logo
bios

Dogodilo se na današnji dan – 18. februar

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pon, feb 17th, 2020

18. februar (veljača) (18.2.) je 49. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 316 dana (317 u prestupnoj godini).

Događaji:

1930. – Astronom Clyde W. Tombaugh iz Arizone otkrio je planetu Pluton. Pluton je deveta velika planeta po udaljenosti od Sunca. Oko Sunca obilazi na prosečnoj udaljenosti od 395 astronomskih jedinica, po prilično izduženoj i relativno strmoj putanji, za 248 godina i 5 mjeseci. Vidljiv je samo većim teleskopima. Prečnik mu iznosi 5.700 km. Pluton je druga planeta po veličini, polazeći od najmanje.

1932. – Japansko Carstvo uspostavilo je Mandžukuo, marionetsku državu u sjeveroistočnoj Kini tokom Kinesko-japanskog rata.

1979. – Pao je snijeg u Sahari.

Rođeni:

1516.- Marija I, engleska kraljica;
1745.- Alessandro Volta, italijanski fizičar;
1896.- André Breton, francuski književnik;

1898.- Enzo Anselmo Ferrari (Modena, 18. februar 1898. – Modena, 14. august 1988.), italijanski automobilist i osnivač automobilske firme “Ferrari”
Godine 1929. osnovao je vlastitu automobilsku momčad “Scuderia Ferrari”, koja je danas jedna od najuspješnijih u Formuli 1.

1916.- Zija Dizdarević rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje se njegova porodica preselila 1920.
Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen.

1932.- Miloš Forman, češki režiser, scenarist i glumac;
1933.- Yoko Ono, japansko-američka pjevačica i umjetnica;
1938.- István Szabó, mađarski režiser;
1943.- Borislav Paravac, bosanskohercegovački političar;
1954.- John Travolta, američki glumac i plesač;
1964.- Matt Dillon, američki glumac;
1978.- Oliver Pocher, njemački zabavljač i komičar;

Umrli:

1546 – Martin Luther (rođen 1483. preminuo 1546.) je bio njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija duboko je uticala na političke, ekonomske, obrazovne i jezičke prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od krucijalnih figura evropske historije. Martin Luther rođen je 10. novembra 1483. godine u mjestu Eisleben. Osnovno i srednje obrazovanje Martin Luther sticao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. Godine 1501. u dobi od 17 godina upisao se na univerzitet u Erfurtu. Njegov otac Hans Luther, porijeklom iz seljačke porodice, bio je rudar u rudniku bakra u području Mansfelda.
Martin Luther namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljetu 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa augustinskom redu u Erfurtu. Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegovog oca. Kasnije će taj svoj potez Luther objašnjavati reakcijom na neke događaje iz svog života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao. Ipak 1507. godine je zaređen, a Lutheru je ponuđeno da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih univerziteta koje su utemeljili redovnici. Godine 1508. postavljen je u službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom univerzitetu u Wittenbergu (osnovano 1502.). Diplomirao je teologiju 1509. i vratio se u Erfurt, gdje je boravio do 1511. godine.
U novembru 1510., zbog poslova svog reda, posjetio je Rim gdje je vršio dužnosti uobičajene za sveštenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva. Godine 1511. postao je profesor biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas Luther je postao aktivni propovjednik, učitelj i administrator. Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već darom božije slave, koju oni prihvaćaju u vjeri. U to vrijeme razgranalo se trgovanjem indulgencijama (oprostima). Duboko ogorčen takvim načinom davanja oprosta Luther je 31. oktobra 1517. na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Zanimljivo je spomenuti da prethodno opisani događaj Luther nijednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Lutherov proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je Luther napisao na latinskom jeziku) te proširen širom Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom (Tommaso de Vio) ostao je čvrsto pri svojim tezama.
Kada je 1520. papa osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschaft der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmenschen), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutrašnju religioznost daje neposredno sam Bog. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti doprinijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil. Krajem 1520. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u januaru 1521. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decret Romanum Pontificem. Car Karlo V, kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u aprilu 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (Reichsacht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.
Oženio se 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. Na vjerskom planu međutim Luther je doživljavao sukobe i unutar svog pokreta te se tako razišao s revolucionarnim Münzerom, kao i sa drugim velikim reformatorima svog vremena – Erazmom Roterdamskim i Zwinglijem. Luther je oštro istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristaša bio je Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augusburgu 1530. godine, a na koji Luther nije mogao doći jer je prognan. Godinu dana ranije, 1529., Luther je objavio svoju najpopularniju knjigu – Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju evangeličke reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom. Godine 1532. Luther prevodi Stari Zavjet s originalnog hebrejskog na njemački. Iste godine djelo je i objavljeno. U međuvremenu njegov se uticaj raširio širom sjeverne i istočne Evrope. Razlog tome bio je taj što je branio nezavisnosti vladara od crkvenog nadleštva (kasnije će taj njegov stav biti intepretiran na načine suprotne njegovoj prvobitnoj namjeri). Kada je 1525. planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim kada je ustanak zahvatio i protestantska područja izrazito oštro je istupio protiv ustanika i čak pozivao da pobunjenike treba daviti, klati, tajno i javno, ko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati.
Do 1537. godine Lutherovo zdravlje bilo je ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod papinskog uticaja, kao i oni potezi koje je on smatrao pokušajem Jevreja da iskoriste konfuziju među kršćanima i ponovo otvore pitanje Isusova poslanstva. Smatrajući i sebe odgovornim za nastalu situaciju napisao je oštru polemiku protiv Jevreja, kao i polemike protiv papinstva i radikalnog krila reformista – anabaptista. U zimu 1546. godine Luther je zamoljen da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako star i bolestan, krenuo je na put, razriješio spor i umro 18. februara 1546. u Eislebenu.

1564 – Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni bio je italijanski renesansni slikar, skulptor, arhitekt i pjesnik. Sama količina umjetničkih djela na svakom polju umjetničkog stvaralaštva za vrijeme njegovog dugog života je zadivljujuća. Kada se uzme u obzir količina prepiske, skica i preživjelih sjećanja on je najbolje dokumentovani umjetnik iz 16. vijeka. Dva njegova najpoznatija djela, “Pietà” i “David” su izvajana u njegovim kasnim dvadesetim u ranim tridesetim godinama.
Michelangelo je također stvorio dva najuticajnija fresko slikarska djela u historiji zapadne umjetnosti: scene iz “Postanka” na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu u Rimu i Posljednji sud na oltarskom zidu kapele. Kasnije u životu, dizajnirao je kupolu bazilike Svetog Petra u Vatikanu i doveo do revolucije u klasičnoj arhitekturi sa svojim izumom džinovskog reda pilastrima.
Za života, Michelangela su često nazivali “Il Divino” (“božanstveni”), odgovarajući nadimak koji je dobio zbog intenzivne duhovnosti u njegovim djelima.
Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. Zbog toga vjerovatno upravo njegove skulpture odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinisane gromade kamena ili mramora. U ovom periodu Michelangelo je završio “Bogorodicu na stepeništu” (1490-1492) i “Borba kentaura” (1491-1492). ‘Kentauri’ je djelo naručeno od strane Lorenza de Medicija. Umjetnik je postao kao sin Lorenzu, a nakon Lorenzove smrti 8. aprila 1492. Michelangelo napušta dvor Mediċija. U narednim mjesecima proizveo je drveno “Raspelo” 1493. To je bio dar zahvalnosti prethodnoj crkvi “Santa Maria del Santo Spirito” gdje mu je dozvoljeno da obavi studije anatomije na leševima crkvene bolnice. Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo Pietà, koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
Vrativši se u Firencu 1501, isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma 15. vijeka. David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina. U to vrijeme on je naslikao i čuveno djelo “Svetu porodicu”. Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u palati Vecchio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa Pisom kada je neprijatelj iznenadio vojnike za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije.
Poslije toga papa Julije II povjerio mu je izradu svoje grobnice, posao kojim se s prekidima bavio 40 godina. Uskoro je započeo i ukrašavanje svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerovatno kratko vrijeme završio tu “ogromnu biblijsku simfoniju”. Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo veličanstvenu statuu Mojsija. Michelangelova karijera arhitekte počela je 1520. kapelom porodice Medici u Crkvi sv. Lovre u Firenci, gdje su se arhitektura i kiparstvo trebali nadopunjavati. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu. Kupola “Crkve svetog Petra” bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Posljednji sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim će se razvijati italijanska umjetnost u sljedećem vijeku. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz opušteno tijelo Donatellove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao “tamnica duše”.
Naime, u krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Mediċija oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju – neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala uticaja na grčku skulpturu jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke misli imala jak uticaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi nadgrobnih spomenika Lorenza i Giuliana Medicija. Grobnica Mediċi sastoji se od statue pokojnika u sjedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih statua Dana i Noći na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj mjeri, ali, uprkos tome, cjelina čini jasnu vizuelnu cjelinu, jer sve tri statue obrazuju trougao i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kosmičku suprotnost smiraja Dana i Noći. Michelangelo je umro 18. februara 1564. u Rimu, a dan poslije smrti sahranjen je uz velike počasti u crkvi Santa Croce u Firenci. Manje je poznato da je on dizajnirao uniforme Švicarske garde, koje su ostale nepromijenjene do danas. Jedna od osobina koje su najviše divile njegove savremenike je bio njegov “terribilità”, osjećaj koji izaziva strahopoštovanje raskoši. Bilo je pokušaja kasnijih umjetnika da oponašaju Michelangelov strastven i vrlo lični stil koji je doveo do velikog pokreta u zapadnoj umjetnosti nakon visoke renesanse, manirizma.
Bio je jedinstven renesansni umjetnik, a dvije biografije su objavljene za vrijeme njegovog života. Giorgio Vasari njegov biograf nazvao je njegov ​​rad vrhuncem svih umjetničkih dostignuća od početka renesanse. Ovaj stav je potvrđen u historiji umjetnosti u narednim vijekovima.

1997 – Bozorg Alavi, iranski pisac i politički intelektualac

Praznici

Međunarodni dan biološke kontrole

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh