Dogodilo se na današnji dan – 6. mart

6. mart (ožujak) (6.3.) je 65. dan godine po gregorijanskom kalendaru (66. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 300 dana.

Događaji

1853. – Premijera opere “Travijata” Đuzepa Verdija u Veneciji.
1899. – Feliks Hofman patentirao je aspirin.
1970. – Bitlsi su izdali pjesmu “Let it Be” u Engleskoj.
1983. – Helmut Kol izabran je za zapadnonjemačkog kancelara.

Rođeni

1340 – Ivan, vojvoda od Lancastera
1405 – Ivan II, kralj Kastilje

1475 – (na slici) Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni bio je italijanski renesansni slikar, skulptor, arhitekt i pjesnik.
Michelangelo di Lodovico Buonarotti Simoni rođen je 6. marta 1475. u mjestu Caprese u Toskani, koju napušta još u djetinjstvu. Odrastao je u Firenci, gdje je veliki utjecaj za njegovo potvrđivanje kao umjetnika imao atelje braće Ghirlandaio. Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od najinspirativnijih umjetnika italijanske kasne renesanse, kao i svijeta umjetnosti općenito, s uzorom u svom prethodniku Donatellu.
Michelangelo je bio sin osiromašenog firentinskog plemića. Pošto je završio šegrtovanje u ateljeu slikara Domenica Ghirlandaia, stupio je u školu Lorenza de Medicija kojom je rukovodio Bertoldo, gdje je stvarao djela kojima se pokušao nadmetati s antičkim ostvarenjima. Njega opisuju kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe. U 13.godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga duha.
Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerovatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora. Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo Pietà, koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
Vrativši se u Firencu 1501, isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma XV. vijeka. David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina. U to vrijeme Michelangelo je slikao i svoju Svetu porodicu. Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u palači Vecchio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa Pisom kada je neprijatelj iznenadio vojnike za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije.
Poslije toga papa Julije II povjerio mu je izradu svoje grobnice, posao kojim se s prekidima bavio 40 godina. Uskoro je započeo i ukrašavanje svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerovatno kratko vrijeme završio tu “ogromnu biblijsku simfoniju”. Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo veličanstvenu statuu Mojsija. Michelangelova karijera arhitekta počela je 1520. kapelom porodice Medici u Crkvi sv. Lovre u Firenci, gdje su se arhitektura i kiparstvo trebali upotpunjavati. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu. Kupola Crkve svetog Petra bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Posljednji sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim će se razvijati italijanska umjetnost u sljedećem vijeku. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz opušteno tijelo Donatellove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao “tamnica duše”.
Naime, u krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju – neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala utjecaja na grčku skulpturu jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke misli imala jak utjecaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi nadgrobnih spomenika Lorenza i Giuliana Medicija. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sjedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih statua Dana i Noći na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj mjeri, ali, uprkos tome, cjelina čini jasnu vizualnu cjelinu, jer sve tri statue obrazuju trougao i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kosmičku suprotnost smiraja Dana i Noći. Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje 7 rimskih bazilika u potrazi za oprostima i milostima. Obično je rimske crkve obilazio pješke, s prijateljem Vasarijem, koji je od pape Julija III uspio dobiti dozvolu da stari majstor smije na konju obilaziti bazilike hodočasničkim putem. No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim narodom, sa svojim velikim šeširom i visokim čizmama, koje nije skidao ni noću (zbog bolnih smetnji). Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, koga Michelangelo potiče da pronađe neku siromašnu osobu kojoj je potrebna pomoć, naglašavajući kako se ponajviše dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti. Umro je 18. februara 1564. u Rimu, a dan poslije smrti sahranjen je uz velike počasti u crkvi Santa Croce u Firenci. Manje je poznato da je on dizajnirao uniforme Švicarske garde, koje su ostale nepromijenjene do danas.

1619 – Cyrano de Bergerac, francuski književnik
1787 – Joseph von Fraunhofer, njemački fizičar i izumitelj
1806 – Elizabeth Barrett Browning, engleska književnica
1849 – Georg Luger, austrijski pronalazač i izumitelj

1906 – Alija Nametak (Mostar, 6. mart 1906 – Sarajevo, 8. novembar 1987) je bio bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorist.
Prvim novelističkim tekstovima javio se u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo). Objavio knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944), Abdullahpaša u kasabi Sarajevo, 1945).
Intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Zbog aktivnoga učestvovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH-a, osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka, Zagreb 1966. i Tuturuza i šeh Meco, Zagreb 1978). Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. U knjizi Sarajevski nekrologij, objavljenoj posthumno (Zürich, 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija – hroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).

1926 – Andrzej Wajda, poljski režiser

1928 – Prva “autorizirana biografija” dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Kolumbijca Gabriela Garcie Marqueza, koju je sastavio Britanac Gerald Martin, objavljena je u ponedjeljak u Londonu, objavila je izdavačka kuća Bloomsbury.
“Gabriel Garcia Marquez, a Life”, koju Bloomsbury predstavlja kao “prvu iscrpnu biografiju” autora “Sto godina samoće”, rezultat je redovitih razgovora koje je Martin vodio s kolumbijskim piscem.
Martina, književnog kritičara i predavača moderne književnosti na američkom sveučilištu Pittsburgh, Garcia Marquez smatra “službenim” biografom, izjavila je glasnogovornica Bloomsburyja.
Za ovaj je projekt autor razgovarao s gotovo 300 osoba bliskih spisatelju: majkom, suprugom, djecom, političkim čelnicima, među kojima Kubancem Fidelom Castrom s kojim Garciu Marqueza veže čvrsto prijateljstvo.
Susreo se i s nekoliko pisaca poput Kolumbijca Alvara Mutisa, meksičkog književnika Carlosa Fuentesa ili peruanskog Maria Vargasa Llose, nekoliko kolumbijskih predsjednika i bivšeg šefa španjolske vlade Felipea Gonzaleza.
Knjiga prikazuje “napetost” u životu 81-godišnjeg Garcie Marqueza, dobitnike Nobelove nagrade za književnost iz 1982. godine, “između slave i književnog talenta, politike i pisanja, vlasti, samoće i ljubavi”, tvrdi Bloomsbury.

1937 – Valentina Vladimirovna Tereškova, sovjetska astronautkinja, prva žena u svemiru
1944 – Kiri Te Kanawa, novozelandska sopranistica
1947 – Kiki Dee, britanska pjevačica
1959 – Zlatan Fazlić Fazla, bosanskohercegovački kantautor, pjevač i kompozitor
1972 – Shaquille Rashaun O'Neal, američki košarkaš

Umrli

1973 – Pearl S. Buck, pravo ime Pearl Comfort Sydenstricker, američka književnica

Wikipedia