Dogodilo se na današnji dan – 20. mart

20. mart (ožujak) (20.3.) je 79. dan godine po gregorijanskom kalendaru (80. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 286 dana.

Događaji

1413 – Henrik V postao kralj Engleske
1933 – Dovršena izgradnja prvog nacističkonjemačkog koncentracijskog logora u Dachauu
1987 – Antiretroviralni lijek AZT postao prvi antiviralni medikament odobren za upotrebu protiv HIV i AIDS
1995 – Sekta Aum Shinrikyo izvršila u tokijskoj podzemnoj željeznici napad otrovnim plinom sarinom u kojem je poginulo 12 ljudi i ozlijeđeno više od 6000

Rođeni

43 p.n.e. – Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso), kraće Ovidije ili Ovid (Sulmona, stotinjak kilometara od Rima, 20. svibnja 43. pr. Kr. – Constanţa, Rumunjska, po. Kr.).
Rodio se u gradiću Sulmoni god. 43. pr. Kr. u bogatoj viteškoj obitelji. U Rimu pohađa studij retorike jer mu otac želi da postane advokat; ali Ovidija to nije pretjerano zanimalo jer je od mladosti naginjao pjesništvu kome se posvetio s velikim i brzim uspjehom. Kao dvadesetogodišnjak počinje stjecati priznanje posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina, u kojemu se upoznao s Tibulom kojega je, nakon njegove rane smrti, proslavio dirljivim epikedijem (pjesmom tužaljkom za umrlim). Ubrzo se proslavio svojim erotskim elegijama u galantnu rimskom društvu kome je Ovidije umio postati pjesničkim tumačem.
Ovidije oko 3. po. Kr., nakon Mesaline smrti, mijenja tematiku svojih djela. Napušta frivolne teme i posvećuje se pisanju velikog spjeva u 15 knjiga pod naslovom Metamorfoze. Taj skup mitova positže veliku popularnost i jako se proširio u srednjem vijeku. Uz to je započeo i Faste, pjesnički pregled rimskoga kalendara. Upravo dok je radio na zadnjem djelu, koje je ostalo nedovršeno, Ovidije je bio zatečen carskom naredbom koja ga je osudila na progonstvo.
8. po. Kr. po Augustovoj je zapovijedi bio udaljen u Tome, gradić na obali Crnoga mora, u zemlji Geta. Motivi za tu kaznu jedina su tamna i nejasna točka u pjesnikovu životopisu u 10. elegiji 4. knjige Tristia, u kojoj je pružio mnoštvo pojedinosti iz svog života. U elegijama iz progonstva spominje samo augostovu srdžbu (laesus) koju su izazvala duo crimina: carmen et error. Općenito se motivacija za njegov izgon nalazila u optužbi za nemoral zbog njegova mladenačkog djela Ars amatoria, no vremenska je podudarnost s istodobnim progonstvom careve unuke Julije potakla neke na pomisao da je bio upleten u neki od dvorskih skandala povezan s njezinim razvratnim životom. Nakon Augustove smrti god. 14., Ovidije se ponovno ponadao da će se moći vratiti u Rim, ali i novi princeps Tiberije ostao je neumoljiv i Ovidije je umro u izgnanstvu 17. ili 18. godine poslije Krista.

1725 – Abdulhamid I, osmanski sultan

1828 – (na slici) Henrik Johan Ibsen (Skien, 20. ožujka 1828. – Kristijanija (Oslo), 23. svibnja 1906.) norveški je književnik koji je svojim stvaralaštvom imao veliki utjecaj na modernu dramu.
Njegov rad je priznat u cijelom svijetu, a njegova djela izvode se u kazalištima na svim kontinentima. Pisao je psihološke drame i društvenokritičke komade koji su prokrčili put naturalističkom stilu u drami, analizirajući moralne probleme. Izvršio je velik utjecaj na kulturni život u nordijskim zemljama, kao i na Englesku, Njemačku i Francusku književnost. Za svoje drame uzimao je teme iz najbliže okolice. Naročito je majstorski obradio ženske likove. Tokom decenija djela su mu različito tumačena, to se naročito odnosi na socijalno-kritičke i simboličke drame, često smatrane mračnima. Za njih je on sam rekao da u njima postavlja pitanja ali ne daje odgovore.
Nadahnut skandinavizmom piše djela: Gospođa Inger iz Estrota, Pretedenti na prijestolje i Ratnici na Helgolandu. Piše i drame iz tada suvremenih tema, npr. Ljubavna komedija – djelo je satira na malograđanski brak. U istom duhu napisao je i snažnu realističku komediju Društvo mladih, gdje izvrgava ruglu liberalne političare. U Stupovima društva žigoše nepoštenje u ekonomsku životu. Pod utjecajem Darwina ove teorije piše Sablasti i daje sliku braka u dekdadenciji. Zatim je napisao duhovitu satiru Narodni neprijatelj o odnosu konzervativne većine i radikalne manjine. U svojim kasnijim djelima Divljoj patki i Romersholmu produbljuje ličnosti i njihov karakter te u naturalističkom obliku uvodi simbolizam. U Gospođi s mora i Hedi Gabler nagoviještava modernu psihologiju i u određenoj mjeri Freuda i Adlera. Preminuo je 23. svibnja 1906. godine u 78-oj godini života u Kristianiji.

1831 – Isabel Burton, britanska autorica putopisa
1915 – Svjatoslav Richter, sovjetski pijanist
1919 – Gerhard Barkhorn, njemački pilot
1937 – Krzysztof Kowalewski, poljski glumac
1949 – Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i kardinal
1957 – Spike Lee, američki režiser
1961 – Jesper Olsen, danski nogometaš
1974 – Carsten Ramelow, njemački nogometaš

Umrli

1413 – Henrik IV (3. april 1367 – 20. mart 1413) je bio kralj Engleske. Poznat je i pod imenom Henry Bolingbroke, budući da je rođen u dvorcu Bolingbroke.
Sin je Ivana od Gaunta, vojvode od Lancastera, i Blanke Lankasterske, a unuk Edvarda III. Tokom djetinjstva odrastao je zajedno sa svojim prethodnikom, Rikardom II, ali su se tokom života razišli pošto je Henrik bio oštri Rikardov oponent.
Rikard II ga je zajedno sa ocem protjerao, te mu 1399. godine, nakon očeve smrti, uskratio pravo nasljedstva. Henrik je zato uz pomoć francuskog kralja pokrenuo vojni napad na Englesku, nadmudrio Rikarda II, uhvatio ga i prisilio na abdikaciju, poslije koje je zatvoren i umro. Henrik je okrunjen 13. oktobra 1399. godine kao Henrik IV i bio je začetnik engleske kraljevske dinastije Lancaster.
Početak Henrikove vladavine obilježen je pobunama Owaina Glyndwra, koji se sam proglasio princom od Velsa i nasljednikom krune, te moćnog Henryja Percyja, grofa od Northumberlanda. Naime, Henry Percy bio je na čelu moćne veleposjedničke obitelji, koja je na sjeveru Engleske raspolagala velikom moći.
Percyji su u početku poduprli Henrikovo preuzimanje prijestolja, ali su se, bijesni zbog toga što je odbio ispuniti njihove zahtjeve, 1403. godine pobunili i sklopili savez sa Glyndwrom. Henrik je odlučno odgovorio porazivši i ubivši u bici kod Shrewsburyja nasljednika porodice Percy, samog Henryja Percyja, prisilivši njegova oca, grofa od Northumberlanda, da raspusti svoju vojsku. Isti je 1405. godine organizirao novu pobunu s Glyndwrom, nadbiskupom Yorka Scropeom i Edmundom Mortimerom, grofom od Marcha, koji je polagao uvjerljivo nasljedno pravo na krunu, s obzirom da je bio potomak trećeg sina Edvarda III, dok je Henrik bio potomak četvrtog sina. Henrik je uspio suzbiti i ovu pobunu kao što je 1408. suzbio i treću pobunu grofa od Northumberlanda. Tada je isti grof poražen i ubijen na Bramham Mooru.
Henrik je također tokom svoje vladavine bio suočen i sa slabljenjem engleskog položaja u Irskoj, francuskim napadima na engleske posjede u Akvitaniji, te sukobom sa Škotskom, budući da je od 1406. godine Henrik držao škotskog kralja Jakova I kao zatvorenika.
Henrik je imao teških zdravstvenih problema u vidu kožne bolesti i, pretpostavlja se, epileptičnih napada, što je 1413. godine dovelo do njegove smrti. Naslijedio ga je sin iz prvog braka, Henrik V.

1894 – Lajos Kossuth, mađarski političar
1968 – Carl Theodor Dreyer, danski filmski režiser
1977 – Sulejman Bajraktarević, bosanskohercegovački putopisac, pjesnik i prepisivač Kur'ana
2004 – Juliana I, holandska kraljica

Wikipedia