AUTOR: ANTE ŽDERIĆ
Vrući početak srpnja svake godine nas, htjeli mi ili ne, podsjeti na početak istog mjeseca 1995. godine i genocid u Srebrenici.
Te krvave godine rat se na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine rasplamsao do neviđenih razmjera. Krvavi raspad bivše Jugoslavije tada je bio drama koja je nas je potresala dobre četiri godine.
Ona će kasnije doživjeti još jednu tragičnu epizodu, ratom na Kosovu i bombardiranjem Srbije i Crne Gore (SR Jugoslavije).
Nazvali mi događanja u Srebrenici genocidom ili samo zločinom, to ne mijenja njegovu krvavu narav. Danas, 27 godina kasnije, oko srebreničke tragedije još se vode žustre rasprave, lome koplja i nadmudruju (su)govornici. To se svake godine posebno intenzivira o obljetnici masakra, oko 11. srpnja.
Kako vrijeme prolazi, detalji pomno planiranog, provedenog i skrivanog zločina izlaze na vidjelo. Ali duše pobijenih od toga imaju malo mira. Sve dok za njih i oko njih ne bude pravde.
Još manje mira imaju duše preživjelih. Sve dok i zadnji čovjek ne posvijesti, najprije pred vlastitom savješću, da se u ime bilo koje stvarnosti, pa tako i nacije, ne može počiniti ni najmanje zlo.
Zlo je neopravdivo. Njega nije moguće umanjiti ili uljepšati relativiziranjem ili ukazivanjem na ista ili slična zla, počinjena od druge strane. Nije ga moguće prekriti zaboravom ili ukazivanjem na zla iz prošlih vremena, pogotovo ne pozivajući se na žrtve koje je podnijela vlastita strana.
Zlo nije moguće zanijekati – što ga se više niječe, to ono više raste. Nije ga moguće predstaviti kao dobro. U tome i jest perfidnost zla – ono se uvijek pokušava prikazati kao nešto što nije.
Pokušavam proniknuti u svijest i savjest društva koje skriva ili opravdava zločine. U srebreničkom slučaju riječ je o srbijanskom društvu u Srbiji, Bosni i okolici.
Ratne su i poratne godine. Djeca odrastaju, mladi se školuju, zaljubljuju, zasnivaju obitelji. Još je uvelike riječ o predratnim generacijama. Život nekako ide dalje. Mora. Pokušava se gledati u budućnost.
No prošlost nitko i ništa ne može skriti niti zatomiti. Njihovih dojučerašnjih susjeda nema. Nema nečijih očeva, braće, muževa, sinova, djece… Nema ih…
Nema graje njihove djece, nema njihovih radosti i žalosti. Ta njihova djeca su samo uspomena. Ona nikad neće odrasti. Njihove su kuće ruševine koje uklanjaju bageri.
Sve je to stvarnost koja proganja. Ništa je ne može ušutkati. U tajnosti se kopaju nove jame i noću prebacuju tuđe kosti. Na (ne)djelu je kolektivno nijekanje po principu da ono o čemu se ne govori – ne postoji! Nije se dogodilo.
Riječ je o društvu koje je kaznilo samo sebe. Ono mora egzistirati u prostoru gdje su Potočari (Srebrenica), Tomašica (Prijedor), Višegrad, Keraterm, Omarska… Mora se živjeti među skrivanim kostima. Sa sjećanjima na pobijene susjede, radne i školske kolege.
Tamna sjena zločina koju označavaju spomenuta i druga mjesta vremenom biva sve tamnija. Ona progoni, opominje, viče…
Stvar je u tome što mrtvog ne možeš opet ubiti. Što mrtvi viču jače nego živi. I ništa ih ne može ušutkati. Njihova se vika i dozivanje i danas čuju. U tamnim noćima. U sitnim satima. U mislima i glavama. Nikakvo ih nijekanje ne može ušutkati.
Društvo koje živi s teretom zločina. S teretom koji vremenom biva sve teži. S teretom šutnje, zavjerom nespominjanja.
Društvo u kojemu se djeci ne smije reći gdje su nestali njihovi susjedi i njihova djeca. Jer su ih njihova krvna zrnca po nečijem zločinačkom planu determinirala za nestanak. Za jamu, rov ili dno akumulacijskog jezera.
Društvo koje želi zauvijek izbrisati svaki trag njihovog postojanja. Ono se muči u bizarnom pokušaju pranja krvi s vlastitih ruku, čizama, savjesti. Ono laže sebe i svoju djecu.
Ono se neprestano poziva na davne žrtve vlastitog naroda, kako bi pažnju skrenulo s glasova mrtvih koje su sami poslali u smrt. Ako ne osobno 1995., onda pristajanjem na šutnju i nijekanjem kroz ovih 27 godina.
Nije lako živjeti među kostima. One govore. Dozivaju. Opominju. Još je teže živjeti među utvarama prošlosti koje zasjenjuju budućnost. Živjeti u bizarnoj atmosferi vječnog nijekanja. To je teret koji će, prije ili kasnije, uništiti društvo koje ga nosi.
U slučaju Srebrenice – ono u Srbiji i dijelu Bosne u kojem vladaju one iste politike koje su u nekoliko srpanjskih dana 1995. u smrt odvele preko 8.000 ljudi iz istočne Bosne. Da ne spominjemo druge zločine.
Uzaludno je bjesomučno naglašavati žrtve iz redova naroda iz kojeg dolaze srebrenički krvnici. Kao i krvnici iz Prijedora (Tomašica) i drugih stratišta. Zločin ne opravdava zločin. Ne umanjuje ga.
Bratunac ne opravdava Srebrenicu, niti Jasenovac Ovčaru. To je sotonska spirala zla, u kojem jedno zlo rađa drugo. I pokušava ga opravdati. Takav stav samo je instrumentaliziranje žrtava vlastitog naroda, njihovo ponovno ubijanje.
Smrt nečijeg supruga, sina i oca kao opravdanje za ubijanje još jednog supruga, sina i oca. Zvao se on Stevo ili Mehmed. Majka Srpkinja i majka Bošnjakinja jednako bolno nariču za ubijenim sinovima. Srušena crkva i srušena džamija pljuvanje je na istog Boga. Potomstvo smo Abrahamovo.
Mir je djelo pravde. Pravda počiva na istini. Jedno društvo će progoniti vlastite utvare dok se svaki njegov član, i zajednica kao takva, ne suoči sa zločinima iz nedavne prošlosti i vlastitom ulogom u njima.
Opravdavanje zločina je sudjelovanje u njemu. Ukazati na zlo u vlastitim redovima, odreći ga se i osuditi, jedini je put prema miru. I mrtvih i živih. Od svih kostura, najveći je teret onaj iz vlastitog ormara.
autograf.hr
