Hamdija Muratović, stečajni upravnik u FBiH: Samo kod nas stečaj vode akšam-stručnjaci

Stečaj je zakonom utvrđen postupak koji se provodi nad imovinom dužnika radi namirenja povjerilaca. Djeluje sasvim jasno i precizno. Međutim, uprkos jasnim zakonskim okvirima u Zakonu o stečaju, njegovo provođenje je najčešće praćeno brojnim kontroverzama.

(PIŠE: Miren ALJIĆ – Oslobođenje)

O samom stečajnom postupku, o uzrocima njegovog lošeg provođenja u FBiH, te paradoksu da su državna preduzeća najčešće ta u kojima nikad nisu pokrenuti stečaji, iako su uslovi za to postignuti i prije 15 godina, razgovarali smo sa stečajnim upravnikom Hamdijom Muratovićem.

Kupovina glasova

• Stečaj je normalan i u svijetu ustaljen zakonski instrument za revitalizaciju privrednih društava i namirenje povjerilaca od dužnika. Zbog čega se u BiH toliko zazire od stečaja i zašto je toliko omražen?
– Vidite, kod nas firme godinama rade sa dugovima, kasne sa isplatama plata, što je uredu, s obzirom na to da postoji i način kontrolisanog rada pod dugom, ali kod nas se nikada nije o tome radilo. Kod nas se dugovanja potiskuju, zanemaruju, pa se onda desi da za deset godina dođete u situaciju da više ništa ne možete odgađati. Onda se neko sjeti da pokrene stečaj, ali tada je već prekasno. Zakon kaže da se stečaj mora pokrenuti nakon 30 dana od trenutka kad firma postane platežno nesposobna. Kod nas se to dešava pet godina poslije. Nakon što se dugovi nagomilaju, ti onda ne možeš ni pokrenuti stečaj, jer se ispostavi da se iz preduzeća ne mogu namiriti ni troškovi postupka, a kamoli potraživanja povjerilaca i radnika.

• Pojasnite nam kratko koji preduslovi moraju postojati za pokretanje stečaja u jednoj firmi.
– Firma mora ići u stečaj ukoliko nije sposobna da izvršava tekuće dospjele obaveze. Ako ona u 30 dana ne može kontinuirano vršiti svoja plaćanja, ona je ispunila uvjete za stečaj i tu nema odgađanja, barem kad je zakon u pitanju. Tu su i neki drugi uslovi kada već dođe do platežne nesposobnosti. Prvi uslov je da je predlagač ovlaštena osoba, a drugi je onaj osnovni – da li firma u svojoj masi ima za troškove stečajnog postupka. Ako u masi po procjeni nema za troškove, onda su sudovi uveli u praksu da se traži predujam troškova da zainteresirano lice, povjerilac ili dužnik uplati sumu koju sud odredi. Ako se ni to ne dogodi, sud nema instrumente da to prisilno naplati i zaključuje se stečaj.

• Rekoste da se najčešće kasnilo sa stečajima. Kako se moglo dozvoliti da se toliko kasni, s obzirom na to da je zakon jasan o tom pitanju?
– Oni koji su stečajeve prouzrokovali danas mahom sjede u skupštinskim klupama ili na nekim drugim pozicijama sa kojih imaju jake uticaje, pa odatle obilato vrše pritiske. Drugi razlog jeste taj da su oni koji su doveli do stečaja ujedno bili i nadležni za njegovo pokretanje. Umjesto da ga pokrenu, oni su kupovali vrijeme kako bi sve što su uradili, a što je dovelo do stečaja, ušlo u zastaru i kako oni ne bi odgovarali. Agonija u preduzeću se produžava, kupuje se socijalni mir i onda za deset godina sve to uđe u zastaru. Ima još jedan razlog – mi smo jedina zemlja u kojoj stečajeve vode “akšam-stručnjaci”. To su ljudi koji taj posao rade usput, nakon što završe obaveze u preduzećima ili ustanovama koje ih upošljavaju. BiH nema nego nekoliko profesionalnih stečajnih upravnika. To nigdje na svijetu nema. Radi u državnoj službi ili negdje drugo i usput vodi firmu od 60 miliona stečajne mase. Hej, usput! To je državno ludilo.

• Radite li Vi negdje drugo?
– Ne radim. Od 2000. godine, otkako radim kao stečajni upravnik, nigdje drugo ne radim, samo posao stečajnog upravnika. Ima nas tek nekolicina u cijeloj BiH.

• Svjedoci smo protesta koje najčešće organizuju radnici koji dolaze iz preduzeća sa državnim vlasništvom. Zbog čega njima nije bilo u interesu da revitaliziraju firme i pokrenu stečaje?
– Osnovni razlog za to jesu bodovi. Glasovi. Mi u BiH svake dvije godine imamo izbore, a radnici u svim tim preduzećima su bili birači, tako da su im se ljudi sa vlasti dodvoravali i nudili im kratkoročna rješenja da ih smire i kupe. Tako se izbjegavao sudar sa istinom, sa realnosti i firme su dovedene dotle da imaju više dugovanja nego što je njihov ukupan kapital. Evo, tipičan primjer Aide – em je državna, em je 15 godina u agoniji. Ona je dokaz da će na kraju neko platiti račun, koliko god da se on ranije potiskivao. I sami radnici, ne samo u Aidi, doprinijeli su ovakvom stanju, jer su pristajali na parcijalna rješenja.

• Vlada TK-a nedavno je zatražila izmjenu Zakona o stečaju i izmjene u pogledu naplatnog reda i ograničavanja stečaja na pet godina. Je li to neophodno i hoće li se time išta promijeniti?
– Nije u tome problem uopšte i sasvim je jasno da predlagač, odnosno vlast, do danas nije locirao problem. Problem je što se ne kreće na vrijeme sa stečajevima. Ja garantujem da nema potrebe da stečaj traje više od godinu ili dvije, pod uslovom da se otvori na vrijeme. Ako se on ne otvori na vrijeme, onda je sigurno da neće biti završen čak ni u roku od pet godina.

• Zbog čega je to tako? Možete li nam objasniti koje su sve prepreke u pravovremenom okončanju stečaja?
– Ono što javnost mora znati jeste da stečaj ne traje predugo zbog stečajnog postupka, već zbog drugih postupaka, uglavnom izvršnih. Razlika između izvršnog i stečajnog postupka je u tome što se u stečajnom radi o kolektivnom namirenju dva, tri ili pedeset subjekata, dok se u izvršnom namiruje samo jedan. Ti postupci traju po deset godina. Ja imam nekoliko takvih predmeta, u kojima još čekam izvršenja. Stečajni postupak samo implementira te rezultate. Upravo zbog toga je potrebno reći da nisu u pravu svi oni koji optužuju stečajne upravnike i same stečajne postupke za probleme nastale u ovim postupcima.

• Koga treba kriviti?
– Stečajni postupak ima svoje organe. Prvi je sudija i on je taj koji vrši nadzor i vodi cijeli stečajni postupak. Ne vodi upravnik postupak. Upravnik zastupa stečajnog dužnika, a postupak vodi sudija, odnosno sud. Sud ujedno i imenuje stečajnog upravnika, sa liste koju mu da ministarstvo pravde. Treći organ je skupština povjerilaca, odnosno odbor povjerilaca kojemu je skupština povjerilaca dala ovlasti i on odlučuje o svemu. Prema tome, imamo tri organa stečajnog postupka. Po novom zakonu iz 2003, povjerioci su ti koji odlučuju o svojoj sudbini. Onda se da zaključiti da je sav gnjev i radnika i drugih najvećim dijelom neosnovan i prema upravniku i prema sudu.

• Spomenuste neefikasnost sudova, a ranije ste najavili i tužbe protiv određenih tužilaca zbog neprocesuiranja odgovornih direktora ili članova uprava. Jeste li to uradili?
– Što se tiče tužilaštava i tužbi, ja ih i dalje pripremam. Nikako mi nije jasno kako to da tužioci i sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća nisu institucionalno niti ograničeni niti pod kontrolom. Doslovce rade šta hoće. To je anomalija pravnog sustava u BiH. Nek’ me demantuje ko može. Ja sam od VSTV-a BiH jednom prilikom dobio odgovor da tužilac za svoje odluke i mišljenje nikom ne odgovara. To je nemoguće. Šta je on, nepogrešiv? Svaki nosilac vlasti mora biti uokviren u odgovornost. Nema slobode ako neka osoba na vlasti nije ograničena. On nema ograničenja u upotrebi svojih ovlasti.

Uništena privreda

• Hoćete reći da i tužilaštva snose dio odgovornosti za trenutno stanje u privredi?
– Najbolji primjer je Tuzlanski kanton. U njemu je sva privreda uništena, a ne samo da niko nikad nije odgovarao već niko nije ni marku štete namirio za uništenje privrede. Ko je kriv, ko nije, ja ne ulazim u to, međutim, tužilaštvo nije ništa uradilo ni da to ispita. U ratu nijedna cigla nije falila ni sa jednog industrijskog objekta. Danas je to sve devastirano. Kako se to moglo desiti, bez da su određene osobe imale svoje prste upletene u to. Ne prozivam nikog, nek’ se sami prepoznaju. Ne kažem ja da nije bilo objektivnih razloga, poremećeno je i tržište, raspale su se države, imamo zastarjelu tehnologiju, ali ima i ljudskog uticaja. Upravo u svemu ovome leži i odgovornost tužilaštva. Sve prijave dolaze na jedno mjesto. Šta oni rade s njima?

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close