Gojko Berić: Taj bezvrijedni građanin

Zašto bi stranci, kao što nam je to već bezbroj puta rečeno u lice, bili veći Bosanci i Hercegovci od naših političkih lidera ili od nas samih?

Sedamnaest i više godina nakon završetka rata polovina Bosne i Hercegovine je u političkom haosu, a druga polovina u močvari Dodikovih promašenih ciljeva.

U Federaciji je na djelu galopirajuće zaoštravanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa – koji su se, kako ih doživljava mostarski intelektualac i sveučilišni profesor Mile Lasić, transformisali u tzv. begovsku demokraciju – a u Republici Srpskoj sudar dva nacionalistička bloka, Dodikovih socijaldemokrata i ojačalih esdeesovaca Mladena Bosića. Dejtonski mirovni sporazum nije doveo do očekivanih promjena tadašnjih etničkih pozicija Bošnjaka, Srba i Hrvata. One su do danas u biti ostale iste. Bošnjaci su svoju političku energiju trošili igrajući na dvije karte: na učvršćivanje države i njegovanje mita o vlastitoj žrtvi. Na prvi pogled, ovaj izbor je bio posve logičan, ali je rezultat bio skroman. Prva karta je donijela sitan ćar, a druga se pokazala kao kontraproduktivna po obnovu vitalnosti i elana vlastitog naroda. Srbi su u svakoj prilici, koliko god je to bilo moguće, vozili u suprotnom pravcu, označivši kao krajnji cilj izdvajanje svog etnički ratom očišćenog teritorija iz pravnog i političkog okvira Bosne i Hercegovine. Promašaj je bio unaprijed zagarantovan. Hrvati su najčešće gledali u leđa Srbima, pokušavajući da steknu sličan status, po cijenu pune lojalnosti prema Sarajevu. I njihov neuspjeh bio je potpun.

Pa ako stvari stoje tako, posve je razumljivo što država i danas liči na onaj pohabani automobil koji je “vozio” Alija Izetbegović, žaleći se kako se nikad ne zna kada će vozilo stati a kada će i kako ponovo krenuti. Ali, nije li van svake pameti da to vozilo stoji čak češće i duže nego deset godina ranije, iako je međunarodna zajednica uložila i trud i pare u njegovu reparaciju. Kad se pod ukupno stanje podvuče crta, dolazi se do zaključka da više ničije namjere nisu jasne. Iz Bruxellesa je ovog utorka stigla deprimirajuća izjava Jelka Kacina. “U ovom trenutku za Bosnu i Hercegovinu nema rješenja”, poručio nam je slovenački diplomata. Iste večeri oglasila se i naša stara poznanica Doris Pack, ljuta što se Amerika umiješala u rješavanje krize u Federaciji BiH, “jer ona tamo ništa neće učiniti”. Packova je i dalje uvjerena da samo Evropa može pomoći Bosni i Hercegovini da stane na noge. Do sada za to nije bilo dovoljno dokaza, ali se nadamo da stvar još nije propala.

U arsenal zbunjujućih otkrića međunarodnih predstavnika spada i izjava bivšeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga, koji je jednom prilikom rekao: “Kao visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nailazio sam na totalno nerazumijevanje, na potpuno hladan i ignorantski odnos sa važnim evropskim zemljama, pa i sa Njemačkom, a nije mi aplaudirala čak ni vlastita porodica.” I njemački diplomata je bio podozriv prema namjerama Washingtona da ovdje bilo koju stvar dovede do kraja: “Amerika neće riješiti problem Bosne i Hercegovine tako što će svake godine u Sarajevo slati nove diplomate koje će tamo držati optimistične, ali neefikasne govore, a da praktični dio posla obavi Evropa.”

Ali, zašto bi stranci, kao što nam je to već bezbroj puta rečeno u lice, bili veći Bosanci i Hercegovci od naših političkih lidera ili od nas samih? Nisu stranci bili ti koji su svih ovih godina predano radili na etničkoj i vjerskoj homogenizaciji Bošnjaka, Srba i Hrvata, već su njeni zidari bili ovdašnji politički i vjerski poglavari, često uz provokativne i uvredljive “dosjetke” na račun drugih. U glavama većine građana taj identitet se ustoličio kao identitet krvnih zrnaca, jedini priznati znak njihovog međusobnog raspoznavanja. A upravo se ta homogenizacija pokazala kao otrov u organizmu zajedničke države, bilo kao pokušaj da se u njoj ostvari prevlast, bilo kao nastojanje da se zajednička država razvali. Sudar tih dviju koncepcija doveo je do toga da više od polovine građana ne doživljava postojeću državu kao svoju, dok većina ostalih ne posjeduje političku svijest o modernoj državi. Razumijevanje moderno uređene države ne zahtijeva bogzna kakvu pamet, nego je riječ o tome da našim političkim elitama tako uređena država ne odgovara, jer bi ih njeni zakoni i norme ponašanja uklonili sa scene.

Kakav to nerješivi rebus predstavlja izvršenje presude Sejdić – Finci? Moramo li zvati sto najpametnijih ljudi današnjeg svijeta da dođu i pomognu nam da taj rebus riješimo, pošto nam to više od tri godine ne polazi za rukom? Ne moramo, jer je stvar prosta k’o pasulj i može se raspetljati bez ikakvog intelektualnog napora, takoreći za pet minuta. Zar u 21. stoljeću može biti ičeg spornog u zahtjevu da se, nakon što se kolač političke moći podijeli na tri “konstitutivna” komada, nešto mrvica ostavi i onima koje nazivamo “ostali”? I da se onda ta odredba implementira u postojeći Ustav. Prirodno je i logično da se to učini bez ikakvog odgađanja, ali nacionalističke oligarhije vide u tome sipanje vode u njihovo etnički čisto vino i “podmukli” pokušaj da se pravo građanina pojedinca izjednači sa svetim kolektivnim pravom etničke homogenizirane zajednice, za koju je osviješteni građanin bezvrijedan. Ako na kraju na to ipak pristanu, to neće učiniti sopstvenom voljom, već pod pritiskom međunarodnih faktora.

Šta god da se desi, ostaće sumnja u njihove iskrene namjere da se uhvate posla i počnu zemlju pripremati za pridruživanje Evropskoj uniji. Ali, čak ni taj historijski cilj nije glavni razlog koji promjenu Ustava čini nužnom. Bolji ustav nam treba kako bi od Bosne i Hercegovine stvorili sređenu političku zajednicu, koja će nam svima biti mnogo logičnija, efikasnija i jeftinija od ove u kojoj većina ljudi živi sa pasjim raspoloženjem. Ustav sačinjen u Daytonu potvrdio je da su Srbi Srbi, Bošnjaci Bošnjaci, a Hrvati Hrvati – što smo znali i bez gospodina Holbrookea – ali nije odgovorio na pitanje našeg identiteta kao države, nije osigurao kontrolu vlasti, niti je zaštitu građanskih sloboda i prava učinio obavezujućom svugdje i za svakog. Valjda je zato toliko prirastao srcu Milorada Dodika, samoproglašenog čuvara Karadžićeve tvorevina i dejtonskog pečata.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close