logo
bios

Dogodilo se na današnji dan – 28. februar

Objavljeno prije 1 mjesec . u čet, feb 27th, 2020

28. februar (veljača) (28.2.) je 59. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 306 dana (307 u prestupnoj godini).

Događaji

364. – Časnici rimske vojske u Niceji proglasili su Valentinijana I za rimskog cara.
1784. – John Wesley, svećenik Engleske Crkve, utemeljio je prvu Metodističku Crkvu.
1892. – U Havani završeno četvrto Svjetsko prvenstvo u šahu;
1900. – Veliko vojvodstvo Baden donijelo je uredbu kojom se, prvi put u Njemačkoj, ženama daje pravo na studij na visokim školama. Dotad su mogle učestvovati samo kao gosti slušači.
1933 – 86-godišnji njemački feldmaršal i predsjednik Njemačke, Paul von Hindenburg, pod Hitlerovim pritiskom potpisao “Zakon o odbrani naroda i države”, kojim se ukidaju Ustavom zagarantirana ljudska prava.
1940 – Prvi put prenošena jedna košarkaška utakmica na televiziji u SAD-u. Bio je to meč između univerzitetskih ekipa Pittsburgha i Fordhama, završen rezultatom 50-37.
1951. – Održana 8. dodjela “Zlatnog globusa”;
1957. – Održana 14. dodjela “Zlatnog globusa”;
2005 – U iračkom gradu Al Hillah automobil-bomba usmrtio 125 ljudi ispred bolnice.

Rođeni

1683 – René Antoine Ferchault de Réaumur, francuski naučnik
1895 – Marcel Pagnol, francuski književnik
1901 – Linus Pauling, američki hemičar
1929 – Frank Gehry, kanadsko-američki arhitekt
1939 – Erika Pluhar, austrijska glumica i pjevačica
1970 – Daniel Handler, američki pisac
1979 – Primož Peterka, slovenski skijaš

Umrli

1869 – Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine (Mâcon, 21. oktobra 1790 – Pariz, 28. februara 1869) je bio francuski pisac, pjesnik i političar.
Rođen je u Mâconu i puno je putovao a u Turskoj se 1820. oženio engleskinjom Mariom Birch.
Poznat je po autobiografskoj poemi “Jezero”, koja retrospektivno opisuje ljubav jednog para gledana kroz oči propalog čovjeka. Lamartine je bio umjetnik u francuskoj poetičkoj formi. Bio je jedan od rijetkih francuza kji je svoj književni dar kombinirao sa politikom. Odgojen u ortodokson kršćanstvu postao je veliki vjernik, te je napisao Jocelyn i La Chute d'un ange. Napisao je Historija žirondinaca 1847. koja opisuje žirondince.
Radio je za fracusku ambasaciju u Italiji od 1825 do 1828. Član Académie française postao je 1829.Bio je Ministar vanjskih poslova od 24. februara 1848 do 11. maja 1848.
Preminuo je u Parizu završivši svoju karijeru literernim slomom.

1896 – Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. maja 1823. – Zagreb, 28. februara 1896.), hrvatski političar, publicista i književnik. Pored političkih aktivnosti bavio se historijom, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevođenjem. Još za života nazvan je – kao politički lider i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.
Ante Starčević se rodio 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udata Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvog muža.Narodnu školu pohađao je u Klancu. Od njegove trinaeste godine školuje ga stric Šime Starčević i daje mu prve lekcije iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević je bio župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i lingvista, branilac hrvatskog jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve podrške i podučavanjem. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno savlađuje latinski te njemački, mađarski, grčki i italijanski jezik. Godine 1846. je, nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim naukama, promovisan na čast doktora filozofije u Pešti. Tada odlučuje da se ne posveti sveštenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i historije na zagrebačkoj akademiji i beogradskom univerzitetu[9] radi u advokatskoj kancelariji Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za poslanika u Hrvatskom saboru je izabran i 1865. godine i to kao poslanik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao poslanik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najradikalniji zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim administrativnim i državnim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao sa Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa sve do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao da je glavna i najvažnija stvar osloboditi se austrijskog jarma i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti “dok bude pod Austriom-Madjarijom”. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema “umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari… urotili protiv narodima”. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. juna 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskog i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je zatvoren, a poslije robije ponovo se zapošljava u Šramovoj kancelariji, gdje radi do oktobra 1871. godine. 1869. godine je objavio afirmativni članak o Osmanlijskom carstvu i islamu. Poslije Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovo je zatvoren, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za poslanika u hrvatskom Saboru, čiji je poslanik bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao “buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve”. To dolazi otuda što u drugoj polovini 19. vijeka niko nije tako oštro i argumentovano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog rasapa. Prema Starčeviću sjeme rasapa baciše “Isusovci i Austrija” (Djela III, str. 214.). “A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa.” (Djela III, str. 216.) Vjerovatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba da se traži u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. “Bog i Hrvati” bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod uticajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske klase, bogatije seljake i inteligenciju. U drugoj polovini 19. vijeka Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestovati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a “naročito Serb kao nenarodno i pogrdno”, dok je Slovence smatrao “planinskim Hrvatima”. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to mišljenje. Tako je u listu Sloboda od 23. marta 1883. godine izrazio svoje shvatanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: “Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago… Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju… mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu… Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!…”
Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici sa pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. Sa tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića. Ante Starčević je napisao četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.
Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih teorija iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. “Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena”. 2. “štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima” i 3. “Srbi svi i svuda”.) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskog jezika te onda udara i po samom Srpstvu.
Tokom zime 1849./50. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za štampu te prokomentarisanja detaljnog glagoljskog rukopisa, javne diskusije o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine štampa Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, historiografskom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Ante Starčević je umro 28. februara 1896. godine u Zagrebu, u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, na groblju uz crkvu sv. Mirka, u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

1936 – Charles Jules Henri Nicolle, francuski liječnik i nobelovac

Wikipedia

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh