‘Brat je mio koje vere bio’ napisano je ispod možda i najpoznatije karikature Petra „Pjera“ Križanića, najvećeg jugoslovenskog karikaturiste. Naravno, iz „one Jugoslavije“, kraljevine. U „onoj drugoj“ se nije baš moglo ovako direktno sprdati
Sprdanje je možda malo preteška riječ budući da se radilo o stvarima koje su zagorčavale živote ljudima. Dok je službena politika bila o „bratstvu i slobodi Južnih Slavena“, isti ti Južni Slaveni su se uporno „mlatili“ i mlatili (i preneseno i direktno) po gotovo svim pitanjima te države. Posebno su se sukobljavale vjerske zajednice i politika upletena u iste. Srpska pravoslavna crkva bila je direktna ispostava najradikalnijih desničara u Srbiji, HSS se „mlatio“ s Katoličkom crkvom koja je podržavala Hrvatske radikale, a Islamska vjerska zajednica bila je poligon za obračune režima i Jugoslovenske muslimanske organizacije.
Sve to Pjer Križanić fantastično je prikazao svojom čuvenom karikaturom. Međutim, slabo je poznato kako se stvarno i desilo nešto takvo – mlaćenje vjerskim predstavnika križevima. I to s mnogo težim posljedicama nego natezanje u Kraljevini Jugoslaviji.
Još od prvih podjela unutar kršćanstva otvorilo se pitanje prava upravljanja nad svetištima u Jeruzalemu. Dok je Jeruzalemom vladao Bizant, pravo upravljanja dobijala je ona struja koja je bila službena, carska. Nakon muslimanskih osvajanja, novi gospodari se nisu previše petljali u unutar-kršćanske sukobe vodeći se logikom: „Ne pravi sebi dodatne probleme“. Ipak nisu mogli izbjeći ulogu arbitra koja se uglavnom završavala na tome: „Neka svima po malo“.
Međutim, bilo je i drugačijih primjera. Fatimidski kalif Al-Hakim, tadašnji gospodar Sirije i Palestine, naredio je 1009. godine rušenje Crkve Svetog Groba u Jeruzalemu što je sablaznilo Europu i poprilično utjecalo na početak križarskih ratova, uz sve druge razloge. Kalifa su čak i muslimanski učenjaci nazivali luđakom zbog takve nasilne vjerske politike.
Dolaskom križara, nastavljena je ista ta politika samo s druge strane. Upravljanje svetištima potpuno je predano latinskom jeruzalemskom patrijarhu. Uprava se mijenjala nekoliko puta kako su se mijenjale prilike. Svoje politike upravljanja uspostavljali su redom Saladin, Memluci i na kraju Osmanlije. I tako sve do 19. stoljeća.
Po ugovoru iz Kučuk Kanadžija ključevi Crkve Svetog Groba bili su kod pravoslavnog klera, a latinski kler imao je svoje ključeve unutrašnjih vrata, ali ne i vanjskih
Propadajuće Osmansko Carstvo više nije imalo snage spriječiti miješanje drugih sila u svoje unutrašnje probleme i nametnuti samostalnu politiku svojim stanovnicima. U širokoj lepezi platformi za obračunavanje europskih država u Osmanskom Carstvu došlo se i do pitanja uprave nad svetištima u Jeruzalemu. Po ranijem Ugovoru iz Kučuk Kanadžija Rusija je imala ekskluzivno pravo zaštite pravoslavaca u Osmanskom Carstvu. Po istom ugovoru ključevi Crkve Svetog Groba bili su kod pravoslavnog klera, a latinski kler imao je svoje ključeve unutrašnjih vrata, ali ne i vanjskih.
Agresivni francuski car Napoleon III uspio je natjerati osmansku vladu, Portu, da upravu nad Crkvom Svetog Groba preda latinima, šaljući ratni brod Carlemagne kroz Dardanele kao direktnu prijetnju i Osmanlijama i Rusiji. Porta je pristala predati ključeve što je izazvalo ogorčenje u Rusiji.
Svo ovo diplomatsko prepucavanje odrazilo se i na sam kler u Jeruzalemu koji je postao politička ispostava i marioneta u otimanju za ključeve Crkve. Godine 1857. izbilo je novo pitanje. Latini su ustvrdili kako imaju pravo obnoviti kupolu Crkve Svetog Groba kao i pravo upravljanja Grobom svete Marije. Tenzije su proključale do te mjere da su se latinski i grčki svećenici POTUKLI križevima i svijećnjacima u Crkvi Svetog Groba. Isto onako kako će kasnije nacrtati Pjer Križanić.
Britanski sekretar za vanjske poslove Lord Melmesbury napisao je: „Tužni prizor za ekskluzivne privilegije na mjestu pored kojeg je Nebeski Sin proglasio mir na zemlji i Božju milost ljudima… a sukobljene Crkve se otimaju za nadmoć na samom mjestu gdje je Krist umro za čovječanstvo.“
Isti taj tužni prizor nastavio se dalje. Rusija je zbog predaje ključeva latinima napala Osmansko Carstvo na što je Francuska odgovorila objavom rata, a ubrzo joj se pridružila i Britanija šaljući ultimatum Rusiji. Eskalirat će besmisleni Krimski rat koji će sukobit Rusiju s jedne strane i Francusku, Britaniju, Osmanlije i Sardiniju-Pijemont s druge strane. Od svih ratova, Krimski rat ima najžalosniji početak. Prvi sukob počeo je baš u Crkvi Svetog Groba, mjestu tihog poštovanja i molitve. Poginut će milijun i 600 tisuća ljudi zbog najsporednijeg, najbezveznijeg i najnebitnijeg pitanja – tko će čuvati ključeve.
Autor: Dino Šakanović
Prometej.ba
2016.
