Nema političkog materijala za promjene

100 dana k'o 100 godina

 

U normalnim zemljama stranke pobjednice dobiju 100 dana da pokažu istinitost predizbornih obećanja i makar naznake uspješnosti političkih programa. U našoj zemlji, 100 dana nakon izbora imamo samo naznake da će vlast jednom biti formirana i to će se, po mnogočemu sudeći, dugo reklamirati kao veliki uspjeh i jed(i)no ispunjeno predizborno obećanje.

Porazan izvještaj

Drugim riječima, načelno, ne mogu da dokučim temeljem čega očekujemo reforme i promjene? Predizborne kampanje, rezultati izbora, a pogotovo postizborno kadriranje – uprkos i nekim dobrim potezima(!) pa i najavama unutarstranačkih previranja – pokazuju da u Bosni i Hercegovini nema političkog materijala za promjene: nijedna politička opcija nije pokazala spremnost da mijenja sebe ili svoju politiku, a bez radikalne promjene politika u BiH ne mogu se očekivati ni promjene, a kamoli reforme.

Startna pozicija za reforme izgleda ovako: prema najnovijem izvještaju Evropske komisije o ekonomijama država zapadnog Balkana, BiH je zapuštena zemlja, dok se i region i svijet mijenjaju, kod nas odavno nije bilo nikakvih vidljivih socijalnih i ekonomskih pomaka; pretvoreni smo u potrošačko i korisničko društvo bez ikakvih radnih navika: 56,3 posto radno sposobnog stanovništva je neaktivno, a manjina od 43,7 posto traži posao ili su već zaposleni (odnosno, 812.000 zaposlenih ljudi izdržava 2.972.000 (pravih) ostalih, među kojima i 1.753.000 radno sposobnih). Na javni sektor otpada 45 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Stopa nezaposlenosti na kraju 2014. iznosila je 45 posto i to mahom među mladima… S obzirom na lošu ekonomsku situaciju, pada i potražnje za robom, na sceni je zvanično deflacija, a plaće se smanjuju i nominalno i realno.

Posebno se naglašava da su negativni ekonomski pokazatelji i nespremnost vlasti da provedu neophodne reforme doveli do obustave isplate osme tranše zajma MMF-a u iznosu od 134 miliona KM. U izvještaju se dodaje da MMF neće odustati od reforme bankarskog sektora i da zahtijeva za smanjenjem svih izdataka koji nisu povezani s oporavkom od katastrofalnih poplava. Kao fenomen, navodi se činjenica da bh. banke kredite plasiraju mahom građanima, dok su ti plasmani u biznis gotovo minorni, a naporedo s tim, građani BiH u bankama čuvaju više od devet milijardi maraka.

To su, uglavnom, rezultati dvadesetogodišnje loše vlasti čije bi se karakteristike, u najkraćem, mogle svesti na posvemašnji politički i svaki drugi oportunizam, favoriziranje individualnog/vlastitog i zanemarivanje općeg dobra, što za posljedicu ima: nepokretan i nefunkcionalan administrativni aparat, neučinkovitost izvršne vlasti, netransparentnost i neracionalnost u odabiru prioriteta i trošenju, iznimno složene administrativno-birokratske procedure u svim domenima (od ličnih/osobnih karata do registriranja firmi), monopol u javnoj upravi i javnim preduzećima, odvojenost vlasti od građana i mnoštvo tabu tema koje se ne smiju ni spomenuti… iznimno ekstenzivnu poljoprivredu, loš zdravstveni sistem, obrazovni sistem koji „obrazuje” samo buduće budžetske korisnike, preskupu pitku vodu i česte redukcije, grijanje koje noću „ne radi”, gradski prijevoz koji se raspada, mnoštvo pasa lutalica, prljave gradove, loše održavane ulice, zapuštene parkove i dječija igrališta, uništene zelene površine…

Ali i činjenicu da ni građani ni političari ne govore o većini spomenutih stvari. Umjesto toga građani, baš kao i političari, bave se, gotovo isključivo kompleksnim i apstraktnim pitanjima i temama poput ustavnih promjena, vitalnih nacionalnih interesa, unutarnjim prestrukturiranjem države, različitim interpretacijama nedorečenog zakonodavstva, prebacivanju odgovornosti s jedne administrativne razine na drugu… koje, osim što su nerješive (a najčešće se predstavljaju kao najbitnije), ustvari, nemaju nikakav utjecaj na svakidašnji život građana, njihovo ekonomsko – da ne kažem, socijalno – stanje i situaciju i budućnost njihove djece!

Reforme, općenito, naročito ekonomske i naročito u BiH, uvjetovane gotovo nenabrojivim mnoštvom faktora: od ispravnog kadriranja, koordinacije svih razina vlasti, suradnje aktera i, možda ponajviše, dobre volje. Osim toga, neodvojive su od politike (jer je ekonomija neodvojiva od politike), a potom i od socijalnih reformi. Umjesto proklamiranog odvajanja ekonomije od politike, potrebnija nam je dobra – ako već jedinstvena nije moguća, onda sinhronizirana i koordinirana – jednom riječju dobra politika i dobra vladavina koja će pokrenuti ekonomiju. Potreban nam je dobar vladar, odnosno vladari, koje karakteriziraju miroljubivost, snaga i razboritost, a makar ponekog od njih i plemenitost, umjerenost i pravednost. Potrebna nam je vlast, vladari i vladavina koji će raditi na pomirenju, vladavini prava, socijalnim reformama, ruralnom razvoju, zdravstvenoj zaštiti, podizanju standarda u obrazovanju, održavanju cesta i komunalnim pitanjima što će se osjetiti u svakodnevici običnog čovjeka u vidu kvalitetnijeg, sadržajnijeg i opuštenijeg življenja.

Karakteristike dvadesetogodišnje loše vlasti mogle bi se u najkraćem svesti na posvemašnji politički i svaki drugi oportunizam, favoriziranje individualnog/vlastitog i zanemarivanje općeg dobra…

Životna pitanja

Ako su ikakve reforme uopće moguće, njih, prije svega, moraju osjetiti obični građani u vidu rješavanja običnih, svakodnevnih, životnih pitanja koja se tiču ljudi koji hodaju ulicama, voze se javnim gradskim prijevozom, (ne) gledaju javni servis, smrzavaju se u svojim stanovima, nekoliko puta vraćaju svoj i tuđe kredite, žude za rješavanjem osnovnih egzistencijalnih pitanja. Drugim riječima, kao što to reče jedan naš ugledni ekonomista, „reforme moraju biti u korist građana; dakle, ne bilo kakve, nego reforme u korist građana. One su jedini vrhunski prioritet danas!”

A ako ne bude tako, većina političkih i ekonomskih analitičara se slaže i očekuje – da ne kažem, predviđa – događanje „neposredne demokratije” u različitim oblicima za koje će „februarski protesti” izgledati samo kao generalna proba. A tada, ne daj Bože, daboga da ikome naumpadne Ustav.

Potreban nam je dobar vladar, odnosno vladari, koje karakteriziraju miroljubivost, snaga i razboritost, a makar ponekog od njih i plemenitost, umjerenost i pravednost

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba