Kao i širom svijeta, tako i u Bosni i Hercegovini, danas se obilježava Osmi mart – Međunarodni dan žena.
Brojni slučajevi femicida u BiH – počevši od zadnjeg u Tuzli, ubistva Tuzlanke Selme Baluković, preko ubistva i njene sugrađanke Amra Kahrimanović, te do onog, možda i najbrutalnijeg u Gradačcu, ubistva Nizame Hećimović, potiču bh. građanke da se zapitaju: Ko će ih zaštititi te imaju li danas razloga za slavlje?
O ovim temama, povodom Osmog marta, portal Žene.ba su razgovarale sa psihoterapeutkinjom i psihologinjom Nerminom Vehabović – Rudež.
Za početak, važno je, objašnjava nam, razlikovati femicid od drugih slučajeva ubistva žena.
“Femicid je zločin izvršen iz mržnje prema djevojkama i ženama i, to nije isto kao ubistvo počinjeno iz nekih drugih razloga nad ženada. Femicid je dakle, ubistvo iz mržnje muškarca prema ženi, ali i žene prema ženi, dok je nasilje nad ženama jako prisutno u našim međuljudskim odnosima i ali nije toliko vidljivo.“
O razlozima zbog kojih kažemo da je nasilje društveni problem, psihoterapeutkinja Rudež nam ističe, prvenstveno, važnost prepoznavanja, dolaska u susret, kontakt ili odnos sa nekim ko mrzi ili osjeti da mrzi žene.
“Važno je i kada se nađete u ljubavnom odnosu znati prepoznati da nešto nije adekvatno za vas i na vrijeme izači iz tog odnosa.”
Druga stvar je, priča nam, kada se nasilje dešava, znati kako ide proces prijavljivanja – gdje se traži pomoć itd.
Također, kako ističe, obaveza je građana da prijave svaku vrstu nasilja kojoj svjedoče ili koju su čuli – prijava može biti i anonimna.
“Znači, kada se čuje iz stana da neko vrišti, da neko plače, onda je adekvatno i obavezno pozvati policiju. To je ono što mi možemo uraditi. Ali, mi na ulici ne možemo tako lako prepoznavati nasilnike – ne možemo vidjeti u direktnom kontaktu osobe koje su žrtve, izuzev ako nam to ne kažu. Profesionalaci koji najčešće dolaze u kontakt sa žrtvama, moraju se educirati za rad sa žrtvama nasilja, da znaju prepoznati te, čak i nevidljive, signale kod osoba. Takve osobe su recimo ljekari porodične medicine, ljekari hitne pomoći, psiholozi. Znači, samim time što ste ljekar i psiholog ne znači da ćete moći prepoznati tek tako nasilni obrazac, odnosno, ponašanje osobe koja je žrtva nasilja.”
Žrtve nasilja, također, rijetko govore o tome šta trpe – one nikada, kako nam priča Rudež, neće ispričati da su žrtve nasilja odmah, posebno ako su to prvi mjeseci ili godine veze ili braka – one će se češće žaliti na glavobolje, anksioznost, na gubitak volje i neke bolove u tijelu, posebno ako se radi o psihičkom nasilju koje je teško vidljivo drugoj osobi.
Kada je u pitanju fizičko nasilje, Rudež objašnjava kako ga možemo prepoznati kroz povrede sa kojima žena može doći u hitnu pomoć, ali i da žena žrtva nasilja vrlo često te povrede objašnjava time da je “pala niz stepenice, udarila se od neki predmet slučajno” i slično.
“Da je prepoznavanje jednostavno, to bi riješilo sve naše probleme u vezi sa nasiljem u porodici, barem većinu, ili preduprijedilo femicid. MI psihološko nasilje nad drugom osobom baš i ne možete prijaviti, jer je to poprilično nedokazivo, i uvijek žrtva, zbog straha od nasilnika može to opovrgnuti, reći da se ne radi o nasilju”, kaže Rudež.
Razlozi zbog kojih žene ostaju uz nasilnika: Možda će me ubiti…
Žene se, kaže nam, plaše prijavljivati nasilje jer se, prvenstveno, boje da im neće niko povjerovati, jer je uvriježeno – da je žena kriva kada je muškarac udari, a moramo, dodaje, početi od činjenice da muškarac nije vlasnik žene, niti je žena vlasnica muža i da niko nema pravo drugoga fizički I psihički maltretirati.
Sramota je, nastavlja, drugi razlog – boje se da će se saznati njihova intima, a time žele zaštititi sebe i svoju porodicu od tračeva i osude.
Zatim, još jedan od razloga jeste uvjerenje da će se nasilnik promijeniti I vrlo često žene ostaje u nasilnom odnosu u odnosu jer vjeruju da bi on mogao biti dobar, samo kada bi mu se malo pomoglo da se promijeni.
Iako sve manje primijetan razlog, i dalje je prisutna, dodaje Rudež, ekonomska nesigurnost – žene se boje kako će nastaviti život bez sredstava za život ukoliko nisu ekonomski nezavisne.
Još neki razlozi za ostajanje u nasilnim partnerskim odnosima jesu strah od promjene ili uvjerenje žene da je “niko neće voljeti kao što je nasilnik voli”, te jedno, ne tako rijetko, uvjerenje da se djeca najbolje odgajaju u braku, i samim tim da, recimo, majka žena želi da djeca imaju oca – bez obzira kakav on bio.
I, posljednji razlog za ostajanje uz nasilnika, navodi Rudež jeste strah od posljedica, koji je posebno izražen u zadnjem periodu a to je da bi je nasilnik mogao ubiti ako bi otišla od njega.
Vehabović-Rudež također ističe i kako roditelji i uža porodica prečutno “prisiljavaju” ženu da ostaje u nasilnom braku – vjerujući kako svi brakovi prolaze kroz krize, da se treba malo strpiti i da su to su to bubice njenog muža, da će to proći.
“I ta patrijahalna uvjerenja, u kojima je muškarac vlasnik žene i dalje su na snazi, samo lijepo umotana. Tako da ćete vi vidjeti i kod žene koje dođu u susret sa žrtvom nasilja da su vrlo često na strani nasilnika, da osuđuju žrtvu, da traže razloge u žrtvinom ponašanju za nasile kojem je izložena – one vjeruju da joj se tako ‘zalomilo’ i da bi se trebala negdje čak malo i pretrpiti, ali i da je bila izazivač muškarčevog ponašanja”, zaključuje Rudež.
(Vijesti.ba)
