-TopSLIDEKultura

Dogodilo se na današnji dan – 22. april

22. april (travanj) (22.4.) je 112. dan godine po gregorijanskom kalendaru (113. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 253 dana.

Događaji

1529 – U Zaragozi potpisan ugovor kojim su Španija i Portugal odredili granice interesnih zona u Tihom okeanu.

1915 – Prvi svjetski rat: Njemačka vojska na Zapadnom frontu kod Ypresa prvi put upotrijebila bojni otrov.

1945 – Drugi svjetski rat: Oslobođena Banja Luka.

Rođeni

1451 – Izabela I, kraljica Kastilje, kraljica Aragona
1707 – Henry Fielding, engleski književnik

1724 – Immanuel Kant (22. april 1724 – 12. februar 1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najutjecajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. On je imao veliki utjecaj na romantičke i idealističke filozofe 19. vijeka i njegov je rad bio polazna tačka za Hegela. Sa Hegelom, Fichteom i Schellingom pripadao je klasičnom njemačkom idealizmu ili u njegovom ličnom slučaju transcendentalnom idealizmu. Kantova filozofija može se podijeliti u dva perioda: “dokritički period” i “kritički period”.
U dokritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku kosmosa iznio je u djelu Opća historija prirode i teorija neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755). U ovom djelu on je predvidio postojanje planete Uran, koja će 1881. godine biti i otkrivena.
U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije svojih prethodnika i potpuno prelazi na idealizam. U ovom periodu je napisao svoja najveća djela: Kritika čistog uma – o spoznaji, Kritika praktičnog uma – o etici i Kritika rasudne snage – Kritika moći suđenja o umjetnosti.
U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje) Kant je napravio tzv. “kopernikanski obrt”. Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima spoznaje već obrnuto, predmeti spoznaje se moraju prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Čitava spoznaja se zasniva na apriornim kategorijama i prolazi kroz tri stepena: čulna spoznaja, razumska spoznaja i umska spoznaja.
Kant je dao svoje etičko učenje u djelu “Kritika praktičnog uma” (Kritik der praktischen Vernunft, 1788). U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega to je dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima jedinu svrhu ispunjenje dužnosti odnosno poštovanje zakona. Moralno djelovanje zasniva se na samokontroli jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni imperativ (zakon) Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: “Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih”. Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon uvjet “praktičnog uma”.
Kant je dao svoje mišljenje o estetici u svojoj knjizi “Kritika rasudne snage” ili “Kritika moći suđenja” (Kritik der Urteilskraft, 1790). U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već na nešto čulno ili osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo. Za Kanta država treba da bude država slobode. Njezin cilj je da omogući pojedincima da žive kako žele , unutar privatne sfere,u koju se niko ne može umiješati. Ona se korjenito suprostavlja despotskoj državi, a narocito pokroviteljskoj državi koja tezi da utvrđuje i ostvaruje sreću svojih podanika,ako treba i protiv njihove volje,a u svakom slučaju ne vodeći računa o njihovoj moralnoj i političkoj svijesti. Kako ističe Andre Tosel, kantovska pravna država razdružuje politički autoritet od domaćeg autoriteta oca nad djecom, domaćina nad poslugom,despota nad kmetovima. No glavni način da se izbjegne despotizam jest dioba vlasti. Kant je ne razumijeva kao međusobnu nezavisnost vlasti. Naprotiv, zakonodavna, izvršna i sudska vlast su usklađene i jedna drugoj podređene na način da u svim okolnostima može preovladati volja naroda. Država (civitatis) jest ujedinjenje mnoštva ljudi pod pravnim zakonima. Svaka država se sastoji od tri vlasti ujedinjenu u trostrukoj osobi (trias politica): suverena vlast u osobi zakonodavca, izvrsna u osobi vladaoca i pravosudna u osobi suca. Zakonodavna vlast može pripadati samo ujedinjenoj volji naroda. Jer od nje treba da proizlazi svekoliko pravo, da ta vlast nikom ne smije nanijeti nepravdu. Posljedična tome samo saglasna i ujedinjena volja svih, ukoliko svako odlučuje istu stvar za sve dakle samo univerzalno ujedinjenja volja naroda može biti zakonodavna.
Članovi jednog takvog društva (societas civilis) tj. jedne države, ujedinjeni radi zakonodavstva zovu se građani (cives) a pravna svojstva su: zakonska sloboda da se pokoravaju samo onim zakonima koje su dale svoj pristanak, građanska jednakost koja se za svakoga sastoji u tome da u narodu priznaje kao višega od sebe samo onoga nad kojim ima moralnu moć da mu nametne obaveze koje i ovaj ima nad njim; treće, svojstvo građanske nezavisnosti koje lezi u činjenici da svoje postojanje i očuvanje ne duguju samovolji nekog drugog u narodu, već vlastitim pravima i snagama kao članova zajednice i da ih u pravnim stvarima ne može predstavljati niko drugi. Ove tri vlasti jesu dostojanstva. One sadržavaju odnos izmedju nekog opšteg suverena i mnoštva pojedinca tog istog naroda promatranog kao podanik, to jest odnos izmedju onog koji zapovijeda (imperans) i onoga koji se pokorava (subditus). Cin kojim se narod sam konstituira u državu u pravom smislu rijeci jest prvobitni ugovor prema kojem svi u narodu odustaju od svoje izvanjske slobode da bi je odmah povratili kao članovi zajednice, i ne može se reci da je čovjeku u državi žrtvovao jedan deo svoje prirodne izvanjske slobode u neku svrhu, već je on potpuno napustio divlju i bezakonitu slobodu da bi u nekoj zakonitoj zavisnosti pronašao svoju slobodu, neumanjenu jer ta zavisnost, proizlazi iz njegove vlastite zakonodavne volje.
Tri vlasti su dakle, prvo u odnosu jedne prema drugima kao isto toliko moralnih osoba (potestates coordinate) što znači da svaka čini dopunu drugih dviju kako bi se ustanovljavanje države dovelo do potpunosti ( complementum ad sufficientam.);ali drugo, one su isto tako jedna drugoj podređene (subordinate), tako da nijedna ne može pomažući drugoj, prisvojiti njezinu funkciju već ima svoje vlastito načelo, to jest, svaka zapovijeda u svojstvu posebne osobe, no ipak podvrgavajući se uslovu koji predstavlja volju jedne vrhovne osobe; treće, objedinjavanjem ta dva odnosa one svakom podaniku dodjeljuju njegovo pravo.
Vladalac države (rex, princeps) je osoba (moralna ili fizička) kojoj pripada izvršna vlast (potestas executoria): on je agent države koji postavlja dužnosnike, propisuje narodu pravila prema svako u toj državi može, u skladu sa zakonom, nešto steći ili sačuvati ono što je njegovo. Posmatran kao moralna osoba,on se zove upravno vijeće, vlada. Zapovjedi koje on daje narodu, dužnosnicima i njihovim pretpostavljenim (ministrima) čija je dužnost upravljanje državom, jesu odredbe (a ne zakoni), jer se odnose na odluke u pojedinim slučajevima i daju se kao opozive. Suveren naroda(zakonodavac)ne može dakle u isto vrijeme biti i vladalac, jer je vladalac podvrgnut zakonu i posredstvom zakona obavezan je nekome drugom suverenu. Suveren može vladaocu oduzeti moć, svrgnuti ga ili reformirati njegovu upravu,ali ga ne može kazniti. Ni suveren države ni vladalac ne mogu suditi, već samo imaju moć da postave suce koji du dužnosnici. Narod sam sebi sudi posredstvom onih građana, koji su slobodnim izborom posebno imenovani u tu svrhu kao njegovi predstavnici,i to jos određenije za svaki sudski akt posebno. Presuda je pojedinačan akt javne pravde koji izvršava neki državni upravitelj (sudac ili sud) prema podaniku, to jeste nekome ko pripada narodu i posljedično tome nema nikakve moći, i koji akt se sastoji da mu se prizna ono sto je njegovo. Dakle jedino narod može suditi svakome od njih koji mu pripadaju, makar to bilo na posredan način, zahvaljujući svojim predstavnicima koje sam postavlja (porota).

1870 – Vladimir Iljič Lenjin (Simbirsk, 22. aprila 1870 – Gorki kraj Moskve, 21. januar 1924), ruski revolucionar, državnik, pisac; utemenitelj ideologije lenjinizma; vođa Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Sovjetskog saveza i totalitarnog komunističkog režima.
porodično prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne porodice – otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskoga sistema u simbirskoj guberniji, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, kome je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog učestvovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra II. Uzmu li se u obzir terorističke metode, nasilje i ostracizam kojima je sovjetska država proganjala rodbinu stvarnih i zamišljenih protivnika režima- činjenica da obitelj Uljanov nije snosila nikakve posljedice zbog terorističke djelatnosti Aleksandra Uljanova, te da je Lenjin bez ikakvih ograničenja upisao studij prava iste, 1887. godine na Kazanjskome univerzitetu, dobar je komentar o stepenu malignosti carističkog režima u poređenju sa njegovim sovjetskim nasljednikom. Potkraj iste godine, zbog učestvovanja u studentskim nemirima, Lenjin je isključen sa univerziteta i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.
U martu 1889. porodica Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome univerzitetu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. učestvovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhapšeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoe u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju “Razvoj kapitalizma u Rusiji”, u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.
Pušten u januaru 1900., Lenjin je emigrirao u Švicarsku. Tamo je izdavao sedmičnjak “Iskra” zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom. Osnivače ruske socijademokratije, marksističke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda, Lenjin je sreo još 1895. u Ženevi: po dostupnim podatcima, iako se slagao s njima o glavnim crtama ideološkoga pravovjerja (tada je bila aktualna borba s “revizionizmom” Eduarda Bernsteina, njemačkoga socijaldemkrata i izvršioca Engelsove oporuke, koji je odbacio praktički sve apokaliptičke tonove marksovske historiozofije i savjetovao socijalistima pragmatičnu orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase, ne hajući za kvazireligijsku utopiju komunističkoga besklasnoga društva izraženu u Marx-Engelsovom “Komunističkom manifestu” i Marxovoj “Kritici Gotskoga programa”; svi su se marksistički pravovjernici (Karl Kautsky, Rosa Luxemburg, Georgij Plehanov, Antonio Labriola, August Bebel, Clara Zetkin,..) okomili na revizionističku herezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoeuropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove ideologije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju saradnje s liberalnim strankama. “Iskru” je uređivao zajedno s veteranima ruskoga marksističkoga pokreta (Plehanov, Akselrod, Vjera Zasulič) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov uticaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskoga rata, ruska revolucija 1905., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.

1899 – Vladimir Nabokov, rusko-američki književnik i književni kritičar
1904 – Robert Oppenheimer, američki fizičar
1916 – Yehudi Menuhin, američko-britanski violinisti dirigent
1923 – Paula Fox, američka književnica

Umrli

1994 – Richard Milhous Nixon (Ričard Milhaus Nikson) je bio 37. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Rođen je 9. januara 1913., a umro 22. aprila 1994. godine.
Na dužnost Predsjednika SAD-a je stupio 1969. godine, a ostavku na svoju poziciju je dao 1974. godine, time postavši jedini američki predsjednik koji je odstupio od svog mandata. Kako navode tadašnji mediji, njegova ostavka je bila povezana sa državnim skandalom nazvanim Watergate, a Nixona je indirektno razotkriven kao saučesnik u bezbrojnim kriminalnim radanjama, te aferema sa presluškivanjem snimaka tajne službe.
Također je u dva mandata obavljao dužnost (36.) potpredsjednika SAD-a (1953 – 1961 godine) kao zamjenik Dwight D. Eisenhowera.
Nixon je bio istaknuti diplomata u odnosima SAD-a sa strateškim vanjsko-političkim silama, posebice pregovorima sa Sovjetskim Savezom i Kinom, te američkom uticaju i udjelu u Vijetnamskom ratu.
Kao predsjednik nametnuo je i regulirao cijene i plaće unutar državnog budžeta. Uticao je na reforme u radu socialnih službi uvođenjem indexa (Social Security), a također kreirao je i Supplemental Security Income (SSI).
On je svojom uticajnom politikom uklonio i najmanje preostale tragove dotadašnjeg ekonomsko-društvenog mjerila standarada izraženog u zalihama zlata (gold standard). Također je osnivač Američke agencije za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency ili EPA) te Sindikalnog zdravstvenog osiguranja/ fonda implementiranog kroz Filadelfijski plan (Philadelphia Plan)
Za vrijeme svoje vladavine je uveo tzv. ’’daily press event’’; javno obraćanje medijima i ’’daily message for the media’’ za novinare iz cijele zemlje.

Praznici

Dan planete Zemlje

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close