerirano samo nove raskole.“
Naime, prevedeno na razumljiviji jezik, ako bi se ulicama umjesto po nepravednicima dali nazivi po pravednicima bio bi to populizam(?!), bespotrebni problem(?!) čije bi eventualno rješavanje izazvalo nove raskole(?!).
Sistemski aparthejd
Problem je čak, neusporedivo dublji, ozbiljniji, suštinskiji čak i od riječi profesora Kamberovića koji u nekoliko riječi rezimira sve čega smo decenijama svjesni, da je to to „zapravo jeste neki model po kojem postojeće političke elite održavaju svoj legitimitet na vlasti. One stalno, i kroz ovu memorijalnu kulturu, podstiču te etničke napetosti i na tome zapravo grade vlastiti legitimitet opstanka na vlasti“.
I ne samo to. Problem je u sistemskom aparthejdu, obrazovnom sistemu kojemu je normalno da postoje dvije škole pod jednim krovom, tri istine o ratu i unutarnjoj i izvanjskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u tome da BiH nema nikakav prefix nego sa ovim imenom više podsjeća na toponim, zemljopisnu karakteristiku, teritoriju nego na državu, problem je u nepostojanju zakona o zabrani negiranja genocida, u nepostojanju zakona o utvrđivanju porijekla imovine, problem je u postojanju nenabrojivog mnoštva zakona koji se ne provode ili se provode samo na onima koji se ne mogu ili ih nema ko braniti… Problema je više nego što ih se uopće može nabrojati (koliko poremećen moraš biti da opravdaš ubistvo jednog čovjeka, a kamoli da političku ideologiju gradiš na ubistvima stotina, hiljada i stotina hiljada ljudi), ali ako bi ih se moralo „nagurati“ u jednu rečenicu onda bi to bila ona u kojoj se govori o tome kako je moguće da ne postoji kritična masa ljudi u ulicama nazvanim po serijskim i masovnim ubicama, koljačima, izdajnicima kojima smeta da ima adrese po nekim… nepravednicima i kako tim „narodima“ ne smeta spočitavanje zločinačke, koljačke stigme koja im/nam se svima nameće?
Neko je rekao da Bosna i Hercegovina svoje stanje „duguje“ osveti loših đaka. Pitanje koje se nameće po nužnosti, gotovo da ledi krv u venama: ako su ovo napravili, učinili, razvalili loši đaci, šta možemo očekivati od onih koji dolaze poslije njih? Stara afrička poslovica kaže da će „dijete u čiji odgoj nije bilo uključeno cijelo selo, kad odraste, iskoristiti sve što mu bude na raspolaganju da to selo spali“.
Dovoljno jezivo
Pišem u slikama, prispodobama i parabolama jer, kao čovjek kojemu su riječi gotovo pa svete, te ih ne želim spustiti u nesvetost blasfemije, svetogrđa i bogohuljenja kojim odjekuje gotovo svaka apologija „našega“ blaćenjem „njihovoga“ svejednako kao što mi je postalo već pomalo mučno bezmalo deceniju u gluhe uši vikati, na različite načine pojašnjavajući istine: da nas je sve stvorio jedan Bog; da nas je Uzvišeni iz Njegove milosti podijelio na rase i nacije da bismo se upoznavali, a ne ubijali; da je Njegova moć prevelika i da On (Uzvišen je On!) želi, sve bi nas učinio jednoobraznim i uniformnim sljedbenicima jedne vjere; da nam je razum podario da bismo razumjeli, da nam je svijest dao da bismo se osvijestili i postali svjesni Njegove mudrosti i milosti, da nas je savješću obdario da bismo vodili računa jedni o drugima…
Nije li dovoljno jezivo to da se sve što nam se događa – od epidemija najrazličitijih mentalnih poremećaja pa sve do virusne pandemije – događa iz najtrivijalnijeg mogućeg razloga, samo zbog novca i što su rezultati dvadesetpetogodišnje vladavine „nacionalista“ i borbe za nacionalne interese opisivi jedino brojkom od 600 milionera, 100 multimilionera s jedne i brojem nezaposlenih i penzionera s druge strane… nego je potrebno još to začiniti buđenjem mrtvih, bili oni osvjedočeni zločinci, koljači, izdajnici, kolaboracionisti i ko zna kakav polusvijet za koji se u vrijeme kad sam ja bio mlad čvrsto vjerovalo da su pobijeđeni i zauvijek zakopani negdje između stida i sramote i njihovim upredstavljanjem nacionalnim perjanicama, prvacima i narodnim tribunima, etičkim uzorima i moralnim vertikalama?
Dozivanje mrtvih bez obzira jesu li umrli jučer, prije deset ili stotinu godina ni na koji način ne doprinosi njihovom ožiljavanju ali, zato značajno doprinosi umrtvljivanju živih.
Politicki.ba
