4. februar (veljača) (4.2.) je 35. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 330 dana (331 u prestupnoj godini).
Događaji:
1789 – George Washington izabran za prvog predsjednika Sjedinjenih Država
1948 – Cejlon (kasnije preimenovan u Šri Lanku) ostvario nezavisnost od britanskog komovelta
1976 – Potres u Gvatemali, 23000 mrtvih
1992 – Hugo Chávez predvodio pokušaj preuzimanja vlasti u Venecuali vojnim udarom; nekoliko stotina ljudi je poginulo, puč je propao a Chávez je zatvoren
1997 – U sudaru dva izraelska vojna helikoptera na putu za Libanon poginulo je 73 vojnika
1999 – Hugo Chávez izabran za predsjednika Venezuele
2003 – Formirana je državna zajednica Srbija i Crna Gora, zasnovana na ravnopravnosti dviju država članica, tj. države Srbije i države Crne Gore.
Rođeni:
1688 – Pierre Carlet de Marivaux, francuski komediograf i romanopisac;
1815 – Josip Juraj Strossmayer (Štrosmajer) (Osijek, 4. februara 1815. – Đakovo, 8. april 1905.) hrvatski biskup i političar, kulturni djelatnik i pisac; jedan od najznačajnijih i najuticajnijih Hrvata 19. vijeka.
Na prvom vatikanskom koncilu (1869. – 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papske vlasti i tom se prilikom istakao kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papskoj nepogriješivosti, nakon kojeg je s manjom grupom biskupa napustio Rim.
Josip Juraj Strossmayer je pokretač austro-hrvatske ideje jugoslavenstva. Nastavio je da njeguje unitarističke ideje ilirskog pokreta koje su imale za cilj da ilirsko, a potom jugoslavensko, ime posluži kao stepenica na putu ka stvaranju jedinstvene nacije koja bi potom ponijela hrvatsko ime. Josip Juraj Strossmayer je pod firmom jugoslavenstva krio svoje hrvatstvo, pa i velikohrvatstvo.
Porijeklom iz kroatizirane njemačke vojničke porodice iz Osijeka, Strossmayer je rođen 4. februara 1815. godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se u Osijek doselio iz Gornje Austrije. U rodnom Osijeku je pohađao narodnu školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj je završio u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje 1834. godine stiče doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dve godine boravi u Petrovaradinu. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na Bečkom univerzitetu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom univerzitetu.
Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. – 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.). U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu uticajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. Program Strossmayerove stranke bio je u ovom: “Svi Slaveni (južni) ujedinjeni pod Habsburzima i pod Papom”.
Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Imao je značajnu ulogu u osnivanju JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) 1867. u Zagrebu. Danas ta ustanova nosi ime HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Također je igrao veliku ulogu u osnivanju Zagrebačkog univerziteta 1874. godine.
Kao crkveni magnat raspolagao je ogromnim bogatstvom. Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama: od Slovačke, Češke i Poljske do Makedonije. Zbog toga ima veliko poštovanje kod mnogih katoličkih Slavena (u Pragu postoji trg sa njegovim spomenikom).
Glavna opsesija Strossmayera je bila Bosna. Kako se pored ovog agilnog biskupa nalazio i dr Franjo Rački, poznati historičar, koji je pisao o Hrvatskom Državnom Pravu, nije čudo i da je prvi pisao da je Bosna “nekad bila hrvatska”. Djelovanje Strossmayera i njegove agitacije austrijskome caru su imale tendencije da se pokatoliče Bošnjaci, a pounijatite pravoslavni Srbi.
U knjizi historičara fra Gavranovića, piše: Alojz Boroša, superior časnih sestara u Zagrebu, predlaže austrijskoj vladi da u Bosni pokatoliči sve muslimane, i da ih zatim pohrvati, kako bi na taj način suzbili političke aspiracije Srbije, pošto su se “ideal srbski” i “srbska vjera” duboko usadile u srce po Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Sloveniji i Južnoj Macedoniji: i svaki austrijski patriot. bio on Nijemac, Hrvat ili Mađar, treba sa ovim da dobro računa”.[citat potreban] Strossmayer je imao u Bosni velikog prijatelja, a također velikog neprijatelja franjevaca, Štadlera, sarajevskog biskupa, koji je odista počeo katoličenje muslimana sa jednom muslimankom, ali je stvar otkrivena, i prešla u javni skandal, a zamalo što nije došlo i do krvoprolića.
U Bosnu su bili sa austrijskom okupacijom došli mnogi agilni prijatelji đakovačkog biskupa Strossmayera. Naročito Dlustuš za prosvjetu, Treščec za upravu, Herman za propagandu. Međutim, pored Ilirstva i kasnijeg jugoslavenstva, hrvatski pokret je u Bosni ostao ograničen na čisto katoličke mase.
Nakon stvaranja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije), stvoren je svojevrstan mit o jugoslavenstvu Strossmayera i njegovog pomoćnika Račkog. U školske udžbenike historije Strossmayer je predstavljan kao apostol jugoslavenstva, kao ideolog nove države. Neki srpski intelektualci su ga po značaju za Srbe čak izjednačavali sa Svetim Savom.
Sam biskup Štrosmajer je godine 1883., izjavio da su Srbi glavni neprijatelji Hrvata i time pokazao da se prvi odriče svog jugaslavizma. [citat potreban] Strossmayer jeste propovjedao neku vrstu južnoslavenske države, ali pod apsolutnom vlašću habsburške dinastije i katoličke crkve, sa centrom u Zagrebu, BiH kao integralnim dijelom Hrvatske, Srijemom kao dijelom Hrvatske, tako da se ni na koji način nije moglo govoriti o slobodnoj državi i ravnopravnoj za sve građane, nego više o Velikoj Hrvatskoj upakovanoj u formu Jugoslavije.
1849 – Jean Richepin, francuski književnik;
1862 – Hjalmar Hammarskjöld, švedski političar;
1871 – Friedrich Ebert, njemački političar;
1897 – Ludwig Erhard, njemački političar;
1900 – Jacques Prévert, francuski pjesnik i šansonjer;
1902 – Charles Lindbergh, američki pilot;
1906 – Clyde Tombaugh, američki astronom;
1913 – Rosa Parks, borac za građanska prava američkih crnaca;
1914 – Ida Lupino, američka glumica;
1930 – Borislav Pekić (1930-1992) bio je jugoslavenski i srpski književnik rođen u Podgorici, romanopisac, dramski pisac, filmski scenarist i jedan od glavnih osnivača postkomunističke srbijanske Demokratske stranke. Jedan je od najznačajnijih pisaca savremene srpske književnosti. Svoje najveće djelo, Zlatno runo, pisao je u izbjeglištvu u Londonu od 1971.
1946 – Ken Thompson, američki naučnik;
1947 – Dan Quayle, američki političar;
1948 – Alice Cooper, američki rock-muzičar;
1975 – Natalie Imbruglia, australijska pjevačica i glumica;
Umrli:
1694 – Natalia Kirillovna Naryshkina, ruska carica
1928 – Hendrik Antoon Lorentz (Arnheim, 18. juli 1853. – Haarlem, 4. februar 1928.), je bio holandski fizičar. Bio je univerzitetski profesor u Leidenu te direktor istraživačkog instituta u Haarlemu. Svojim radovima mnogo je pridonio razvoju elektromagnetne teorije i poznavanju strukture materije. Proučavao je pojave kod naelektriziranih tijela u kretanju i postavio osnovu za posebnu teoriju relativnosti. Prvi je izračunao širenje interferencijskih maksimuma kod difrakcije svjetlosti u kristalima (Lorentzov faktor). Proučavao je binarne plinove u kojih je masa molekula jednog plina mnogo veća od mase od mase molekula drugog plina (Lorentzov plin) i rezultate primjenio na teoriju elektrona u metalu. Godine 1902. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku zajedno sa Pieterom Zeemanom s kojim je otkrio i na osnovi klasične teorije prvi proračunao cijepanje singletnih spektralnih linija u tri komponenete (Lorentzov triplet) u vanjskom magnetskom polju (normalni Zeemanov efekt).
1941 – Ivo Kozarčanin, hrvatski književnik
www.magazinplus.eu – Wikipedia
