„Fino balansiranje“ između koristi i smrti
Svemir se sastoji od elementarnih čestica i energije, a među istovrsnim česticama i oblicima energije nema razlike. Pojednostavljeno, elektron se od elektrona po ničemu ne razlikuje. Ljudi, iako građeni od elementarnih čestica i njihovih asocijacija – atoma i molekula – međusobno se razlikuju, s obzirom da njima „upravljaju“ emergentni zakoni, sasvim drukčiji od onih kojima podliježu partikule. Stoga se za čestice mogu formulirati matematički (probabilistički – vjerojatnosni) zakoni, ali za ljudsku vrstu nije tako. Njeni članovi se međusobno razlikuju fizički, emocionalno, mentalno, tako i po interesima – kako materijalnima tako i duhovnima. U tome leži teškoća globalnog pogleda na ljudsko društvo, posebno nastoji li se opisati nekim sociološkim zakonitostima, čemu se u praksi suprotstavlja trenutno(?) jača sila – interesi jedinki i podskupova društva s nekim zajedničkim probitkom. Međutim, očistimo li logiku od svakog nataloženog „smeća“ (emocija, empatije, interesa, interpretacija,…) na logičke zakonitosti, mogu se izvući teško oborivi zaključci glede odnosa (i ponašanja) društava spram problema kojima se bakće, nesposobno ih riješiti – posebice, prepusti li njihovo rješavanje onima koji su ih (često s namjerom) uzrokovali – i pokazati da nesposobnost ne proizlazi iz problema, već je sastavnica srži „rješavatelja“. Ilustrirajmo to na tri, iz gomile primjera; manje značajnom, jako značajnom, i trenutno aktuelnom – mada sintetički oni pričaju o ovočasnom socijalnoevolucijskom stanju ove vrste. Kao što fizičar pristupa problemu formiravši pojednostavljeni model kojem je zadatak pokazati dali je na tragu rješenja, te ga kasnije dopunjava nizom parametara da bi što savršenije reproducirao stvarnost, jednako ćemo i mi postupiti.
Počnimo s „problemom“ radne/neradne nedjelje. Povijesna je činjenica da je u kršćanskim društvima nedjelja odabrana kao neradni dan (u Židova je to subota, sabat). Dakle, to je naprosto nigdje u zakonima svemira zapisan ljudski izbor, poštivan vijekovima od religioznih društava, čak i u ateistički opredjeljenom socijalizmu. Međutim, kapitalu ništa nije sveto čim se sudari s njegovim profitabilnim interesima, te ono što je do jučer zagovarao danas spremno negira, počevši s vrlo perfidnim primjedbama. Kao, radnik ima pravo na jedan neradni dan u tjednu koji baš i ne mora biti nedjelja, ali on (kapital) želi po svojoj volji rasporediti njegovo radno vrijeme, pa i na do sada neprikosnovenu nedjelju. Ostanimo na području logike, zanemarivši sociološke posljedice po cijelo društvo, i obitelji prisiljene povinovati se diktatu jačega. Protivnike radne nedjelje kapital nastoji ušutkati argumentom/ucjenom da će – ukoliko se prijedlog usvoji – morati otpuštati radnike, jer je nedjelja za vlasnike glede profita „bogom dani“ dan (do jučer je to bio „bogom dani“ dan za odmor, okupljanje obitelji i vjerske aktivnosti!). Ovaj „argument“ nikako ne drži vodu. Počnimo od toga da nedjelja za niz ljudskih aktivnosti (bolnice, hitna pomoć, ugostiteljstvo, policija, hitne službe, održavanje visokih peći u tvornicama,…) iz jasnih razloga ne može biti neradna, ali najveći prigovori dolaze s područja trgovine – naročito u društvima poput regionalnih koja su se orijentirala na (pre)prodaju svega i svačega, a ne na proizvodnju novih vrijednosti. Ukoliko pretpostavimo, a radi se o sasvim plauzibilnoj pretpostavci, da ljudi kupuju ono što im je zaista potrebno, tada će čovjek uvijek naći vremena da u tjednu (mimo neradne nedjelje) nabavi robu koju potrebuje, te će i profit trgovaca ostati sasvim isti! Daklem, neće imati ni najmanje potrebe za otpuštanjem svojih radnika. To je čista, teško oboriva logika, pa čak uzevši u obzir one koji se razbacuju svojim bogatstvom; oni će to naprosto učiniti u radnom tjednu. Pojedine dežurne trgovine prehrambenom robom, dežurni kiosci za štampu, uzevši u obzir i rasprostranjenost bankomata i poštanskih automata, sasvim su dovoljni da namire eventualne hitne potrebe lokalnog i turističkog stanovništva. Uostalom, zar nije tako bilo i pred tridesetak godina, i nitko ne tvrdi da je raniji sustav propao poradi toga!
Slijedeći problem odnosi se na neravnomjernu raspodjelu društvenog bogatstva akumuliranog u privatnim rukama, i njegove pravednije raspodjele. Što je više, a što manje pravedno, u domeni je ljudske odluke u danom povijesnom periodu, pa se zadržimo čisto na logičkom problemu rješavanja stvari (sasvim hipotetski, ali nepobitno dokazujući da je problem logički rješiv, ovisno isključivo o našoj volji).
„Neetičnost sustava možemo spoznati jednostavnim uvidom u nepobitne brojčane činjenice, pa ćemo krenuti nešto drukčijim putem. Ljudi se uzdržavaju radeći, te su si stručnjaci ILO (International Labor Organizacion – Međunarodne organizacije rada) dali truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1). Za godinu 2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP dolara(PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD-u”). U izračun su uzeta mjesečna primanja zaposlenih, ne vodeći računa o onima “koji su sami vlasnici nekog privatnog posla, ili su na listi ljudi koji imaju primanja po bilo kojoj drugoj osnovi”, kao ni o katastrofalno neravnomjernoj raspodjeli društvenog bogatstva. Najnižu prosječnu plaću imao je Tadžikistan s 227, dok je američka iznosila 3263 dolara. Svakako da su uvjeti života u različitim zemljama različiti no, upitajte Amera bi li mijenjao prebivalište s Tadžikom ili Pakistancem; vjerujem da slutite odgovor. Nije nešto poznato da su stanovnici zemalja s dna liste prosječnih plaća uzurpirali američki teritorij, tamo crpili jeftinu naftu (svoju čuvajući kao “stratešku rezervu”!), osnivali rudnike dijamanata ili plantaže čega već, koristeći domaćine kao bagatelnu radnu snagu. Nisu te države provodile imperijalnu, kolonijalnu politiku nad Zapadom (nije Indija okupirala Veliku Britaniju, ni Indonezija Nizozemsku ili Portugal) usput domaćem stanovništvu u zamjenu za popljačkano nudeći mudrolije o čovjeku kao najvećem bogatstvu. Kad bismo, na zaprepaštenje zagovaratelja “jednakih šansi”, izjednačili plaću radnicima svijeta na svjetski prosjek, hrvatski građani živjeli bi nešto gore, dok bi Amerikanci dva puta lošije, a Tadžici oko 14 puta bolje prolazili no danas. Ekvalizacija, svođenje na prosjek (kod nas se ustalila riječ uravnilovka), uvijek nekog zakida dok drugoga favorizira. Prosječna hrvatska neto plaća 2011-te iznosila je 5441 Kn, što svakako ne znači da su je imali svi zaposleni. Oko 60% radnika bilo je podprosječno plaćeno. Svakako bi izjednačenje bitnije povećalo kvalitetu života potplaćenih, negoli smanjilo dijelu nadprosječno plaćenih zaposlenika. Uobičajenim protivnicima uravnilovke preporučio bih da upitaju spomenuti postotak radništva kojem bi plaće skočile, jesu li za to? Bi li priznali – kao razvikani demokrati – ishod referenduma s rezultatom 60:40 za uravnilovku? Sasvim sam skeptičan; stotinu mehanizama stoji manjini na raspolaganju za opstrukciju – od zabrane referenduma, preko odluka ustavnog suda, pa sve do oružja. No, jeli za dobro naroda kad šezdeset, ili kad četrdeset posto ljudi živi bolje?“
Ponavljam, rješenje je sasvim hipotetsko, ali pokazuje jednostavnu logičku rješivost problema, naravno – ukoliko bi netko imao dovoljno snage da ga nametne, ili ga društvo usvojilo demokratskom raspravom (stariji podaci ništa ne mijenjaju na suštini rečenoga).
Ostavimo za kraj „problem“ aktuelne pandemije koronavirusa (Covid-19) i nastojanja da se on riješi „finim balansiranjem između ekonomije i zaštite ljudskih života“. Korisno je prije nastavka pročitati članak „Da li je pandemija uništila demokratiju i jesu li vlasti imale pravo zabraniti normalan život“, koji problematizira mjere donošene od vlasti, u borbi protiv pošasti. Vrlo često se miješaju kruške i jabuke, pa i ovom prilikom. U genetskom zapisu svake vrste je njeno očuvanje. Povezivati demokraciju, odnosno epidemiološke mjere – pod uvjetom da se ne zloupotrebljavaju – s ograničenjima slobode, je čista budalaština. O slobodi su se pametni ljudi pitali i prije virusa, ne povezujući nikad to pitanje s nužnim epidemiološkim mjerama ograničenog trajanja. Ostanu li one na snazi nakon pobjede nad virusom, to je već njihova zloupotreba. Virus i suština ljudske slobode nemaju ništa zajedničko. Pojednostavimo stvar: jeste li spremni, vodeći “slobodni” život u jeku pandemije, takvim postupkom žrtvovati život svoje majke? A nepoznatih osoba? Ili vas boli briga za njih, kao i to da ste potencijalni ubojica zbog svoje gluposti i nerazlučivanja pojmova slobode i nužnih epidemioloških mjera zarad pandemije koja nas sve ugrožava. Ima onih koji to shvaćaju, i zbog vlastite i naše sigurnosti dužni su spriječiti raspašojno ponašanje kad mu nije vrijeme. Moguće vas spriječe da od potencijalnog ne postanete i aktuelni ubojica, uslijed čega ćete se gristi cijeli život. Ukoliko imate savjesti. No, ukoliko je stvarno imate, ponašat ćete se kako priliči stanju pandemije. Konkretno, diskači, noćni klubovi, vjenčanja, masovni skupovi, turizam i ine aktivnosti koje okupljaju veliki broj ljudi, a koje se protive – u nedostatku cjepiva i lijeka protiv korone – osnovnoj epidemiološkoj mjeri, držanju socijalne (fizičke!) distance među ljudima, što bi, kad bi se poštovalo, u kratkom roku spriječilo širenje virusa omogućivši time i njegovo „iščeznuće“, svakako nisu etički opravdane. Napose u svijetlu cijene koja se plaća kršenjem epidemioloških mjera. Savjeti, pozivanje na savjest, odgovornost i ine „trice i kučine“ – kakvima se oni u praksi pokazuju – očito ne zaliježu, što svakodnevno pokazuju podaci koje je nemoguće negirati. Kako se nitko ne pita jeli cijena života njegove majke, sestre ili supružnika prihvatljiva za kršenje mjera (koje se pozivaju na „savjest“ i „odgovornost“), a za tuđe ih je živote malo briga, to smo naprosto opet na polju čiste logike koju jedinke, ali i kojekakvi epidemiloški stožeri, nemilice krše. Pozivanjem na „fini balans“ između ljudskih života i ekonomije, uz prešućivanje cijene (porast koje svakodnevno možete pratiti putem medija) samo ukazuje što je sistemu važnije! Logika i struka – lišena političkih, točnije, ekonomskih stremljenja elita kojima podilazi – jasno ukazuju kako se virus može eliminirati (barem do pronalaska cjepiva i lijeka!), ali interes istih nameće „fino balansiranje“ između koristi i smrti. Sasvim je jasno da „život ne može stati“, ali pitanje što zaista ne može stati? Proizvodnja hrane, medicina, vatrogastvo, policija, hitne službe, mediji,…, sve podređeno antiepidemijskom vladanju, ili proizvodnja automobila, luksuzne robe, namještaja i inih proizvoda bez kojih se može progurati do konačnog obračuna s virusom. Sasvim uzgred, spomenimo da su poznati slučajevi kako je zaraženik AIDS-om, svijestan svoje bolesti, namjerno širio zarazu općeći s mnoštvo partnera bez primjene zaštitinih sredstava, te bio uhapšen i suđen kad se razotkrilo. Mogu li utužiti „stožere“ koji usred pandemije opuštaju epidemiološke mjere (pod pritiskom političkih i ekonomskih elita), ili pojedince koji su – kršeći ih – uzrokovali smrt mojih najmilijih, zbog ubistva? Obrazloženje kako su to učinili nehotice, ništa ne mijenja na stvari, jer se u sudskoj praksi sudi i ubojicama iz nehaja! Ljudska društva su, međutim, odveć licemjerna da bi takvo što dopustila!
Jasno, odmah će mnogi uskočiti primjedbom kako se baš sve ljudske djelatnosti moraju nastaviti, jer će ljudima nestati sredstava za život (i milijunašima?), ali i za to ima rješenje. Jedno od njih predlaže i „Radnička fronta“ („O progresivnom oporezivanju bogataša“), a sredstva koja bi se time namakla slijevala bi se u fond za krizne situacije iz kojega bi se solidarno pomagalo u kriznim situacijama poput vladajuće pandemije, potresa, uragana, vulkanskih erupcija, tsunamija i sličnih elementarnih nepogoda. Sasvim je nevažno tko što o tome misli, ovdje je jedino bitna nepobitna logička izvjesnost da bi se na takav način mogla namaknuti sredstva za nošenje s krizom, sve dok se ona – poput vladajuće – ne razriješi medicinskim sredstvima. Sve kritike koje idu na račun – ponavljam, čisto hipotetskih – logički utemeljenih rješenja, manje govore o njima negoli o kritičarima kojima su solidarnost, empatija, logika, humanizam strani pojmovi spram vlastitog (klasnog) koristoljublja i gramzivosti. Jasno, razmatratelje takvih rješenja lako je nazvati budalama, ali to nije ništa spram atribucije koju i nesvijesno nose kritičari – neljudskost!
Posvećenost privatnog vlasništva, uključujući i ono lično – stečeno kriminalnim manipulacijama – je dogma koju kapital svesrdno podržava. Međutim, u nedostatku “božjeg pravorjeka”, čovjek je jedini koji određuje kriterije vlastitog ponašanja. Tako i progresivno oporezivanje nije nikakva otimačina ili krađa, već naprosto odluka koja ide u korist cijelog društva, a to što se Micika koja jedva preživljava s prosjekom od 3000 Kn s tim slaže, a Hrvoje koji na bankovnom računu ima milijune i milijune istih ustašica ne – jasno je pametnijima, humanijima i manje gramzivima.
“Amerikanci su, primjerice, za Roosevelta plaćali porez od oko 80% dok bogatunima danas smrdi i onaj od 40% – a nitko pritom narod nije pitao za visinu ijednoga od njih.”
Za ne tako davne financijske krize, ustrašeni američki eksploatatorski bogatuni sami su predlagali da im se poveća porez, ali su – nakon što je država riješila krizu namirivanjem njenih uzročnika (prvenstveno banaka) iz državnog proračuna u koji uplaćuju svi građani – listom utihnuli, jer im se vratila hrabrost eksploatiranja svog naroda. Revolucija je jedina opcija uspostavljanja kakve-takve društvene pravde (dok se ne uzdignu novi lopovi), a to što se ne razumije da ona i ne mora biti krvava, a s druge strane zbog otpora eksploatatora skoro da uvijek jeste, nije moj problem. Pritom žalim nevine žrtve, ali one vine niti najmanje! Nažalost, to je jedan od načina socijalnoevolucijskog očovječenja ljudske vrste.
Rješenja dakle postoje, to je nepobitno, ali bi zahtijevala rezanje „gordijskog čvora“, na koji se često licemjerno pozivamo nespremni da u praksi zamahnemo mačem. Čovjek se u životu može voditi dvjema stvarima: koristoljubljem, ili humanističkom etikom. Koristoljublje, kojim se ljudi mahom vode u kapitalizmu, bliže je njihovom životinjskom porijeklu, i ono je toliko dominantno da većina – uz podršku sistema koji ih upravo tako dresira – moralna načela podređuje koristi. Napredna ideologija nije negoli supstrat vladajućih moralnih normi danog vremena unaprijeđen pogledom u budućnost, i ako nije u sebe zatvoren sistem (a tko, sem koristoljubaca, kaže da to mora biti?), nipošto ne mora biti dogmatska. Naprosto daje smjernice ljudima (prije sistemu negoli jedinkama) prema kojima moraju podrediti svoje koristoljubivo vladanje, a ne obrnuto. Za zatucance, koji teško uopće shvaćaju da su još jednom nogom na drveću, krajnje pojednostavljeno: Đavol (koristoljubac) ti kaže: “Ubij svoju rođaku!” (jer ćeš naslijediti njeno imanje), a Anđeo (humanistički ideolog) te odvraća: “Nemoj, to nije ljudski!”. Vaše je da birate, i da se tako legitimirate. „Finim pak balansiranjem“ između ekonomije i ljudskih života sami ste odabrali svoja načela, nesvijesni da u praksi potvrđujete Marxovu tezu o ekonomiji kao pokretaču društvenih odnosa. Jebeš ti ljudske živote. Svi smo mi smrtni, pa se većini cijena plaćena za njihov probitak, izražena i životima najmilijih, čini sasvim prihvatljiva. Suze ionako ništa ne koštaju. Samo vi balansirajte, dok i sami ne budete dio plaće za svoje igrarije. Verstehen?
Ladislav Babić
magazinplus.eu
